Ljubavna priča 2

Abelard i Heloize


"U Dvorani kobnoj, mislima u sivim,
Samo kosa tvoja još je bila živa.
Pa mi reče: Miruj u smrti se sniva."
A.G. Matoš

Pariz je u jesen prekrasan. Stigli smo vlakom točno u podne na Gare du Nord. Željeznička stanica i sunce jesenjeg dana, otvori za nas vrata grada i pozva nas da slavimo osjećaj koji se razbuktavao u nama.
Grad ljubavi se kupao u podnevnom suncu. Otišli smo taxijem do hotela, ostavili stvari i brzo krenuli u šetnju obalom Seine. Njeni otoci i rukavci čine grad tajnovitim i činilo mi se kao da iz svake kapljice vode nastaje jedna nova dimenzija našeg zajedništva. U jednoj maloj uličici pored Notre- Dame stadosmo pred kućom pariškog kanonika Fluberta. Na kući sjaji bronzana ploča na kojoj su uklesana imena i godina. "Abelard i Heloize godine 1117".
"I ništa više." reče moj bezimeni pjesnik
"Zar to nije dovoljno?" upitah ga veselo.
"Jesi li pročitala knjigu koju sam ti nedavno poklonio " Povijest nevolja" od Abelarda?"
"Jesam i etiku i njihova pisma."
"Zašto onda pitaš."
"Zato jer volim slušati tvoj glas."
Sjeli smo u malu kavanu na obali Seine. Voda je tutnjala neku čudnu melodiju. Sunce je krenulo prema zapadnom nebu.
"Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh tek da nešto kažem.
"Oni su se sastajali u biblioteci njenog ujaka. "
"Pijer Abelard je bio njen učitelj."
"Tako je zamislio Flubert."
"Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili."
"Ljubav je najbolji učitelj."
"Ja volim učiti. "
"Abelard je bio briljantan i obljubljen učitelj. Bio je u centru tadašnje javnosti, slavljena osoba srednjevjekovnih mjerila. Odvažna, za to vrijeme, je bila njegova sinteza katoličkih dogmi i grčke filozofije. U svojim predavanjima je pokušavao pronaći misaoni put kojim bi izglačao sukob između Aristotelove i Platonove filozofije sa tumačenjima Patristika. "
"On je bio protestant prije Luthera"
"Može se reći ali su mu oni koji su tada, samo fizički, bili jači od njega ukrali ponos i on se vratio u koljevku katoličke crkve."
"Heloize je bila i ostala objekt njegove čežnje."
"Tajno su se vjenčali, dobili sina, ali je snaga Fulberta bila, za to vrijeme, puno utjecajnija."
"On ih je na koncu rastavio, Abelardu ukrao muškost i prisilio ih da odvojeni žive u različitim samostanima. Njihov sin Astrolab je završio u sirotištu. Njihov život je tim Fulbertovim činom, u klasičnom smislu, bio potpuno uništen. Ostala je samo ljubav."
Bio je to naš prvi posjet Parizu. Očarana gradom o kojem sam do tada samo čitala zaboravih na umor. Lutali smo trbuhom Pariza, večeravali u Le Procopu, doručkovali iznad krovova grada na maloj terasi naše hotelske sobe.
Abelard i Heloise su cijelo vrijeme bili nekako prisutni, njihova ljubav je bila moto skoro svega što smo poduzimali.
To je bila ljubav nad ljubavima, jedina dosad poznata ljubav, koja se uzdigla iznad požude i putenosti, ljubav kao ljubav koja je trajala sjećanjem i uspomenama, spoznatim zlatnim rezom u sebi, znanjem o harmoniji koja stvara ljepotu. Nastala u vremenu kada je neznanje bilo znanje, izdigla se iznad, tada jadne, svakodnevice običnog čovjeka i prešla u vječnost u kojoj smrt postaje nešto tako obično.

U jednoj maloj galeriji smo naišli na sliku iz 18-og stoljeća od nepoznatog autora. Naslov "Abelard i Heloize" nas je privukao i mi smo stajali dugo pred tim uljem. Soba u kojoj su se sreli i zaljubili je tamna, samo jedan zrak sunca pada na njihova lica. Na podu razbacane knjige, cijeli svijet pod njihovim nogama, ispred njih prozor i Sofija koja ih poziva da je slijede. U najtamnijem uglu sobe njihova sudbina, kanonik Fulbert promatra poljubac i zagrljaj.
Abelard, koji je svojom filozofijom želio spojiti kršćanstvo sa istinama uma, u tom trenu pada u nemilost kantora.
"Kantor ih je odvojio, ali nije uspio prekinuti vezu koja ih je spajala." rekoh gledajući zadivljeno u lice zaljubljene mlade žene.
"Heloiza je donijela svog umrlog ljubavnika u samostan i tu ga pokopala. Njena smrt ih je ponovo spojila. Kasnije su njihovi ostatci zajedno pokopani u Parizu " završih tužnu misao.
Sjedili smo dugo toga dana u maloj kavani na obali Seine nedaleko od kanonikove kuće. Zamišljala sam Pariz u njihovom vremenu. Slike koje se javljaju u mojim mislima, a povezane su sa srednjim vjekom, su tamne, bez blještavila i svjetlosti. Slika koju smo vidjeli u galeriji mi nije izalazila iz glave. Neke misli davno pročitane pređoše u slike na horizontu. Sunce zastade na tren i na ulici ispred nas se odvi igrokaz. Mladić u crvenoj odori i mlada žena u plavoj dugoj haljini stajahu pred nama. Širina njenog struka je odavala stanje u kojem je bila.
"Moramo otići iz grada." reče Abelard
"Kuda možemo poći" zapita ga Heloize
"Idemo u Bretanju, tamo se možemo, kod moje sestre, za neko vrijeme skloniti."
Njegove misli su bile zbrkane i nisam ih mogla slijediti. To je bilo vrijeme njegove najveće slave. Posjedovao je filozofsku školu, u kojoj je sjedinio mudrost i teologiju i mnogo učenika koji su ga sljedili. Težio je slavi i novcu, predavao se požudi i čežnjama, volio je svoje misli i ženu koju je podučavao.
Žena zastade na tren i reče mu.
"Uništit ću ti slavu dragi moj ljubavniče."
"Ja te volim." reče joj mladić nježno
"Prokletsvo će pratiti naš brak." reče ona tiho
"Bog i Flubert očekuju da te oženim, zbog ljubavi i djeteta."
"Ti si stvoren za sve ljude, da ih podučavaš, da širiš znanje. Filozof se ne smije ženiti. Ne pašu zajedno žena i nauka, učenici i kućna posluga, stalci za pisanje i zipka, knjige i preslice, pisaljke i vretena. Zar ćeš zaljubljen u filozofiju i teologiju moći podnositi dječju vrisku. Ti se nemožeš baviti filozofijom samo onda kada imaš slobodnog vremena. Sjeti šta je rekao Seneka."
Mladić je zagrli i reče:
"Treba sve napustiti da bi se bavili filozofijom, da bi smo prionuli uz nju za koju ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko."
"Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." reče Heloize mirno.
I oni krenuše prema zapadu. Njihove siluete su nestajale u sumaglici jesenje večeri.
Moj bezimeni pjesnik zapali cigaretu i otpi gutljaj pernoa.
"Poslije poroda su se vratili u Pariz i po nagovoru i obećanju koje je Abelard dao kanoniku se oženiše. Jedino što su željeli je da njihovo vjenčanje ostane tajna, da on naizgled ostane slobodan za svoju nauku i učenike koji su ga slijedili."reče on
"Ali to je bilo za ono vrijeme nemoguće. Flubert je objavio njihovo vjenčanje."
"Braneći slavu i čast svog ljubavnika Heloize je otišla u samostan, a razjareni kanonik je kaznio mladića"
"Njihova ljubav se tek tada razbuktala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh otpijajući cognac
"I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." ispivši piće završi pjesnik




Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem. Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena devetsogodišnja ljubav. Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na grob i zaklinju se na vjernost.
Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali. Iznad nas su letjeli bjeli golub i golubica. To su Diana i Bachuss pomislih sretno.
Sjetih se sna o Pitagori i njegove riječi zazvoniše u mojim mislima.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i Francuskoj i ponovo vratiti ovamo do Apolonovog svetišta. Muzika koju osjećamo dušom i vidimo očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesnosti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Golub i golubica se spustiše na grob. Kroz krošnju obližnjeg drveta se probi trak sunca i pade na naša lica.
" Da li je ovo trag istine pao na nas." upitah tiho.
Golubovi poletješe prema suncu i nestadoše u plavetnilu jutarnjeg neba.
" Ili su možda samo sni." grleći me odgovori mi on još tiše.
Neka nas ljubav spaja dragi moj pjesniče, ljubav, a ne obaveza.

Ljubavna priča 1

Kuc, kuc!

"Sveti Petre otvori mi vrata!"

"Tko to stoji pred vratima raja?"

"Ja sam, Ljubav."

"Čija ljubav?"

"Samo Ljubav"

Svet Petar odškrinu vrata i proviri.

"Što tražiš ovdje?"

"Utočište"

"Utočište?"

"Neznam kuda da krenem."

"Pa ti si se trebala udomiti na zemlji."

"Ali ljudi su me protjerali..........."

"Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo."

"Nisu me samo par ljudi protjerali, nego svi narodi planete."

Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja.

"Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama. "Ti ne dolaziš sama. Koga to vodiš sa sobom?"

"To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina."

"Zar su i one protjerane?"

"Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas."

"Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih."

"Ljudi su uvijek griješili i ratovali, ali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti."

"Šta je razlog toj promjeni?"

Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja.

"Ona crna mrlja je uzrok svemu."

Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju.

"Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika."

"To su spomenici mržnji."

"Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika."

"Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila."

Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti.

"Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu?"

"Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali."

"Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav."

"Kaže se da ju je zamjenila pohlepa."

Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata.

U tom trenu se na nebu zapališe četiri nova svijetla četiri simbola čovječnosti.

Ovo je jedna od mnogobrojnih priča sakupljenih u antologiju o svjetskoj revoluciji duše.

Ne osjetivši Ljubav u sebi i ja sam tražila njeno postojanje u njenim lažnim simbolima.

Osjetih da moram pronaći njeno znamenje u sebi. Vraćam se ponovo trenutku i pokušavam još jednom pronaći osmijeh u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama dobro poznatog glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak.

"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak.

"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi duša univerzuma.

"Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim često razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.

"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj osjećaja koji moraš sama naučiti misliti."

"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno.

"Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" odjednom se djedov glas mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna.

Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neučinkovitost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije, nagomilavanje tamne tvari i širenje mog malog univerzuma.

Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati. Tišini prekinu glas iza mojih misli.

"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti."

"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.

"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.

Sada stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se nasmješi bjelja od snijega, prozirna kao kristal od nevidljivog sunca obasjana, moja Ljubav.

Ljubav, ta tajnovita peta protega

Botticelli; rođenje Venere

Na otoku sreće je sve bilo dugačije. Tu shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najčudesnijih faza. San pliva misterijom i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako ne poznajem tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

Ljubav, ta tajnovita peta protega, satkana od tvari moga sna je manje komplicirana od teorije o njoj. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje unutarnje oči. Stojim na pozornici stvarnog života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića.

Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj vrpci moje misaone kinoteke prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela.

"San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, on je koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima.

Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jednog dualizma, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren samo u odjeću teoretskog znanja, se širi i postaje moj doživljaj i dobija za mene drugo značenje.

Jakovljeve ljestve ka Danteovom raju; Salvatore Dali

Anđeo čuvar, proziran, zlaćane kose i krila me pozva na zvijezdu pod kojom sam rođena. Uspinjem se Jakovljevim ljestvama i ulazim u još nepoznato, tajnovito stanje duše.
"Ovdje ćeš sresti san na samom izvoru." strune spletene u nijanse njegova glasa mi otvoriše velika vrata neba.




Ulazim u sliku "Nastajanje svijeta" i stapam se s njom. Ponovo se moja lijeva polutka mozga sjedinjuje s nacrtanom desnom. Anđeo se smješi, a luda u meni izaziva eksploziju boja i moja svijest postaje jasna slika mojih čežnji. Osjećam sukobljavanje znanja i vjerovanja, čujem žubor koji se širi sa izvora, prve tonove nastajanja simfonije sna.
Pred mojim očima se otvara velika bijela Jakovljeva školjka.
Moj anđeo čuvara sav u bijelom, zlaćane kose i krila, se preobrazi u boginju ljubavi, mladu ženu koju sam cijeli život tražila u snovima. Mit o njenoj ljepoti oživi pred mojim očima. Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom.
"Neka bude svijetlo." začuh glas sa početka priče. I svijetlo zasja ljepotom mlade žene.
"Ja sanjam tvoj san o ljubavi. Misliš li da će me i drugi prepoznati i prihvatiti" anđeoski glas prostruji mojim osjećajima .
"Ti si utjelovljenje moga sna, da bih te spoznala moram još malo sanjati." pričini mi se da glas dolazi iz moje glave.
Tu na granici između univerzuma i svijeta iz kojeg sam krenula na ovo putovanje, ja više nisam ona ista koja je pristajala na čvrstinu materije i vjerovala u apsolutnost vremena i prostora. Sukobi znanja i vjerovanja se sjediniše u spoznaju.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." začuh ponovo titranje struna.
"Došla sam tražeći izvor sna." govorila sam glasom anđela.
"Došla si nošena tvojim anđelom čuvarom, jer jedino on zna put ka meni. Pogledaj onaj plavićasti oblak, u njemu se krije tajna početka." ljepotica sna pruži svoje ruke ka nebu.
Nađoh se u plavičastom oblaku istine o početku novoga vremena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje." rekoh zadivljena
"Varaš se, oni slave samo rođenje." istina zatutnji iza mojih misli.
"Tko se onda rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san" zamolih to još uvijek svjesno nespoznato u sebi.
"Bila jednom jedna djevojčica, rođena da bude duša svijeta, da svojom snagom ujedini ljude i ostvari moj san." moja podsvijest započe priču.
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Ali prije njega je bilo mnogo bogova."
"On je bio samo moja želja da ljude ujedinim u vjerovanju, da im pokažem da je Ljubav jedina energija koja ih održava, razmnožava i širi. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Ljubav." prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost. Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka.

"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." začuh ponovo već poznate tonove.
"Ja osjećam da je bilo drugačije, Ljubav je energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijel je slika koju pronalazim u univerzumu osjetilno- osjećajnog u sebei, moj doživljaj ideje umjetnika, ali mene zanima san, ta peta protega u meni, Ljubav " izustih već pomalo nestrpljivo
"Ljubav, željena, iskorištavana, odbačena i protjerana. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, već tisućljećima podnosi laži i oprašta prevare. Tragedija je u tome da se energija početka pretvorila u suprotnosti koje se ujedinjuju u harmoniju, a Mržnja i Ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna. Tama i svijetlo iako u vječnom sukobu proizlaze jedno iz dugoga. Kada je protjerana Ljubav potražila utočište na početku sna, na nebu zasjaše njene oči. Ona Vas ipak nikada nije zauvjek napustila. Njen sjaj vam najavljuje danje svijetlo i tamu noći, ona vas budi i uspavljuje, ona s Vama i živi i sanja."

