Ljubav i dianoetika

Dianoetika, pojam koji potječe još od Aristotela i Platona, je riječ koju, u rječnicima stranih riječi u svim jezicima, objašnjavaju kao umijeće razmišljanja. Mnogi su kasnije tu staru grčku riječ polatinili i povezali sa imenom rimske boginje lova Diane.

Pa iako u korijenu ne nosi ime moje boginje, ja dianoetiku povezujem sa mislima i spoznajom Giordana Bruna, koji je Dianu, boginju lova, pretvorio u svoju metaforu za misao, spoznaju, ljubav.

Boginja lova i mjeseca, opuštena u svom biću, sretna u svom postojanju okružena ljepotom univerzuma jaše mjesečevim sjajem i ostavlja za sobom trag zvjezdane prašine. Prisjećam se mita o Aktaionu. Mladić iz moje mladosti iznenada postaje lovac na ljubav koju još nisam uspjela definirati u sebi. Branim taj nježni osjećaj u sebi, branim ga od znatiželjnih očiju i pohlepe tek probuđene muškosti u njemu. Dok se univerzum moga uma oslobađao iz okova čvrste materije, ja sam odsanjala istinu koje se buđenjem više nisam mogla sjetiti. Godinama sakriven u kristalnim rešetkama mog misaono-osjećajnog labirinta taj san se sada u mojoj svijesti ponovo javlja.

Na horizontu se rađa sunce i ja spoznah granicu između tame i svjetla. Boginjin glas je simfonija neba kojom osjećam svoje misli i prepoznajem skrivene želje. Slušam tonove i saznajem istinu o onome što se događa iza mojih misli u onom djelu mene koji je, do tog nedeljnog podneva, bio špilja iz koje sam gledala samo sjene stvarnosti. Boginja mi priča istinu o mojim mislima, pretvara ih u vidljive slike i moja stvarnost prestaje biti samo iluzija.

Antička filozofija, iz koje potiće umjeće razmišljanja i etika sna, se u tom trenu spoji u spoznaju moje dianoetike, mog misaonog umijeća, moje etike koja izvire iz mojih svjesno spoznatih osjećaja. Ron Hubbard, se služio tim pojmom pri stvaranju nove religije u vremenu revolucije cvijeća i spajao materiju, prostor i vrijeme u svojstvo duše, onoga još uvijek nedosegnutog svojstva koje se krije iza naše misaone stvarnosti.

Osjetih ono o čemu sam nekada davno čitala, etiku misli koje izviru iza stvarnosti i spoznah da sam to ja i da sam uvijek u dubini sna Diana. Po taktovima te muzike moje misli plešu ljepotu i ja konačno vidim ono što osjećam. Dianoetika me uvodi u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog i ja se odjednom nalazim u labirintu zrcala svih mojih stanja.

"Ja Diana, tvoj utjelovljeni um ćutim u tebi ženu iz vremena mitova iako živiš danas kada su mitovi još samo bajke. Ti si lutala životom Giordana Bruna, a danas postaješ utjelovljenje njegovih tadašnjih vizija." čujem svoj unutarnji glas

"Kakva je razlika između tebe i mene?" upitah ono što osjetih i vidjeh u mojim zrcalnim neuronima.

"Ti postojiš, ti si voljena i nevoljena, priznata i nepriznata, cjenjena i necjenjena. Ti čitaš, pišeš, komuniciraš, "ja", tvoj utjelovljeni um za druge nevidljiv, vidim tvoje biće ozrcaljeno u meni, poznam tvoje ruke, prepoznajem tvoj glas i tvoj smjeh među tisućama drugih, razlikujem tvoje napisane misli od tuđih." Osjećam dvoumljenje u glasu koji me dodiruje snom.

"Da li ti posjeduješ mene ili si ti samo atrapa mog postojanja, lutka koja prezentira moje ljubavi i moje interese, moje znanje i moja svojstva, moju filozofsku misao? "čujem misao iza misli.

