Ljubav, med i sol

Kako dolazi ljubav?

Promatram mađïoničara i njegov šešir,

sav u crnom iluzionist, njegove ruke

kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare.

Kako dolazi ljubav?

Misliš li da ti pomaže

ako si vješt na kartama

ili igrom kockicama?

Misliš da će ti pomoći

ako si govorljiv,

ako ostavljaš dobar utisak?

Ali što uopće pomaže

da se dvoje sretnu?

Može li se govoriti o pomoći

kada se dvoje sretnu?

Zaboravimo sve što drugi govore,

zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi

jer

tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca

ili rumenilo od zimskog vjetra

ili dobro napravljena frizura

ili kupljena haljina

ljubav dolazi iznutra,

kada pozrveniš

kada se zarumeniš,

kada zatreperi srce,

kada zadrhte ruke,

kada otkažu noge.

ljubav kao med sjedinjuje usne,

ostavlja tragove soli na tijelu

jer ljubav je uzburkano i mirno more

ljubav je tihi ocean pun kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?

Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

sve zajedno

uz treptaje svijeća i miris ruža,

med na usnama, sol na tijelu,

ljubav daje i uzima

ljubav su uspomene, sjećanja na pješćane plaže,

trg cvijeća,

nedelje u kojima se ne radi ništa,

ponedeljci koje ne želimo,

nesnosne glavobolje pred kišu,

neplačeni računi,

nekupljeni željeni auto,

nedobivena biserna ogrlica..........

Ljubav dolazi iznutra

u kapljicama znoja,

u onom ti i ja,

u paru odgovora,

u ljubićastom sutonu,

u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,

u buketu poljskog cvijeća,

u morskoj soli na tijelima,

u soli koja ostavlja snove na usnama.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

Ljubav, ponekad nepozvani gost na slavlju osjetila,

svitanje u kojem počinje san,

tračak sunca u plavičastoj magli,

zlaćani oblak nad planinom svijesti,

oblak koji se uvlači u san,

u korake, u dlanove, u lice, oči.

Samo iznutra se sanja i

ljubav dolazi i ostaje

kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.

Isprepletene muško ženske misli o ljubavi

Carl Sandberg i Dinaja

Ljubav i pustolov pred vratima sna

Polako se podiže luna iz tmine predvečerja,
skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja
u čudu
vidim pred sobom ženu
i njenu srebrenu kosu nebom razasutu.
Zavoljeh je i pružam ruke,
a ona oblaćeći haljinu srebrenu
jaše nebom i pruža ruke svitanju.

Kroz tihu noć.
na dlanu vremena,
u očima san ,
vjetar u kristalu
misao se slijeva u osjećaj.

U duši pitanje,
odakle dolazi voda,
lunarna istina
u vremenu.  

Ne dozvoli bezdanu
uzvraćanje pogleda,

Na oltaru duše
lumin sjećanja
Život je san
Calderon de la barka
i vjerovanje u nju.

Zavoljeh je,
a njena ljepota mi srce ranjava,
slijedim je u iz noći u noć,
 a ona me jutrom ostavlja.

Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu
krije se od dana suncem obasjanim,
ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekam sutone,
da ponovo vidim ljepoticu
kad napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela oblaći
za mene
srebrenu haljinu,
a ruke pruža svitanju.

Ja, pustolov pred vratima sna
vidjeh san u snu,  sebe u snu..
Ponoćno sunce i
zvuk zvonka daleke crkve,
titraj srca, premosnica
među svjetovima.
Oči bojesna i ja,
bezimeno osjećanje
i okus nektara na snama.
Sjetih se krhotina čaša
iz kojih sam ispijala ljubav.
Svitanje iljubičasto sunce
san u budnosti.

Ssa žudnjom dočekivah sutone,
sa željom da još samo jednom, pa još jednom
vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.


A ona, ljepotica, žena srebrene kose,
uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke
dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji.
Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san.

Lubav je.........

Vjenčanje nije bilo odgođeno!!!!!!!

Ovo je priča o ljubavi koja je trebala postati BRAK, ali joj njih dvoje nisu dozvolili da postane navika.

Trebali su se vjenčati jednog sunčanog dana u šest sati popodne. A nisu se nikada vjenčali.

Mladoženja je bio spreman, njegov kum je bio spreman.

Mladenka je, s bijelim orhidejama u kosi i vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža, čekala trenutak. Njenih šest pratilja su isto tako bile spremne.

Ponosni roditelji diplomiranog pravnika i diplomirane lječnice su bili spremni.