"Ali mi to drugačije tumačimo." progovori ponovo luda u meni.
Oko mene zatitraše nove nijanse boja, a trepereći tonovi duše svijeta se spojiše sa mojim mislima.
"Jedino oni koji osjete uistinu ljubav, samo oni koji uistinu spoznaju njenu snagu i njenu dobru ćud, mogu živjeti u mom snu. Oni su sposobni zaustaviti tijek kobne rijeke vremena i preludij apokalipse pretvoriti u simfoniju sna.
Jednom sam preobražena u siromaha lutala zemljama i tražila Ljubav. Kucala sam na vrata bogatih kuća i prosila Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljala sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molila malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molila sam prolaznike, oni su me slali u bordele, molila seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga djeteta nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u zemlji na obali Mediterana. Djevojčica se vraćala iz škole. Pojavila sam se pred njom iznenada i ona nespremana, ali sabrana pogleda moje halje i upita prije nego sam uspjela progovoriti:
"Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, ljudi su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Djevojčica me pogledala svojim toplim očima i upitala:
"Što onda prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznala
"Ljubav? Ah znam, ljubav je Bog, on nas je stvorio da bi ljubav živjela." odgovori mi bez razmišljanja djevojčica.
"Tko te je to naučio?"
"Moj djed to kaže."

Ljubav, prelijepa mlada žena se ponovo pojavi pred mojim unutarnjim očima. U njenim očima su se zrcalile boje sna.
"Živi svoj san i trajat ćeš vječno u mom. Gledaj očima srca i prepoznat ćeš ljubav u nekim očima koje ćete pozvati u neki novi san."

Titraji neba su bivali sve tiši. Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja.

Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti veliku školjku iz koje, kao na jednoj davno viđenoj slici, izroni dječak očiju boje sna.Velike tamne oči, nijansama sna zatitraše pred mojim unutarnjim očima i ja osjetih kako se mojim tijelom širi novo spoznata protega. Kao da sam iznenada ušla u neki novi svijet, predamnom se ukaza zrcaljenje mojih skrivenih mogućnosti.

Ljubav i dianoetika

Dianoetika, pojam koji potječe još od Aristotela i Platona, je riječ koju, u rječnicima stranih riječi u svim jezicima, objašnjavaju kao umijeće razmišljanja. Mnogi su kasnije tu staru grčku riječ polatinili i povezali sa imenom rimske boginje lova Diane.

Pa iako u korijenu ne nosi ime moje boginje, ja dianoetiku povezujem sa mislima i spoznajom Giordana Bruna, koji je Dianu, boginju lova, pretvorio u svoju metaforu za misao, spoznaju, ljubav.

Boginja lova i mjeseca, opuštena u svom biću, sretna u svom postojanju okružena ljepotom univerzuma jaše mjesečevim sjajem i ostavlja za sobom trag zvjezdane prašine. Prisjećam se mita o Aktaionu. Mladić iz moje mladosti iznenada postaje lovac na ljubav koju još nisam uspjela definirati u sebi. Branim taj nježni osjećaj u sebi, branim ga od znatiželjnih očiju i pohlepe tek probuđene muškosti u njemu. Dok se univerzum moga uma oslobađao iz okova čvrste materije, ja sam odsanjala istinu koje se buđenjem više nisam mogla sjetiti. Godinama sakriven u kristalnim rešetkama mog misaono-osjećajnog labirinta taj san se sada u mojoj svijesti ponovo javlja.

Na horizontu se rađa sunce i ja spoznah granicu između tame i svjetla. Boginjin glas je simfonija neba kojom osjećam svoje misli i prepoznajem skrivene želje. Slušam tonove i saznajem istinu o onome što se događa iza mojih misli u onom djelu mene koji je, do tog nedeljnog podneva, bio špilja iz koje sam gledala samo sjene stvarnosti. Boginja mi priča istinu o mojim mislima, pretvara ih u vidljive slike i moja stvarnost prestaje biti samo iluzija.

Antička filozofija, iz koje potiće umjeće razmišljanja i etika sna, se u tom trenu spoji u spoznaju moje dianoetike, mog misaonog umijeća, moje etike koja izvire iz mojih svjesno spoznatih osjećaja. Ron Hubbard, se služio tim pojmom pri stvaranju nove religije u vremenu revolucije cvijeća i spajao materiju, prostor i vrijeme u svojstvo duše, onoga još uvijek nedosegnutog svojstva koje se krije iza naše misaone stvarnosti.

Osjetih ono o čemu sam nekada davno čitala, etiku misli koje izviru iza stvarnosti i spoznah da sam to ja i da sam uvijek u dubini sna Diana. Po taktovima te muzike moje misli plešu ljepotu i ja konačno vidim ono što osjećam. Dianoetika me uvodi u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog i ja se odjednom nalazim u labirintu zrcala svih mojih stanja.

"Ja Diana, tvoj utjelovljeni um ćutim u tebi ženu iz vremena mitova iako živiš danas kada su mitovi još samo bajke. Ti si lutala životom Giordana Bruna, a danas postaješ utjelovljenje njegovih tadašnjih vizija." čujem svoj unutarnji glas

"Kakva je razlika između tebe i mene?" upitah ono što osjetih i vidjeh u mojim zrcalnim neuronima.

"Ti postojiš, ti si voljena i nevoljena, priznata i nepriznata, cjenjena i necjenjena. Ti čitaš, pišeš, komuniciraš, "ja", tvoj utjelovljeni um za druge nevidljiv, vidim tvoje biće ozrcaljeno u meni, poznam tvoje ruke, prepoznajem tvoj glas i tvoj smjeh među tisućama drugih, razlikujem tvoje napisane misli od tuđih." Osjećam dvoumljenje u glasu koji me dodiruje snom.

"Da li ti posjeduješ mene ili si ti samo atrapa mog postojanja, lutka koja prezentira moje ljubavi i moje interese, moje znanje i moja svojstva, moju filozofsku misao? "čujem misao iza misli.

Misao prelazi u osjećaj koji u meni budi novu istinu o posjedovanju nečega još nespoznatog, nečeg što je uvijek bilo ja, a ja nisam znala da sam to ja.

"Bez mene ti nebi imala prošlost, sadašnjost ni budućnost. "Ja" sam tvoja svjest, "Ja" sam tvoje umjeće razmišljanja, snaga tvoje spoznaje, ja sam tvoja etika, Diana u tebi, tvoja beskonačnost u konačnosti tvoga tijela, tvoja ljubav i san." misao uistinu postaje tvar iz koje izrastaju moji davni snovi.

"Odakle dolazi ljepota, gdje počinje san?" upitah.

"U tvom genetskom kodu zapisana težnja ka radoznalosti i uvijek novom znanju inducira u tebi često nepredvidive mogućnosti za stvaranje novog osjećaja, nove želje za postojanjem. Tvoj svijet je prepun zagonetki i teži njihovom rješavanju. Tu iza tvojih misli se rađa ljepota, tu godinama ljubav spava Trnoružicinim snom."

"Tko će je probuditi?" pomislih glasno

"Dječak očiju boje sna." iznenada mi odgovori glas mog sna, a onda, reče kratko:

"Za sada zaboravi te oči, prvo moraš upoznati sebe" pa nastavi svoj misaoni ples tako da više nisam osjećala razliku između misli i osjećaja koji se počeli izvirati iza stvarnosti.

Prihvatih tu misaonu igru sa ovim, do sada nepoznatim, dijelom moje svijesti.