Misao prelazi u osjećaj koji u meni budi novu istinu o posjedovanju nečega još nespoznatog, nečeg što je uvijek bilo ja, a ja nisam znala da sam to ja.

"Bez mene ti nebi imala prošlost, sadašnjost ni budućnost. "Ja" sam tvoja svjest, "Ja" sam tvoje umjeće razmišljanja, snaga tvoje spoznaje, ja sam tvoja etika, Diana u tebi, tvoja beskonačnost u konačnosti tvoga tijela, tvoja ljubav i san." misao uistinu postaje tvar iz koje izrastaju moji davni snovi.

"Odakle dolazi ljepota, gdje počinje san?" upitah.

"U tvom genetskom kodu zapisana težnja ka radoznalosti i uvijek novom znanju inducira u tebi često nepredvidive mogućnosti za stvaranje novog osjećaja, nove želje za postojanjem. Tvoj svijet je prepun zagonetki i teži njihovom rješavanju. Tu iza tvojih misli se rađa ljepota, tu godinama ljubav spava Trnoružicinim snom."

"Tko će je probuditi?" pomislih glasno

"Dječak očiju boje sna." iznenada mi odgovori glas mog sna, a onda, reče kratko:

"Za sada zaboravi te oči, prvo moraš upoznati sebe" pa nastavi svoj misaoni ples tako da više nisam osjećala razliku između misli i osjećaja koji se počeli izvirati iza stvarnosti.

Prihvatih tu misaonu igru sa ovim, do sada nepoznatim, dijelom moje svijesti.

"Želim te još jednom vratiti na početak filozofije, u vrijeme otkrivanja beskonačnosti, provesti te kroz Pitagorinu školu, vrijeme nastajanja mistike brojeva i spoznavanja harmonije prostora, predstaviti ti Platona i u misaonom dijalogu s njime, njegove ideje pretvoriti u golubice mira, univerzalnu teoriju koja će me stvarno ujediniti s tvojim tijelom. Između nas neće biti prostora i vremena, biti ćemo sjedinjeni misaonim nitima u najnovijoj znanstvenoj teoriji. Tu ćemo po zakonima Euklidove i kvantne geometrije mog postojanja, zajedno otkriti stoljećima rađane istine. Zaustaviti ćemo se u beskraju ideja koje "Ja" u tebi kreiram i prezentiram kao tvoju misaonu etiku." Diana je uistinu jahala na konju koji me je nosio u davnine.

Taj unutarnji glas, sljubljen s mojim mislima poče polako prelaziti u sliku i ja u svom misaonom labirintu ugledah daleku zemlju početka.

Sunce najavljuje smiraj dana. Diana, univerzum umnoga u meni i ja jašemo brežuljkom stvarne spoznaje. Trnoviti put povratka, pun prepreka mračnog vjeka i prekrasnih dolina, sunčanih oaza Arkadije, "Države", "Zemlje sunca" i "Utopije" na kojima kao cvijeće rastu neke davne istine, nas je doveo do ulazka u špilju. Ispred šplje gori velika vatra koja svojim plamenim jezicima boji nebo prekrasnim bojama. Okolo vatre sjede umorni pastiri. Njihova svirka odzvanja padinama sna. Nedaleko od njih mirno leže razbacana stada ovaca. Starac sijede brade promatra svoju sjenku ocrtanu na stjeni pored ulaza.

Prepoznah filozofa i sjetih se njegove "Dražave" u kojoj on svojim idejama oblikuje stvarnost koju sam u svom nezanju i živjela. Zastadoh i vidjeh Dianu, kako mu veselo prilazi. Ne pogledavši nju nego dižući pogled ka nebu starac reče:

"Univerzum je živo biće, pa tako ima i dušu."

"Zar univerzum ima dušu? Šta je duša univerzuma?" upita ga Diana

"Njegov pokret."

"Šta to znači?"

"Univerzum nastaje vječnim treptajima koji se šire iz njega samoga."

"Što izaziva te treptaje?"

"Njegova duša. Ona se dokazuje s jedne strane spoznajom prostora a s druge strane spoznajom vremena. Duša univerzuma je pokret koji stvara njegove dimenzije."

