Ljubav i zagonetka ljepote

Kako se razvija osjećaj za spoznaju ljepote, što to potiče moju svijest kada se odlučujem dali mi se nešto sviđa, a nešto ne?

"Ljepotu otkrivamo u tajnovitim prirodnim zakonima." mislili su grčki filozofi i tražili definiciju ljepote u skladu prirodnih oblika i u bojama koje su proizlazile prelamanjem svijetlosnih zraka. Svijetlost je kapala s neba pa su oni sjedinjujući svoje znanje o kozmosu, matematici i estetici otkrili sklad u univerzumu i povezanost između njegovih oblika s ljepotom koju su osjećali promatrajući zvjezdano nebo i sunčani dan.

"Ljepota je nešto što u meni izaziva ugodan osjećaj. Što je to nešto što uistinu izaziva taj osjećaj u meni?" pokušavam u misaonom dijalogu sa stvaraocima svjetske mudrosti otkriti tu tajnu spoznaje, dokučiti u sebi ono mjesto iz kojeg izrasta moj osjećaj za ljepotu.

"Što imaju zajedničko prirodni zakoni i moj osjećaj proizašao iz promatranja oblika u prirodi?" redaju se pitanja u mom misaonom labirintu, dok u sebi još uvijek osjećam neznanje.
Promatram zvjezdano nebo i u tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Venera na zapadnom nebu objavljuje suton, sedam Ladarica titra na sjevernom nebu, a Danica na istočnom objavljuje zoru. Spoznah zlaćani trag koji sve sjedinjuje u ljepotu.
 

"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su te zvijezde nazivali imenima svojih boginja.

"Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta." šapću mi daleke misli.

"Ljepotu ne spoznaješ očima, ta spoznaja izrasta u dubini tvoje duše, tamo gdje se zrcali tvoja stvarnost i izrasta u svijest o njoj."

"U ničijoj zemlji, na granici između estetike i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote." pomislih glasno dok mi se najsvjetlija od zvijezda smješi očima božjim.

"Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu.

"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." začuh titraje nečijih misli.

"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s glasom iz daleke prošlosti.

"Zaustavi se na svom tijelu. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.

"Gdje da počnem, kako da pronađemu sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.

"Univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u tebi već sjaji zlatnim rezom, sjeti se onog davnog ljetnog podneva, sjedini osjećaje, poveži ih u cjelinu doživljaja. Tada ćeš uistinu osjetiti materiju od koje si satkana i tek tada ćeš ono što mislima već dugo znaš početi osjećati i u konačnosti tvoga fizičkog tijela." glas me pozva u novu avanturu spoznaje.

"Koje zakone trebam slijediti?" upitah još uvijek nesigurna u tom moru novih spoznaja.

"Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha." misao je titrala tonovima nekog dalekog sna.

"Zlatni rez, nazvan i božji zakon, sjedinjuje u sebi simetriju i asimetriju." uzviknuh sretna

"Tvoje tijelo, kao i zlatni rez, svojom građom dokazuje simetriju i asimetriju i posjeduje svoju posljednju točku u kojoj su skrivene božje oči." misao me pozva na misaono putovanje zlaćanom spiralom moje samoosjetilnosti.

Raširih ruke i noge i nađoh se u virtualnoj zvijezdi pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja. Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline. Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, povezuje svijest i podsvijest.

"To je onaj tako dugo traženi otok stabilnosti" pomislih dok pred mojim unutarnjim očima uistinu zasja zvijezda i ja osjetih treperenje struna u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni.

"Osjećaš li sada onu duboku istinsku spoznaju u sebi?" ovaj put mi se pričinja da čujem glas nasmiješenog filozofa.

Tonovi su dolazili do mene nekim nepoznatim ritmom i ja počeh odbrojavati pauze i takt među nadolazećim zvukovima. Duga pauza, zvuk, dvije kraće pauze, zvuk traje, kratku pauzu smjenjuju dva tona istog trajanja i snage.

"Na što te podsjeća melodija moga glasa?" razumjeh pitanje među tonovima.

"Čini mi se kao da nastaje slijedeći put zlaćane spirale." odgovorih uzbuđeno i vidjeh kako se riječi spajaju u zlatnu spiralu.

"Ti sada moje riječi slušaš srcem i uistinu osjećaš zakonitost iz koje si nastala." misao je odplesala piruetu pred očima moga srca.

Ritam je bio isti ali su tonovi glasa bili drugačiji. Netko drugi se umješao u ovu prekrasnu simfoniju sna.

"Ono što je beskonačno i prirodno ne posjeduje istaknute točke. Svaka točka svijeta je ujedno i središnja točka."

"Prema tome beskonačnost nema središta, ona je zbroj svih zlatnih rezova u njoj iz čije krajnje točke izviru oči Božje." sjetih se misli i prepoznah u melodiji misli renesansnog filozofa.