"Želim te još jednom vratiti na početak filozofije, u vrijeme otkrivanja beskonačnosti, provesti te kroz Pitagorinu školu, vrijeme nastajanja mistike brojeva i spoznavanja harmonije prostora, predstaviti ti Platona i u misaonom dijalogu s njime, njegove ideje pretvoriti u golubice mira, univerzalnu teoriju koja će me stvarno ujediniti s tvojim tijelom. Između nas neće biti prostora i vremena, biti ćemo sjedinjeni misaonim nitima u najnovijoj znanstvenoj teoriji. Tu ćemo po zakonima Euklidove i kvantne geometrije mog postojanja, zajedno otkriti stoljećima rađane istine. Zaustaviti ćemo se u beskraju ideja koje "Ja" u tebi kreiram i prezentiram kao tvoju misaonu etiku." Diana je uistinu jahala na konju koji me je nosio u davnine.

Taj unutarnji glas, sljubljen s mojim mislima poče polako prelaziti u sliku i ja u svom misaonom labirintu ugledah daleku zemlju početka.

Sunce najavljuje smiraj dana. Diana, univerzum umnoga u meni i ja jašemo brežuljkom stvarne spoznaje. Trnoviti put povratka, pun prepreka mračnog vjeka i prekrasnih dolina, sunčanih oaza Arkadije, "Države", "Zemlje sunca" i "Utopije" na kojima kao cvijeće rastu neke davne istine, nas je doveo do ulazka u špilju. Ispred šplje gori velika vatra koja svojim plamenim jezicima boji nebo prekrasnim bojama. Okolo vatre sjede umorni pastiri. Njihova svirka odzvanja padinama sna. Nedaleko od njih mirno leže razbacana stada ovaca. Starac sijede brade promatra svoju sjenku ocrtanu na stjeni pored ulaza.

Prepoznah filozofa i sjetih se njegove "Dražave" u kojoj on svojim idejama oblikuje stvarnost koju sam u svom nezanju i živjela. Zastadoh i vidjeh Dianu, kako mu veselo prilazi. Ne pogledavši nju nego dižući pogled ka nebu starac reče:

"Univerzum je živo biće, pa tako ima i dušu."

"Zar univerzum ima dušu? Šta je duša univerzuma?" upita ga Diana

"Njegov pokret."

"Šta to znači?"

"Univerzum nastaje vječnim treptajima koji se šire iz njega samoga."

"Što izaziva te treptaje?"

"Njegova duša. Ona se dokazuje s jedne strane spoznajom prostora a s druge strane spoznajom vremena. Duša univerzuma je pokret koji stvara njegove dimenzije."

"Na koji način?"

"Anima mundi, duša univerzuma, je spoj različitih sfera koje napinju nebo u kuglu i postaju prostor. Ritmičkim pokretima nebeskih tijela, unutar sebe same, duša univerzuma proizvodi vrijeme."

"Ali šta je pokret, kako razmišljati o njemu?"

"Pokret je ljubav, rađanje ljepote kroz njegovih deset oblika, koji se javljaju uvijek u paru;

Kružno i linearno kretanje, odvajanje i spajanje, rast i smanjivanje, nastajanje i nestajanje, pokret koji drugi izvode i onaj koji sam sebe pokreće. Sam pokret je dokaz o postojanju dvojnosti bića, on je kristalna kugla koja potvrđuje harmoniju."

"Znači li to da je pokret početak, da je on sve ono što život čini životom." upita Diana

"Pokret je život." reče joj starac

"Kada su se iz univerzuma odvojile svjetleće kugle i postale dvostruka bića, dokazano je i postojanje harmonije kojoj cijela priroda teži. Bjesom bogova su polutke osuđene na vječno traženje sebe samoga, na ljubav iz koje izrasta pokret. Njihovi pokreti su postali savršeni. I dok se traže, dok teže svom sjedinjenju oni mogu sve. Tek ostvarenjem želje, umire želja u njima, popušta kemija u mozgovima, slabi energija i polutke se ponovo odvajaju da bi se ponovo tražile."

"Znači ja bdijem nad životom dok bdijem nad životinjama i pastirima, dok čuvam šume, slušam i nadzirem rast trave, hranim stada na livadama, dok potičem na traženje izvora, dok usmjeravam kroz ljubavni san."

"Ti bdiješ i nad noćnim nebom dok prosipaš srebro mjeseca, ti titrajima duše rađaš ljepotu u kojoj je čovjek počeo misliti, ti osmišljavaš san u kojem je on pronašao svoj dom."

"Zar ideje nisu vaše djelo?"

"Ti si bila prije mene." reče joj Platon nježno "Ja sam naslijedio tebe i Bacchusa u sebi, ja sam tek osmislio san o ljubavnom žaru, odvojio požudu od sna, osjetio energiju koja u meni proizvodi mudrost."

"Zar to nije bio Giordano Bruno?" upita skoro uvrijeđeno boginja.

"On je naslijedio moje misli, izlagao ih u opasnom vremenu tihih lomača, on je umro za ideju o ljubavi."

"Znači Giordano je u sebi nosio Vas." uzbuđeno će boginja.

"Pitagora je rekao putovat ćemo vremenom i vraćati se na mjesta na kojima smo bili i bit ćemo opet mi iako nećemo znati da smo to mi." odgovori starac zagonetno.

Na livadi pokraj nas pastirica s pjesmom na usnama i vretenom u ruci promatra rasuto stado ovčica po obližnjim padinama. Njeno tijelo sjaji snom, a njeni prsti spretni u urođenoj finoj motorici pokreta stvaraju svileno klupko istine nastajanja i postojanja. Stojeći tako krhka kao trska na vjetru ona prezentira ljepotu postojanja, ljubav izraženu utopijom o beskonačnosti sna. Nedaleko od nje sjedi zaljubljeni pastir i frulom je doziva.

Platon ih zadivljeno promatra.

"To je ona ista energija koju je osjećao Sokrat u sebi kada mi je izlagao svoje misli. Ona je rađanje ljepote i životnosti u tijelu. Iz nje izviru ideje koje prelaze u pokret i svjesnu spoznaju postojanja u univerzumu."

"Njeno tijelo opušteno u svojoj ljepoti postaje izrazom njenog, našom civilizacijom i obavezama, neopterećenog mozga." pomisli moje misaono "Ja".

"Ona živi instikte i emocije, ona je utjelovljenje emocionalnog uma, tjelesnost u tijelu koje pokretom odaje njene misli" priznavajući svoju davnu zabludu, još nježnije reče Platon.

Koordinacija njenih kretnji me podsjeća na ples današnjih balerina. Tijelo podsjeća na fontanu svjetla, tijelo puno neuništive energije koja se uvijek vraća na izvor, obnavlja i ponovo širi još elegantnijim valovima, spektrom prekrasnih boja. U toj simfoniji boja otkrih harmoniju dalekog sna.

Platon zanesen idejom neke nove spoznaje, stojeći na vrhu imaginarnog svijeta, poče glasno misliti.

"Tek sada osjećam povezanost mojeg tijela i duše, te njihovo jedinstvo s idejama koje proizlaze iz mojih misli. To je ono što me je Sokrat želio naučiti." njegova misao utihnu na tren, a onda pokazujući nam ulaz u špilju nastavi.