"Na koji način?"

"Anima mundi, duša univerzuma, je spoj različitih sfera koje napinju nebo u kuglu i postaju prostor. Ritmičkim pokretima nebeskih tijela, unutar sebe same, duša univerzuma proizvodi vrijeme."

"Ali šta je pokret, kako razmišljati o njemu?"

"Pokret je ljubav, rađanje ljepote kroz njegovih deset oblika, koji se javljaju uvijek u paru;

Kružno i linearno kretanje, odvajanje i spajanje, rast i smanjivanje, nastajanje i nestajanje, pokret koji drugi izvode i onaj koji sam sebe pokreće. Sam pokret je dokaz o postojanju dvojnosti bića, on je kristalna kugla koja potvrđuje harmoniju."

"Znači li to da je pokret početak, da je on sve ono što život čini životom." upita Diana

"Pokret je život." reče joj starac

"Kada su se iz univerzuma odvojile svjetleće kugle i postale dvostruka bića, dokazano je i postojanje harmonije kojoj cijela priroda teži. Bjesom bogova su polutke osuđene na vječno traženje sebe samoga, na ljubav iz koje izrasta pokret. Njihovi pokreti su postali savršeni. I dok se traže, dok teže svom sjedinjenju oni mogu sve. Tek ostvarenjem želje, umire želja u njima, popušta kemija u mozgovima, slabi energija i polutke se ponovo odvajaju da bi se ponovo tražile."

"Znači ja bdijem nad životom dok bdijem nad životinjama i pastirima, dok čuvam šume, slušam i nadzirem rast trave, hranim stada na livadama, dok potičem na traženje izvora, dok usmjeravam kroz ljubavni san."

"Ti bdiješ i nad noćnim nebom dok prosipaš srebro mjeseca, ti titrajima duše rađaš ljepotu u kojoj je čovjek počeo misliti, ti osmišljavaš san u kojem je on pronašao svoj dom."

"Zar ideje nisu vaše djelo?"

"Ti si bila prije mene." reče joj Platon nježno "Ja sam naslijedio tebe i Bacchusa u sebi, ja sam tek osmislio san o ljubavnom žaru, odvojio požudu od sna, osjetio energiju koja u meni proizvodi mudrost."

"Zar to nije bio Giordano Bruno?" upita skoro uvrijeđeno boginja.

"On je naslijedio moje misli, izlagao ih u opasnom vremenu tihih lomača, on je umro za ideju o ljubavi."

"Znači Giordano je u sebi nosio Vas." uzbuđeno će boginja.

"Pitagora je rekao putovat ćemo vremenom i vraćati se na mjesta na kojima smo bili i bit ćemo opet mi iako nećemo znati da smo to mi." odgovori starac zagonetno.

Na livadi pokraj nas pastirica s pjesmom na usnama i vretenom u ruci promatra rasuto stado ovčica po obližnjim padinama. Njeno tijelo sjaji snom, a njeni prsti spretni u urođenoj finoj motorici pokreta stvaraju svileno klupko istine nastajanja i postojanja. Stojeći tako krhka kao trska na vjetru ona prezentira ljepotu postojanja, ljubav izraženu utopijom o beskonačnosti sna. Nedaleko od nje sjedi zaljubljeni pastir i frulom je doziva.

Platon ih zadivljeno promatra.

"To je ona ista energija koju je osjećao Sokrat u sebi kada mi je izlagao svoje misli. Ona je rađanje ljepote i životnosti u tijelu. Iz nje izviru ideje koje prelaze u pokret i svjesnu spoznaju postojanja u univerzumu."

"Njeno tijelo opušteno u svojoj ljepoti postaje izrazom njenog, našom civilizacijom i obavezama, neopterećenog mozga." pomisli moje misaono "Ja".

"Ona živi instikte i emocije, ona je utjelovljenje emocionalnog uma, tjelesnost u tijelu koje pokretom odaje njene misli" priznavajući svoju davnu zabludu, još nježnije reče Platon.

