Budim se sretna.

Budim se sretna, budim se zbog sunca koje miluje svitanje, budim se zbog osmijeha neba, divljih vranaca koji jezde oceanom sna, zbog ljepote moga i tvoga buđenja i volim te pogledom, sluhom i okusom, budim se i zovem te, krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na travi te čudesne dragulje, darove sretnog buđenja. Budim se zbog ljepote svemira i vremena, zbog daleke ljepote skupljene u naše ovdje i sada. Budim se zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom, zbog morskih uvala u kojima slušamo pjev sirena, zbog trgova cvijeća na kojima slušamo tišinu, budim se zbog parkova u kojima pjevaju ptice, budim se zbog istine u srcu, zbog sreće zbog osmijeha kamenih spomenika, zbog prerano zaspalih prijatelja, budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života.

Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog nekih okrutnosti svijeta, budim se u ovom svitanju drukčija i nova budim se, a ti mi šapućeš mirisom sna, okusom meda, okusom mora i soli, okusaom školjke iz koje izranja biser, šapućeš mi cvrkutom ptica, šapućeš probudi se ljubavi rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem.

Budim se i otvaram oči tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo zajedno izaći među koplja sunčeve svjetlosti, hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti samo ljubav.

Probudih se osviještena, napisah stih i dotaknuh jednu davno pročitanu knjigu. Prisjetih se vremena provedenog u svijetu koji je pun citata iz te knjige, pun misli koje izrastaju iz drevne filozofije drevnih mudraca, vrtu na obali oceana u kojem se kapljice života zrcale sunčevom svjetlosti i mirisom boja. Budim se i pitam sebe, tebe i svijet, pitam što uopće znače napisane riječi kada ne postanu djelo. Jedan pupoljak u tom vrtu na obali oceana ne cvijeta više, jedan leptir ne leprša više nad cvijetovima koji se tamo i bez njega množe, jedno drvo je u tom vrtu ipak posjećeno.