"U podzemnoj špilji žive ljudi povezanih vratova i stopala, leđa okrenutih jedinom ulazu u nju. Iza njih se kao iza velikog zida događa život. Tu smo mi i pastiri. Mi stojimo, pastir lutaju za stadom, pastirica pleše, a sve nas obasjava plamen goruće vatre. Na zidovima špilje se ocrtavaju samo trepereće sjene onoga što se događa u stvarnosti. Taj teatar sjena je iluzija života koji prolazi mimo ljudi rođenih u špilji. Odrasli sa sjenama stvarnosti, ona takova i istinski postoji u njihovim mislima. Zamislite si trenutak oslobođenja jednog od njih iz okova tame, zamislite si istinski doživljaj svjetla i svih oblika u njemu koji su do sada bili samo sjene istine. Što bi se dogodilo u umu tog čovjeka?"

"Spoznao bi svoju dugogodišnju zabludu." pomislih Dianom u sebi

"Tek iskustvo stvara pravu ideju, ona postaje misao na izvoru i jedina mogućnost svjesnog doživljaja i usmjeravanja, pri tome oslobođene, emocionalne energije, ona je potvrda osjećajnosti, dokaz stvarne unutarnje ravnoteže, harmonija vremena i prostora, istinsko postojanje u tijelu." odgovori mi Platon

"Tko su za vas ljudi iz špilje?" upitah znatiželjno i osjetih da govorim Dianinim glasom.

"To su oni koji su ubili Sokrata. Oni se nikada nisu oslobodili tame neznanja. Njihov život je bio samo sjena istine koju nikada nisu spoznali." reče Platon tužno se prisjećajući svog učitelja.

Pastirica ostavlja vreteno i uz zvukove frule pleše za nas neki do sada neviđeni ples. Njene ruke postaju krila i ona lebdi dodirujući, bosonoga, travu vlažnu od večernje rose. Nečujno nas poziva na putovanje ka izvoru, u trenutak prije evolucije. Pastir je prati očima boje sna i tonovima razuzdanog srca.

"Oči ovoga pastira su mi poznate." pomislih glasno

Pastirica i pastir u odsjaju večernjeg sunca mjenjaju oblike, Diana i Bacchus se sjedinjuju u duplo biće mog postojanja. Oko njih se zatvara deseti krug i oni nestaju u beskonačnosti punoj prekrasnih nijansi novonastajućih boja.

U mom kristalnom labirintu zaiskri nastajanje neke nove energije, u zajednici mojih sinapsi zazvoni na uzbunu. Transmiteri se uzburkavaju i pokušavaju stvoriti sredstva kojima će ocrtati slike izgubljenih i novonastajućih emocija. Spuštam se s vrha sante leda, svjesne spoznaje stvarnosti i ulazim u dubinu onog nepoznatog i davno zaboravljenog u meni.

Boje prelaze u tonove Dianinog glasa.

"Platon je govorio o snazi ideje, Giordano Bruno te je uveo u svijet svjesne spoznaje i ti si željela platonsku ljubav i odvojila osjećaj od tijela. Ja sam bila zatvorena u dubinu iza tvojih misli u onom nedohvatnom svijetu tvoje podsvjesti. Sada, u trenutku tvog svjesnog buđenja, tvoje tijelo i "Ja" postajemo jedna supstanca sa dva atributa." vidjeh Dianu misao

Misao podrhtava mojim emocionalnim umom i zahtjeva predstavljanje svjesno spoznate emocije u obliku osjećaja. Konačno shvatih istinsku Platonovu misao.

Sjetih se njegove gozbe i dozvolih Erosu da se ponovo probudi, da ujedini u meni suprotnosti kojih sam se godinama bojala. Ljubav nikada ne prestaje, ona samo prelazi u nirvanu sna iz kojeg se ponovo još ljepša i snažnija budi.

Ljubiti znači sanjati, ljubav je misao, vječna komunikacija, beskrajni dialog sa onim drugim dijelom sna. Moje sinapse počeše raditi meni nekim nepoznatim ritmom. Labirint zrcala bljesnu novim bojama. Vidjeh u njemu vrijeme mojih duševnih nemira, sjetih se trga cvijeća i prvih ljubavnih stihova koje sam pisala po bilježnicama u pauzama između filozofije i biologije.

Kako sam onda željela ljubav, a kako sam je krivo interpretirala. Ona je bila samo riječ kojom smo se služili, okosnica svega onoga što sam tada činila, ali nisam osjetila da se u meni dogodila šizma, veliki rascjep, odvajanje svijetova. Jednog davnog ljetnog podneva sam, slično kao što je Diana ubila Aktaiona, svjesno ubila Erosa u sebi da bih mogla uistinu spoznati energiju koja će me povesti u beskraj početka. Postala sam polutka koja je lutala univerzumom tražeći san. Potražih u mislima ponovo Platona.

"Krivica je u meni."reče mi starac sjede brade."Nisam bio dovoljno jasan u mojim mislima."

"Bili ste stoljećima krivo tumačeni."

"Krivi su ljudi iz špilje koji su gledali samo sjene stvarnosti i tako izgrađivali etiku i moral svijeta koji se tek budio."

"Vi ste nas prerano napustili, ali vaše ideje su nas hranile."

"Za mene je filozofija bila ljubav. Želio sam objasniti san, želio sam probuditi svijest, ojačati žudnju, osmisliti ljepotu, ali sam pri tome zaboravljao tijelo u kojem se sve to događa."

"Giordano Bruno je spojio Vaše ideje s tijelom u kojem je osjećao ljubav, ali ju je kao i vi oslobodio od požude. Slijedeći vaše misli ja sam voljela samo kontemplativni akt u činu ljubavi."

"To je zbog toga što su svi poslije mene Erosa tumačili samo kao požudu, kao želju za posjedovanjem, za uništenjem sna. Dobro shvaćeni Eros ne proždire nego iznosi, on ne konzumira nego proizvodi kontemplativni akt. Ja sam njime želio taj akt osmisliti, ali sam birajući krive riječi sklapao krive rečenice i od njega učinio demona."

"Tek uspavanom Erosu se pokazuje ljepota sna."sjetih se odgojnih metoda iz mladosti

"On je živ u svakome od nas, tek on spaja snove i javu." starac prekinu moju misao.

"Kako smo krivo živjeli jer nismo shvatili da uspavani Eros od nas čini pasivne konzumente najljepše energije na svijetu. Vaš Eros nije samo, našom religijom zabranjeni puteni čin, Eros je osjećaj, spoznaja postojanja u tijelu, on je šampanjac u mojim venama, leptiri u mom trbuhu, treperenje sna u mojim mislima."

Starac me pogleda tužnim očima, njegove misli su se širile kuglom mog života.

"Zašto li sam onda Erosa nazvao nagonom za razmnožavanje, zašto sam odjelio tjelesno i duhovno stvaranje? Zašto sam ljubavni čin pretvorio samo u produkciju bez kreativnosti duha?"

"Danas mi je jasno da ste vi i onda Diotimom govorili o ljepoti Erosa u nama, ali to se nije uklapalo u odgojne mjere naših učitelja. Ljubav je lijepa samo kad se čeka, kada o sebe samo nagovještaj da, govorili su naši stari, Platonska ljubav je prava ljubav, govorili su dalje ne pročitavši ili neshvativši vašu "Gozbu". I mi smo se počeli sramiti nagosti tijela, skrivali smo se u sumraku da doživimo prvi poljubac, pokrivali se plahtama u prvim ljubavnim ljubavnim noćima, gušili uzdahe pri ekstazi sna. Gušeći tako instinkte u sebi mi smo prestali voljeti tijelo i postajali samo njegovi pasivni konzumenti. Stoljećima uspavanog Erosa je teško ponovo pozvati na gozbu."