Koordinacija njenih kretnji me podsjeća na ples današnjih balerina. Tijelo podsjeća na fontanu svjetla, tijelo puno neuništive energije koja se uvijek vraća na izvor, obnavlja i ponovo širi još elegantnijim valovima, spektrom prekrasnih boja. U toj simfoniji boja otkrih harmoniju dalekog sna.

Platon zanesen idejom neke nove spoznaje, stojeći na vrhu imaginarnog svijeta, poče glasno misliti.

"Tek sada osjećam povezanost mojeg tijela i duše, te njihovo jedinstvo s idejama koje proizlaze iz mojih misli. To je ono što me je Sokrat želio naučiti." njegova misao utihnu na tren, a onda pokazujući nam ulaz u špilju nastavi.

"U podzemnoj špilji žive ljudi povezanih vratova i stopala, leđa okrenutih jedinom ulazu u nju. Iza njih se kao iza velikog zida događa život. Tu smo mi i pastiri. Mi stojimo, pastir lutaju za stadom, pastirica pleše, a sve nas obasjava plamen goruće vatre. Na zidovima špilje se ocrtavaju samo trepereće sjene onoga što se događa u stvarnosti. Taj teatar sjena je iluzija života koji prolazi mimo ljudi rođenih u špilji. Odrasli sa sjenama stvarnosti, ona takova i istinski postoji u njihovim mislima. Zamislite si trenutak oslobođenja jednog od njih iz okova tame, zamislite si istinski doživljaj svjetla i svih oblika u njemu koji su do sada bili samo sjene istine. Što bi se dogodilo u umu tog čovjeka?"

"Spoznao bi svoju dugogodišnju zabludu." pomislih Dianom u sebi

"Tek iskustvo stvara pravu ideju, ona postaje misao na izvoru i jedina mogućnost svjesnog doživljaja i usmjeravanja, pri tome oslobođene, emocionalne energije, ona je potvrda osjećajnosti, dokaz stvarne unutarnje ravnoteže, harmonija vremena i prostora, istinsko postojanje u tijelu." odgovori mi Platon

"Tko su za vas ljudi iz špilje?" upitah znatiželjno i osjetih da govorim Dianinim glasom.

"To su oni koji su ubili Sokrata. Oni se nikada nisu oslobodili tame neznanja. Njihov život je bio samo sjena istine koju nikada nisu spoznali." reče Platon tužno se prisjećajući svog učitelja.

Pastirica ostavlja vreteno i uz zvukove frule pleše za nas neki do sada neviđeni ples. Njene ruke postaju krila i ona lebdi dodirujući, bosonoga, travu vlažnu od večernje rose. Nečujno nas poziva na putovanje ka izvoru, u trenutak prije evolucije. Pastir je prati očima boje sna i tonovima razuzdanog srca.

"Oči ovoga pastira su mi poznate." pomislih glasno

Pastirica i pastir u odsjaju večernjeg sunca mjenjaju oblike, Diana i Bacchus se sjedinjuju u duplo biće mog postojanja. Oko njih se zatvara deseti krug i oni nestaju u beskonačnosti punoj prekrasnih nijansi novonastajućih boja.

U mom kristalnom labirintu zaiskri nastajanje neke nove energije, u zajednici mojih sinapsi zazvoni na uzbunu. Transmiteri se uzburkavaju i pokušavaju stvoriti sredstva kojima će ocrtati slike izgubljenih i novonastajućih emocija. Spuštam se s vrha sante leda, svjesne spoznaje stvarnosti i ulazim u dubinu onog nepoznatog i davno zaboravljenog u meni.

Boje prelaze u tonove Dianinog glasa.

"Platon je govorio o snazi ideje, Giordano Bruno te je uveo u svijet svjesne spoznaje i ti si željela platonsku ljubav i odvojila osjećaj od tijela. Ja sam bila zatvorena u dubinu iza tvojih misli u onom nedohvatnom svijetu tvoje podsvjesti. Sada, u trenutku tvog svjesnog buđenja, tvoje tijelo i "Ja" postajemo jedna supstanca sa dva atributa." vidjeh Dianu misao

Misao podrhtava mojim emocionalnim umom i zahtjeva predstavljanje svjesno spoznate emocije u obliku osjećaja. Konačno shvatih istinsku Platonovu misao.

