Pismo koje je ostalo bez odgovora.

Stigoh iz tvornice snova i proučavanja prirode ljudskoga uma, otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome znanju i napisah pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora.

Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h

Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogal biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka, zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala, nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.

Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesmi koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!