"Danas je drugačije" reče mi starac

"Zar vi znate kako je danas?" upitah ga znatiželjno

"Danas, dvijetisuće godina kasnije, je moja misao ponovo postala ljubav, a moja ljubav je filozofija. Prošla stoljeća su vrludavim putevima tražila moju istinu i našli je ponovo u onom djelu tebe koji sam ja nazvao dušom. Trnoviti put je završen. Ti stojiš na vrhu spoznaje u kojoj si sjedinila tijelo i dušu. Tvoje dvoumljenje danas mora završiti. Moja misao u Giordanovim djelima je tvoja nova istina. Što ti danas osjećaš kada kažeš riječ Bog?"

"Osjećam ljubav koja me je povela na ovo daleko putovanje."

"Zar to nije Eros u tebi koji se budi tvojom željom za spoznajom o početku?"

"Ja Boga osjećam u sebi" potvrdih njegovo pitanje

"Oni koji to još nisu shvatili, nazivaju lažno taj osjećaj agape ili caritas, kriju se iza božjih rečenica ljubi bližnjega svoga i kriju se iza njegove ljubavi jer nisu sposobni za svoju. Negiraju Erosa koji i u njima spava, kompenzirajući ga Bogom koji ga zabranjuje. Oni vole srcem onoga koji nema srca, žive tjelom onoga koji nikada nije imao tjelo. Boga nikad nitko nije vidio. Ti si ga osjetila u sebi."

Starac krenu u svoj daleki san, a ja ponovo začuh tonove Dianinog glasa. U kristalnom labirintu mojih misli i emocija zasja moja istina i moj san kao nova protega u kojoj naslutih rađenje novog osjećaja. Pronašavši tu čudesnu dimenziju prostor oko mene izgubi svoje značenje, počeo se širiti i sužavati mojim postojanjem. Tek sada znam da se o ljubavi ne treba razgovarati, nju treba živjeti u beskonačnosti sna satkanog od želja i mašte.

Izgleda mi kao da mit u meni živi dalje, Diana i Bacchus u zagrljaju vremana, Diana, personifikacija božanske misli, je zaštitnica Dionizijskog ludila i stvoriteljica sna o nekoj drugoj svakodnevici.

"To još uvijek nije prava istina o tebi" šapnu mi Diana.

"Ostani još neko vrijeme na svom Olimpu i spoznaj uistinu od kuda si došla. Tada ćeš znati i kuda trebaš krenuti."

"Ja hoću biti samo žena" pomislih i sjetih se davno pročitane pjesme

Portret žene

"Mora biti po izboru.

Neka se mijenja, samo neka se ništa ne promjeni.

To je lako, nemoguće, teško, vrijedno pokušaja.

Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive,

crne, vesele, bez razloga pune suza.

Spava s njim kao prva na koju naiđe i kao jedina na svijetu.

Rodi mu četvero djece, nijedno dijete, jedno.

Naivna, ali savjetuje najbolje.

Slaba, ali izdrži................

Čita Jaspersa i ženske listove.

Nezna čemu služi vijuga, ali sagradi most.

Mlada, kao obično mlada, još mlada.

uvijek mlada"

Wislawa Szymborska

Prva dama suvremene poljske poezije me je već davno, jako davno uvela u svijet dianoetike, umijeća razmišljanja o meni samoj, o meni ženi, o meni vječnoj ljubavnici LJUBAVI.

Ljubav i apsurdi

Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.

Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.

Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.

Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.

Što je apsurd?

Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."

Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.

"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!

Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "

Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.

Što je ljubav?

Vraćam se u mislima na početak, u doba kada sam još čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se vraćam da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu.

Ritam je osnovno načelo vremena i on se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum. Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.

Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča uopće.To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo ljubav.

Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac.

Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.

Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.

U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija.

Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.

"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.

"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.

"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge zaigraše svoj ples.

"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.

"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." grubost u glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.

"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah

"Što znači riječ volim?"

"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.

Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.

"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.

"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak."

Tišina i prasak nekog dalekog zvuka dotaknu moja osjetila.

"Ti nikada nećeš shvatiti što je uistinu ljubav." tiho reče majka i ja osjetih da smo ponovo ostale same.

"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.Kao da je čuo moj vapaj, glas mi odgovori.

"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djevojčice."

To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu kao ritam sna koji sam tek počela sanjati.

Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.

To je onaj trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.

Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? Iznad mene lebdi anđeo čuvar s prstom na ustima.

"Šuti o istini, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, od anđela, trepereći spuštaju k meni.

"Kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"

"To se svijest univerzuma spojila s tvojim bićem. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. spremna si za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju ljudskog mozga je na njenom tisućljetnom putu vjerno pratila i evolucija svijesti. Iako svijestan svoje svijesti Homo Sapiens Sapiens još uvijek nezna kako se je, u onom davnom svijetu materije bez svijesti, odjednom pojavila ta svjest, njegov utjelovljeni um, mistična vatra njegovog postojanja, misaono, emocionalno i egoistično "Ja" u njemu. Zaboravi ovaj susret i netraži istinu o početku." šapnu mi anđeo još tiše odlazeći i iz mog pogleda nestadoše treperave superstrune, a moje uši oglušiše. Simfonija koju sam do tada slušala zauvjek utihnu. A na nebu zasje jedan nova zvjezda, zvjezda pod kojom sam rođena.

Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jer jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.

"Ti si ljubav draga moja još ne rođena djevojčice."

Živim na plavoj planeti i još uvijek na neki način vjerujem da živim direktno u svijetu koji me okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidim, osjećam i doživljavam.

Ljubav je jedan od apsurda iz kojih se rađamo bez mogućnosti odabira kada i gdje ćemo se roditi. Ljubav, ta najviša svečenica Campanelline "Države sunca" koja blješti u univerzumu našega uma je jedan od apsurda koji mi ipak cijeli svoj život živimo.

Ljubav i naše vrijeme

Čekanje je kriva riječ proizašla iz vremena kada vrijeme nije bilo naše vrijeme i kada mu nismo znali otvoriti put do tijela i nismo ga znali osjetiti kao dimenziju.

Tin Ujević nas je učio, a mi ga nismo razumjevali.

Njegov stih "O moje tijelo!" je vapaj bohema, pjesnika, čovjeka koji u tijelu otkri iskonsko trojstvo: njegovu visinu, dužinu i širinu, otkri duh i dušu, svoje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega svoje vječito nespokojstvo, virovitu dubinu.

A onda iznenada osjeti još nešto, vrijeme, četvrtu od protega, vrijeme koje kao osjećaj spoji postaje trojstva u cjelinu. Da, tu se život kreće i jadna zbilja stvaranja, misli poeta i piše za nas jedan novi svijet, zbilju postojanja.

"O moje tijelo!", još jedan uzdah bohema, pjesnika, čovjeka koji u čestici eterskoga mesa, ne slavi čudesnu zgradu od kosti, no u njoj pronalazi i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca, sav život, pun i prosti.

Danas Tinov misaono- osjetilno- osjećajni univerzum satkan u himnu tijelu, izgovorenu glasom mog bezimenog pjesnika, budi u meni novi osjećaj i ja osjetih i zvijezde i nebesa, prah zemlje i sjaj sunca u trenutku buđenja.

Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Ja sam uistinu predugo čekala.

Danas On i ja ne čekamo više, On i ja volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je reflektiranje tonova i nijansi protege osamljenosti u ljepotu purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije.

Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Dodir vrška prstiju otvori vrata vremena i spusti Ljubav na zemlju. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.

"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo

"Što je život?"

"Hirovita rijeka bez povratka."

"Ali mi se moramo vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s Ljubavi. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.

"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se

"Mislim na......"

"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao

"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."

"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."

"Tko su oni?"

"Krvnici Giordana Bruna." reče mi još uvijek gledajući u nebo

"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno "Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila središnja točka univerzuma njegova uma, energija koja je u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa svemirom."

