Na vratima vremena, u zagrljaju svjetlosti.

prof. Zlata Bartl, 20.02. 1920.-- 31. 07. 2008.

TETA VEGETA je voljela more i dalmatinsku pjesmu.

Danas bi joj bio rođendan.

Evo jutros palim svijeću i slušam Baladu o Zadru , o gradu koji je moja draga teta Zlata obožavala.

ZLATI BARTL

Bila si sama u bogatoj ravnici

Živjela život - sa suzom u oku -i bolom u srcu

Veliki čovjek u Tebi se rodi

Srce Tvoje šaptom Ti veli,

Nahraniti treba domovinu cijelu

Bori se, Zlato, snagu Ti imaš

Bog će te pratit na putu Tvome.

Ljudi ovoga kraja - slavit će Tvoje ime

Ponosni smo na Tebe, veliki znanče

Niti Bosnu zaboravili nismo,

Jer su nam poslali sunašce zlatno

Hvala ti, Bosno, na kćeri datoj

Podravina cijela ponosna njome,

Jer hrana naša s vegetom se sprema.

Slavica HANTKE

Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.

"Pri rastanku smo zaboravili

zatvoriti vrata sjećanja

zaboravili smo ugasiti

vatru na ognjištu uspomena

otišli smo svatko u svoju mladost

misleći to je dovoljno

za gušenje svih požara u nama...

Vrtlozi želja su se vraćali

k ruševinama na rtu dobrih nadana kojima tinja ljubav...

a mi mi smo željeli život

bježeći od bola i poniženja

zaboravili zatvoriti vrata uspomena

i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,

grčila se,tražila puteve

nalazila ih i gubila u uzdasima

i kricima osamljenih noći.

"Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa."

Lutala sam tuđim snovima

gradila svjetionike na hridinama nepoznatih mora

krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,

sanjala o uvali mladosti,

mirisu tek procvalih lipa,

susretu na ognjištu

na kojem su još tinjale uspomene"

Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena."

Ako si našao tišinu zrelostiako si posadio čemprese

u dolinama gdje su rasli naši nemiri

i krenuo stazom nove sreće....

Tvoje sreće...?

Tvoja sreća će biti obala mojih snova.....

a moja ljubav sunce nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene

nemoj se više okretati.

Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,

mogle bi postati ubice snovima.

Ostavi me u dolini naših nemira...

Uspomene su lijepe"

Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.