"U beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna od manifestacija bezbroja različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaki pojedini oblik života samo je jedno od ostvarenja božjeg sna, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja." njegova misao se sjedini s mojom i one kao oči neba zaplesaše čudesan ples istine iz koje je, suncem obasjana, zasvjetlila zlaćana spirala.

"Univerzum je zbroj najsitnijih točkica prividnog mira iz kojih izvire život i sljubljuje se sa istom takvom točkicom u meni. Moj mali univerzum je dio svijetla i tame, dio ritma i dinamike i tako ja svojim postojanjem sudjelujem u trajanju beskonačnosti velikog univerzuma." vidjeh zlaćani trag moga glasa i postadoh svjesna da sam i ja dio velikog svjetla nad svjetlima, da se i u svakome čovjeku krije zagonetka svjetske ljepote.

"Ljubav je ljepota i osjećaj kojim spoznajem ljepotu postojanja." prisjetih se Trga cvijeća i svitanja onog davnog sna.

Probuđena luda u meni me poziva na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono do tad pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Slijedim dinamiku zlaćane spirale i ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo postojanje.

"Tko su ti uljezi u mom biću?" pitam ludu.

"To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih sam nastala."

U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi.

"Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam"

"U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se luda

U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh.

"Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski.

Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona moga malog univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.

Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.

Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu svog nastajanja iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."

Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.

Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti.

Svijetlost postaje simbol za ljubav i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za slikare metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.

Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moje postojanje u ovom velikom svijetu nudi.

"Uistinu spoznati znači povezati stvarnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma." začuh poznate tonove. To me luda bodri u pokušaju svjesne spoznaje svijeta u kojem sam rođena.

"Ja univerzum nikada nisam svjesno doživjela, kako ću onda prepoznati njegovo zrcaljenje?" pitam nesigurna ludu.

"Pronađi arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u tvojoj podsvijeti. One, iako ih ti nisi svijesna, utječu na tvoje razmišljanje." luda se smješi

"Kako ću ih prepoznati?"

"Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija."

"Tu u dubini moje duše nazirem još uvijek samo sjene." suprostavljam se

"Uđi u svijet sjena. Tvoje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatraš samo sjene stvarnosti. Sjene tvojih ideja te pozivaju na dvoboj. Doživi nešto kao rat sila u sebi i istjeraj, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe." luda me potsjeti na Giordana Bruna.

Uđoh u svijet herojskih zanosa da bih osjetila sva moja stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju.

Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima. Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je Ljubav, moja peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja.

Luda mi priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, o neuspjesima i nesigurnostima moje umorne duše. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.

"U svijetu u kojem živim je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati." javi se novi buntovnik u meni, odgojem oblikovana osobnost koja me usmjerava već godinama.

"Moraš uistinu doći do nule u sebi, do onog velikog ništa, koje se bori protiv svih tvojih iskonskih osjećaja, onog ništa što ti krade snove i nadu, guši želje i rađa predrasude. Pobijedi to veliko ništa, tog reakcionara koji ti sputava slobodu i tada ćeš u sebi osjetiti nove izazove." šapće mi luda.

"On je srastao s mojim mislima, oblikovao ih, određivao im smjer. Zbog njega su me cijenili, s njim sam ušla u svijet odraslih i zauzela mjesto među vrednovanima" rekoh tiho prisjećajući se odgojnih metoda kojima su klesali ženskost u meni.

"Ne nagovaram te da ga protjeraš iz sebe, nego da ga pripitomiš, da mu smanjiš prostor, da ga podsjetiš na početak kada si još bila djete veselja i sreće." luda svojim osmjehom prosu sliku djetinjstva pred moje oči i ja vidjeh sebe i djeda kako se smijemo Dumer Augustu crvena nosa i prevelikih cipela.

Probuđeni san djeteta u meni poče gasiti strahove, brisati predrasude i kidati lance navika koje su me godinama sputavale. Svjetlo nad svjetlima zasja u mom misaonom labirintu i moje misli zatitraše bojama sna. Tog trena počeh drugačije osjećati život, postadoh spremna na borbu protiv sjena moje dosadašnje stvarnosti.

Odlučno ulazim u pravi svijet svoje osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije moja duševna ravnoteža.

Sve što sam do sada shvaćala kao pravi smisao života prolazi kroz prizmu lude u meni. Moje unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja moje podsvjesti, spoznah da se cijeli život sastoji od suprotnosti svjetlosti i tame. Iako znam da tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći ja sanjam izvor i vidim ga.

Majka nad majkama, svjetlost svih svjetala, moja tajna sugovornica s početka ovog sna, Sofija izlazi iz tame i ja vidim njenu svijetlu misao, ulazim u vrijeme boja i prepoznajem haljinu kojom ona odjeva novi dan.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše i onda ćeš saznati od kuda izvire LJUBAV" prepoznajem njen glas u prvim zracima sunca i osjećam buđenje mog uspavanog srca.