"Ti si središte mog malog univerzuma, energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."

Kristalna kugla zasja novom istinom. Riječi izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.

"Pođimo na trg cijeća. Trg cvijeća miriše našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.

"Kako znaš da sam bila tamo?"

"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."

"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."

Bila je ponovo jesen kada smo stigli na trg cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.

"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada

Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.

"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora, vremena i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"

On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,

"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.

Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,

"pisat ću ti pjesme ljubljena moja, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina svjesna spoznaja, moja Ljubav."

Ljubav

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote.



U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.

Biserni je dvorac, univerzum svijesti.

perle se u nisku slažu redom

na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.

Ljubav i zagonetka ljepote

Kako se razvija osjećaj za spoznaju ljepote, što to potiče moju svijest kada se odlučujem dali mi se nešto sviđa, a nešto ne?

"Ljepotu otkrivamo u tajnovitim prirodnim zakonima." mislili su grčki filozofi i tražili definiciju ljepote u skladu prirodnih oblika i u bojama koje su proizlazile prelamanjem svijetlosnih zraka. Svijetlost je kapala s neba pa su oni sjedinjujući svoje znanje o kozmosu, matematici i estetici otkrili sklad u univerzumu i povezanost između njegovih oblika s ljepotom koju su osjećali promatrajući zvjezdano nebo i sunčani dan.

"Ljepota je nešto što u meni izaziva ugodan osjećaj. Što je to nešto što uistinu izaziva taj osjećaj u meni?" pokušavam u misaonom dijalogu sa stvaraocima svjetske mudrosti otkriti tu tajnu spoznaje, dokučiti u sebi ono mjesto iz kojeg izrasta moj osjećaj za ljepotu.

"Što imaju zajedničko prirodni zakoni i moj osjećaj proizašao iz promatranja oblika u prirodi?" redaju se pitanja u mom misaonom labirintu, dok u sebi još uvijek osjećam neznanje.
Promatram zvjezdano nebo i u tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Venera na zapadnom nebu objavljuje suton, sedam Ladarica titra na sjevernom nebu, a Danica na istočnom objavljuje zoru. Spoznah zlaćani trag koji sve sjedinjuje u ljepotu.
 

"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su te zvijezde nazivali imenima svojih boginja.

"Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta." šapću mi daleke misli.

"Ljepotu ne spoznaješ očima, ta spoznaja izrasta u dubini tvoje duše, tamo gdje se zrcali tvoja stvarnost i izrasta u svijest o njoj."

"U ničijoj zemlji, na granici između estetike i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote." pomislih glasno dok mi se najsvjetlija od zvijezda smješi očima božjim.

"Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu.

"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." začuh titraje nečijih misli.

"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s glasom iz daleke prošlosti.

"Zaustavi se na svom tijelu. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.

"Gdje da počnem, kako da pronađemu sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.

"Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u tebi već sjaji zlatnim rezom, sjeti se onog davnog ljetnog podneva, sjedini osjećaje, poveži ih u cjelinu doživljaja. Tada ćeš uistinu osjetiti materiju od koje si satkana i tek tada ćeš ono što mislima već dugo znaš početi osjećati i u konačnosti tvoga fizičkog tijela." glas me pozva u novu avanturu spoznaje.

"Koje zakone trebam slijediti?" upitah još uvijek nesigurna u tom moru novih spoznaja.

"Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha." misao je titrala tonovima nekog dalekog sna.

"Zlatni rez, nazvan i božji zakon, sjedinjuje u sebi simetriju i asimetriju." uzviknuh sretna

"Tvoje tijelo, kao i zlatni rez, svojom građom dokazuje simetriju i asimetriju i posjeduje svoju posljednju točku u kojoj su skrivene božje oči." misao me pozva na misaono putovanje zlaćanom spiralom moje samoosjetilnosti.

Raširih ruke i noge i nađoh se u virtualnoj zvijezdi pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja. Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline. Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, povezuje svijest i podsvijest.

"To je onaj tako dugo traženi otok stabilnosti" pomislih dok pred mojim unutarnjim očima uistinu zasja zvijezda i ja osjetih treperenje struna u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni.

"Osjećaš li sada onu duboku istinsku spoznaju u sebi?" ovaj put mi se pričinja da čujem glas nasmiješenog filozofa.

Tonovi su dolazili do mene nekim nepoznatim ritmom i ja počeh odbrojavati pauze i takt među nadolazećim zvukovima. Duga pauza, zvuk, dvije kraće pauze, zvuk traje, kratku pauzu smjenjuju dva tona istog trajanja i snage.

"Na što te podsjeća melodija moga glasa?" razumjeh pitanje među tonovima.

"Čini mi se kao da nastaje slijedeći put zlaćane spirale." odgovorih uzbuđeno i vidjeh kako se riječi spajaju u zlatnu spiralu.

"Ti sada moje riječi slušaš srcem i uistinu osjećaš zakonitost iz koje si nastala." misao je odplesala piruetu pred očima moga srca.

Ritam je bio isti ali su tonovi glasa bili drugačiji. Netko drugi se umješao u ovu prekrasnu simfoniju sna.

"Ono što je beskonačno i prirodno ne posjeduje istaknute točke. Svaka točka svijeta je ujedno i središnja točka."

"Prema tome beskonačnost nema središta, ona je zbroj svih zlatnih rezova u njoj iz čije krajnje točke izviru oči Božje." sjetih se misli i prepoznah u melodiji misli renesansnog filozofa.

"U beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna od manifestacija bezbroja različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaki pojedini oblik života samo je jedno od ostvarenja božjeg sna, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja." njegova misao se sjedini s mojom i one kao oči neba zaplesaše čudesan ples istine iz koje je, suncem obasjana, zasvjetlila zlaćana spirala.

"Univerzum je zbroj najsitnijih točkica prividnog mira iz kojih izvire život i sljubljuje se sa istom takvom točkicom u meni. Moj mali univerzum je dio svijetla i tame, dio ritma i dinamike i tako ja svojim postojanjem sudjelujem u trajanju beskonačnosti velikog univerzuma." vidjeh zlaćani trag moga glasa i postadoh svjesna da sam i ja dio velikog svjetla nad svjetlima, da se i u svakome čovjeku krije zagonetka svjetske ljepote.

"Ljubav je ljepota i osjećaj kojim spoznajem ljepotu postojanja." prisjetih se Trga cvijeća i svitanja onog davnog sna.

Probuđena luda u meni me poziva na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono do tad pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Slijedim dinamiku zlaćane spirale i ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo postojanje.

"Tko su ti uljezi u mom biću?" pitam ludu.

"To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih sam nastala."

U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi.

"Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam"

"U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se luda

U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh.

"Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski.

Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona moga malog univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.

Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.

Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu svog nastajanja iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."

Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.

Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti.

Svijetlost postaje simbol za ljubav i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za slikare metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.

Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moje postojanje u ovom velikom svijetu nudi.

"Uistinu spoznati znači povezati stvarnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma." začuh poznate tonove. To me luda bodri u pokušaju svjesne spoznaje svijeta u kojem sam rođena.

"Ja univerzum nikada nisam svjesno doživjela, kako ću onda prepoznati njegovo zrcaljenje?" pitam nesigurna ludu.

"Pronađi arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u tvojoj podsvijeti. One, iako ih ti nisi svijesna, utječu na tvoje razmišljanje." luda se smješi

"Kako ću ih prepoznati?"

"Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija."

"Tu u dubini moje duše nazirem još uvijek samo sjene." suprostavljam se

"Uđi u svijet sjena. Tvoje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatraš samo sjene stvarnosti. Sjene tvojih ideja te pozivaju na dvoboj. Doživi nešto kao rat sila u sebi i istjeraj, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe." luda me potsjeti na Giordana Bruna.

