Ljubav i naše vrijeme

Čekanje je kriva riječ proizašla iz vremena kada vrijeme nije bilo naše vrijeme i kada mu nismo znali otvoriti put do tijela i nismo ga znali osjetiti kao dimenziju.

Tin Ujević nas je učio, a mi ga nismo razumjevali.

Njegov stih "O moje tijelo!" je vapaj bohema, pjesnika, čovjeka koji u tijelu otkri iskonsko trojstvo: njegovu visinu, dužinu i širinu, otkri duh i dušu, svoje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega svoje vječito nespokojstvo, virovitu dubinu.

A onda iznenada osjeti još nešto, vrijeme, četvrtu od protega, vrijeme koje kao osjećaj spoji postaje trojstva u cjelinu. Da, tu se život kreće i jadna zbilja stvaranja, misli poeta i piše za nas jedan novi svijet, zbilju postojanja.

"O moje tijelo!", još jedan uzdah bohema, pjesnika, čovjeka koji u čestici eterskoga mesa, ne slavi čudesnu zgradu od kosti, no u njoj pronalazi i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca, sav život, pun i prosti.

Danas Tinov misaono- osjetilno- osjećajni univerzum satkan u himnu tijelu, izgovorenu glasom mog bezimenog pjesnika, budi u meni novi osjećaj i ja osjetih i zvijezde i nebesa, prah zemlje i sjaj sunca u trenutku buđenja.

Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Ja sam uistinu predugo čekala.

Danas On i ja ne čekamo više, On i ja volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je reflektiranje tonova i nijansi protege osamljenosti u ljepotu purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije.

Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Dodir vrška prstiju otvori vrata vremena i spusti Ljubav na zemlju. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.

"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo

"Što je život?"

"Hirovita rijeka bez povratka."

"Ali mi se moramo vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s Ljubavi. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.

"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se

"Mislim na......"

"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao

"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."

"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."

"Tko su oni?"

"Krvnici Giordana Bruna." reče mi još uvijek gledajući u nebo

"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno "Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila središnja točka univerzuma njegova uma, energija koja je u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa svemirom."

"Ti si središte mog malog univerzuma, energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."

Kristalna kugla zasja novom istinom. Riječi izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.

"Pođimo na trg cijeća. Trg cvijeća miriše našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.

"Kako znaš da sam bila tamo?"

"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."

"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."

Bila je ponovo jesen kada smo stigli na trg cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.

"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada

Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.

"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora, vremena i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"

On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,

"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.

Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,

"pisat ću ti pjesme ljubljena moja, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina svjesna spoznaja, moja Ljubav."

Ljubav

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote.



U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.

Biserni je dvorac, univerzum svijesti.

perle se u nisku slažu redom

na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.