Sjetih se njegove gozbe i dozvolih Erosu da se ponovo probudi, da ujedini u meni suprotnosti kojih sam se godinama bojala. Ljubav nikada ne prestaje, ona samo prelazi u nirvanu sna iz kojeg se ponovo još ljepša i snažnija budi.

Ljubiti znači sanjati, ljubav je misao, vječna komunikacija, beskrajni dialog sa onim drugim dijelom sna. Moje sinapse počeše raditi meni nekim nepoznatim ritmom. Labirint zrcala bljesnu novim bojama. Vidjeh u njemu vrijeme mojih duševnih nemira, sjetih se trga cvijeća i prvih ljubavnih stihova koje sam pisala po bilježnicama u pauzama između filozofije i biologije.

Kako sam onda željela ljubav, a kako sam je krivo interpretirala. Ona je bila samo riječ kojom smo se služili, okosnica svega onoga što sam tada činila, ali nisam osjetila da se u meni dogodila šizma, veliki rascjep, odvajanje svijetova. Jednog davnog ljetnog podneva sam, slično kao što je Diana ubila Aktaiona, svjesno ubila Erosa u sebi da bih mogla uistinu spoznati energiju koja će me povesti u beskraj početka. Postala sam polutka koja je lutala univerzumom tražeći san. Potražih u mislima ponovo Platona.

"Krivica je u meni."reče mi starac sjede brade."Nisam bio dovoljno jasan u mojim mislima."

"Bili ste stoljećima krivo tumačeni."

"Krivi su ljudi iz špilje koji su gledali samo sjene stvarnosti i tako izgrađivali etiku i moral svijeta koji se tek budio."

"Vi ste nas prerano napustili, ali vaše ideje su nas hranile."

"Za mene je filozofija bila ljubav. Želio sam objasniti san, želio sam probuditi svijest, ojačati žudnju, osmisliti ljepotu, ali sam pri tome zaboravljao tijelo u kojem se sve to događa."

"Giordano Bruno je spojio Vaše ideje s tijelom u kojem je osjećao ljubav, ali ju je kao i vi oslobodio od požude. Slijedeći vaše misli ja sam voljela samo kontemplativni akt u činu ljubavi."

"To je zbog toga što su svi poslije mene Erosa tumačili samo kao požudu, kao želju za posjedovanjem, za uništenjem sna. Dobro shvaćeni Eros ne proždire nego iznosi, on ne konzumira nego proizvodi kontemplativni akt. Ja sam njime želio taj akt osmisliti, ali sam birajući krive riječi sklapao krive rečenice i od njega učinio demona."

"Tek uspavanom Erosu se pokazuje ljepota sna."sjetih se odgojnih metoda iz mladosti

"On je živ u svakome od nas, tek on spaja snove i javu." starac prekinu moju misao.

"Kako smo krivo živjeli jer nismo shvatili da uspavani Eros od nas čini pasivne konzumente najljepše energije na svijetu. Vaš Eros nije samo, našom religijom zabranjeni puteni čin, Eros je osjećaj, spoznaja postojanja u tijelu, on je šampanjac u mojim venama, leptiri u mom trbuhu, treperenje sna u mojim mislima."

Starac me pogleda tužnim očima, njegove misli su se širile kuglom mog života.

"Zašto li sam onda Erosa nazvao nagonom za razmnožavanje, zašto sam odjelio tjelesno i duhovno stvaranje? Zašto sam ljubavni čin pretvorio samo u produkciju bez kreativnosti duha?"