Uđoh u svijet herojskih zanosa da bih osjetila sva moja stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju.

Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima. Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je Ljubav, moja peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja.

Luda mi priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, o neuspjesima i nesigurnostima moje umorne duše. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.

"U svijetu u kojem živim je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati." javi se novi buntovnik u meni, odgojem oblikovana osobnost koja me usmjerava već godinama.

"Moraš uistinu doći do nule u sebi, do onog velikog ništa, koje se bori protiv svih tvojih iskonskih osjećaja, onog ništa što ti krade snove i nadu, guši želje i rađa predrasude. Pobijedi to veliko ništa, tog reakcionara koji ti sputava slobodu i tada ćeš u sebi osjetiti nove izazove." šapće mi luda.

"On je srastao s mojim mislima, oblikovao ih, određivao im smjer. Zbog njega su me cijenili, s njim sam ušla u svijet odraslih i zauzela mjesto među vrednovanima" rekoh tiho prisjećajući se odgojnih metoda kojima su klesali ženskost u meni.

"Ne nagovaram te da ga protjeraš iz sebe, nego da ga pripitomiš, da mu smanjiš prostor, da ga podsjetiš na početak kada si još bila djete veselja i sreće." luda svojim osmjehom prosu sliku djetinjstva pred moje oči i ja vidjeh sebe i djeda kako se smijemo Dumer Augustu crvena nosa i prevelikih cipela.

Probuđeni san djeteta u meni poče gasiti strahove, brisati predrasude i kidati lance navika koje su me godinama sputavale. Svjetlo nad svjetlima zasja u mom misaonom labirintu i moje misli zatitraše bojama sna. Tog trena počeh drugačije osjećati život, postadoh spremna na borbu protiv sjena moje dosadašnje stvarnosti.

Odlučno ulazim u pravi svijet svoje osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije moja duševna ravnoteža.

Sve što sam do sada shvaćala kao pravi smisao života prolazi kroz prizmu lude u meni. Moje unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja moje podsvjesti, spoznah da se cijeli život sastoji od suprotnosti svjetlosti i tame. Iako znam da tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći ja sanjam izvor i vidim ga.

Majka nad majkama, svjetlost svih svjetala, moja tajna sugovornica s početka ovog sna, Sofija izlazi iz tame i ja vidim njenu svijetlu misao, ulazim u vrijeme boja i prepoznajem haljinu kojom ona odjeva novi dan.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše i onda ćeš saznati od kuda izvire LJUBAV" prepoznajem njen glas u prvim zracima sunca i osjećam buđenje mog uspavanog srca.

Ljubav i suze.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga:

Reci, zašto su ti suze bijele?

Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.

A zašto su suze ponekad zelene?

Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.

Reci mi a zašto su suze ponekad crne?

Kada više nema suza tada plaču oči crne.

Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.

Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.

Ona se otrgla i rekla: Do sutra!

Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.

Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,

Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.

Ne govori mi o varljivim nadama, draga,

nade prolaze

kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza

i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.

Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?

Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.

Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla.

Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,

tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.

Prošlost na granici sna i jave,

okus izmješanjih previranja duše,

mirisi sreće...........

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.

Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.

Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.

Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,

a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,

na krhotinama neostvarenih želja,

dajmo ljubavi još jednu šansu.

Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,

u predvečerje

kad zalazi.

Obasjava dva mala prozora

iza kojih nema više ljubavi

ali zrak je još uvijek pun

naših snova.

Spustimo se u jednom predvečerju

u naše dvorište,

zagrli me u vlažnoj sobi

naše prve bračne noći.

Volimo se bez prošlosti

bez budućnosti,

volimo se u trenutku za trenutak.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala ih u dijadem u svojoj bijeloj kosi.

Ljubav i tarantela univerzumu uma

Da je znao clown stari, da na svijetu osim scene,postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu.

Blješte svijetla pozornice, na rampi jedno srce igra,
treperavo, iskri, radosno se smiješi, veselo kao čigra

dlanovima svojim sunce ga miluje, a ono cijeli svijet.

U svitanju se život budi, osjećaji redaju u dnevni slet
započinje čudesni svjetlosni ples u toj gala predstavi

da se životna energija u srcu u prave odnose postavi.

Drugo srce izlazi iz tame, sjedinjuju se dvije srodne duše

u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude

u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja da ljubav ruše

nema mržnje, taštine i jala, usijanih glava koje vječno sude.

Pozornica blješti treptajim srca, maglovita zavjesa se diže

svako probuđeno srce istinom se kiti i oblači svoje duše dres

slika za slikom, cijela galerija se pred buđenjem svijeta niže

svi sjedinjeni u svjetlosnom zagrljaju neba plešu isti ples.

Pleše svemirska duša pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava
ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje

u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava

scena velikog svjetskog teatra, nikada ne postaje zbog taštine bojno polje.

Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao kočija koju nose vranci

sjedinjene u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja,

snagom volje svoje raskidaju, umom izgrađenu istinu koju brane tek lanci

nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom pozlatom lažnoga sjaja.

Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše uzdižu do beskrajnih visina

neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim riječima slatkima

karike postaju jedina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina

blizina koja dušu ne priznaje, koja snagu srca negira, koja ubija mačem glatkim.

Da je znao, da je znao,

Da je znao clown stari

Da su život i arene dvije sasvim iste stvari.

Da je znao, da je znaoDa je znao clown stari

Da za komadićke sreće

Nitko, nitko baš ne mari.

Ne bi nikad, ne bi nikad

Poklanjao svu ljepotu

Drukčije bi tekle stvari

U tom tužnome životu.

S osmijehom u suznom oku

Anatomija jedne nesreće

Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se nalazim. U mojoj svijesti se danas događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena neostavljaju traga u mom sjećanju. Znam da sam do ovoga trena lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja se osjećam kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više neznam pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje.

Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom. Promatram jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života. Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.

Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti. Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju.

Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme.

Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi.

Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca.Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama. Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji.

Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju.

Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri.

Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio. Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli.

Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala.

Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjelo što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri.

Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu:

"Ovo je njegova krv i tijelo njegovo" Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?" Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao: "Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo."

Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.

Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.

Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti.

Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu.

Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru.

U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće.

"Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada.

"Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić.

"Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu."

"Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu."

"Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice.

"Kuda me vodiš?"

"Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan.

Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika.

"I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem."

"Pričekaj dok se popnemo na vrh."

Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima.

"Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš."

Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine.

"Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac."

Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim.

"Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu.

"To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti." šaljivo će mladić

Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom.

Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića.

"Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća.

"O čemu govoriš?"

"Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo."

"Još uvijek ne znam o čemu govoriš."

"Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu."

"Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato."

"Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo."

"Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?"

"To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja."

"Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno."

"Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu."

"To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi.

"Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim.

"Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?"

"Mir i sreću i ..............ljubav."

"To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti."

"Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes."

"Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?"

"Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke."

"Znaš li gdje su ti otoci?"

"Negdje visoko iznad vrha planine."

"Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem."

"Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna."

"Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu."

"Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić

"To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga."

"Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno.

"To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao.

Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom.

"Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san.

"Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić

"To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi.

"Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje.

"To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući

"Gdje želiš vjenčanje?"

"Na otoku sreće."

"Kada?"

"U Ivanjskoj noći."

"Tko će nam biti kumovi?"

"Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja."

"Tko će nas tamo vjenčati?"

"Duša svijeta."

Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav činilo mi se da ju više ne osjećam, a ona je skupljena u tišini mojih osjećaja čekala na moje ponovno buđenje.
http://umijece-vremena.blogspot.com/