"Danas mi je jasno da ste vi i onda Diotimom govorili o ljepoti Erosa u nama, ali to se nije uklapalo u odgojne mjere naših učitelja. Ljubav je lijepa samo kad se čeka, kada o sebe samo nagovještaj da, govorili su naši stari, Platonska ljubav je prava ljubav, govorili su dalje ne pročitavši ili neshvativši vašu "Gozbu". I mi smo se počeli sramiti nagosti tijela, skrivali smo se u sumraku da doživimo prvi poljubac, pokrivali se plahtama u prvim ljubavnim ljubavnim noćima, gušili uzdahe pri ekstazi sna. Gušeći tako instinkte u sebi mi smo prestali voljeti tijelo i postajali samo njegovi pasivni konzumenti. Stoljećima uspavanog Erosa je teško ponovo pozvati na gozbu."

"Danas je drugačije" reče mi starac

"Zar vi znate kako je danas?" upitah ga znatiželjno

"Danas, dvijetisuće godina kasnije, je moja misao ponovo postala ljubav, a moja ljubav je filozofija. Prošla stoljeća su vrludavim putevima tražila moju istinu i našli je ponovo u onom djelu tebe koji sam ja nazvao dušom. Trnoviti put je završen. Ti stojiš na vrhu spoznaje u kojoj si sjedinila tijelo i dušu. Tvoje dvoumljenje danas mora završiti. Moja misao u Giordanovim djelima je tvoja nova istina. Što ti danas osjećaš kada kažeš riječ Bog?"

"Osjećam ljubav koja me je povela na ovo daleko putovanje."

"Zar to nije Eros u tebi koji se budi tvojom željom za spoznajom o početku?"

"Ja Boga osjećam u sebi" potvrdih njegovo pitanje

"Oni koji to još nisu shvatili, nazivaju lažno taj osjećaj agape ili caritas, kriju se iza božjih rečenica ljubi bližnjega svoga i kriju se iza njegove ljubavi jer nisu sposobni za svoju. Negiraju Erosa koji i u njima spava, kompenzirajući ga Bogom koji ga zabranjuje. Oni vole srcem onoga koji nema srca, žive tjelom onoga koji nikada nije imao tjelo. Boga nikad nitko nije vidio. Ti si ga osjetila u sebi."

Starac krenu u svoj daleki san, a ja ponovo začuh tonove Dianinog glasa. U kristalnom labirintu mojih misli i emocija zasja moja istina i moj san kao nova protega u kojoj naslutih rađenje novog osjećaja. Pronašavši tu čudesnu dimenziju prostor oko mene izgubi svoje značenje, počeo se širiti i sužavati mojim postojanjem. Tek sada znam da se o ljubavi ne treba razgovarati, nju treba živjeti u beskonačnosti sna satkanog od želja i mašte.

Izgleda mi kao da mit u meni živi dalje, Diana i Bacchus u zagrljaju vremana, Diana, personifikacija božanske misli, je zaštitnica Dionizijskog ludila i stvoriteljica sna o nekoj drugoj svakodnevici.

"To još uvijek nije prava istina o tebi" šapnu mi Diana.

"Ostani još neko vrijeme na svom Olimpu i spoznaj uistinu od kuda si došla. Tada ćeš znati i kuda trebaš krenuti."

"Ja hoću biti samo žena" pomislih i sjetih se davno pročitane pjesme

Portret žene

"Mora biti po izboru.

Neka se mijenja, samo neka se ništa ne promjeni.

To je lako, nemoguće, teško, vrijedno pokušaja.

Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive,

crne, vesele, bez razloga pune suza.

Spava s njim kao prva na koju naiđe i kao jedina na svijetu.

Rodi mu četvero djece, nijedno dijete, jedno.

Naivna, ali savjetuje najbolje.

Slaba, ali izdrži................

Čita Jaspersa i ženske listove.

Nezna čemu služi vijuga, ali sagradi most.

Mlada, kao obično mlada, još mlada.

uvijek mlada"

Wislawa Szymborska

Prva dama suvremene poljske poezije me je već davno, jako davno uvela u svijet dianoetike, umijeća razmišljanja o meni samoj, o meni ženi, o meni vječnoj ljubavnici LJUBAVI.