Okupljeni svatovi u najskupljim odorama su bili spremni.

Orkestar u uglu kristalne dvorane je počeo svirati vjenčani marš.

A onda odjednom, iznenada, za sve prisutne neočekivano, sve je bilo prekinuto, vjenčanje nije bilo odgođeno, vjenčanje je bilo zauvijek otkazano.

Priča koju vam pričam je duga priča, teško ju je ukratko objasniti, ne smije se polovično ispričati jer onda priča ne bi imala smisla. Priču se nesmije ni šaptati jer to je istinita priča o ljubavi.

Svi prisutni su se pitali zašto je vjenčanje otkazano, a jedino su njih dvoje znali da je tako bolje.

Mladić i djevojka su držeći se za ruke rekli svečeniku da ode, oni su kumovima i pratiljama rekli da vjenčanja neće biti, oni su prisutne zamolili da odu.

Sunce se spuštalo ka zapadu kada su ostali sami u kičasto okićenoj dvorani, sa orkestrom koji je svirao tonovima argentinskg tanga, najlješu baladu o ljubavi.

Mladić je zagrlio djevojku u vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža. Plesali su svoj prvi tango, onaj koji ih je na maturalnoj zabavi uveo u carstvo ljubavi. Orhideje u njenoj kosi su ga potsjećale na veče njihovog prvog zagrljaja.

Ljubav se kao dobra vila polako vraćala u njihova srca, ljubav odbjegla od navika, od obećanja, od uvjeta, od moralnih predika, od tuđih očekivanja, od odabira prostora za slavlje, od nadmetanja čije će vjenčanje biti veličanstvenije i skuplje, ta ista ljubav ogrnuta plaštom sazrijevanja srca se u tom sutonu ponovo vratila i ostala zauvjek u njihovim srcima.

Nećemo se vjenčati ni danas, ni sutra, nikada se nećemo vjenčati, mi ćemo se samo voljeti, govorili su vjetru koji je njihov glas sjedinjavao s pjesmom o ljubavi i tonovima simfonije njihova zajedničkog sna.

Slušali su poeziju kiše i šaputali poeziju vode.

Slap ljubavi

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote.

Slap, Cesarić
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.


U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute

mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova,

u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći

bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a u ljepoti božjega oka opijena uživa

ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.
Biserni je dvorac, univerzum svijesti.

perle se u nisku slažu redom

na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i

sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote.

Ljubav i akt mašte

Za ljubav nisu uvijek potrebna osjetila.

Sjećam se, nebo je bilo obično, a meni se činilo da se ostvarivalo mojim osjećajem žudnje i da mogu treptajem oka osigurati budućnost.

Što je preostalo od Kapi Mnemozine? Sretni  trenuci  zaustavljeni u memoriji srca.  Disonance  između suzvučja daljina, tragovi u rijeci  vremena.  

Dolina zelene rijeke,  vjetar u krošnji breza , duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.  

Lahorastom milinom uranjaš u trenutak,  vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš  hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni. 

More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba  bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju univerzuma.  Nedokazivost istine se sanja. 

U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza,  tek osjećam njegovo postojanje u tvojim očima.  Krstila sam ga tvojim imenom.  

Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.

Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova  razbija tminu zaborava.  

Sjećam se , nad nama su tihovale zvjezde,  dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je bio trenutak  u kojem  izgovorih…

"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline." 

Na terasu preko usnulog cvijeća se, u svom ljubičastom ogrtaću, penjala zora. Zatvorila snove u sunanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.

Ruke, poludjele od žurbe, ruke koje su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh koji se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila.

U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.

Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.

Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima,

anđeoski miris jasmina se širio prostorom te zimske idile moga sna.
 

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.

Ljubav je zamirisala jasminom,

umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su lepršale latice bijeloga cvijeta.

Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo,

a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca.

Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna.

Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i treptaje očiju.

Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom,

i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi.

Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme,

za ljubav doista nisu uvijek potrebana osjetila.

Ljubavna priča 3

Sur l Pont d Avignon....



Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna.
Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.
Papska palača u prostoru mirisa lavande, ogromno zdanje, svjedok vremena straha i bježanja onih koji su u davnom vremenu krojili stvarnost puka. Rim je tamo gdje je papa, tvrdili su crkveni oci i izgradili svjedočanstvo svoje moći, ali i svog bjega od istine. Babilonsko zarobljeništvo crkve je trajalo tri papska mandata.
Zaustavismo se u srcu zemlje, gdje se širi mistral i već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji mjenja raspoloženje, nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad morem i čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.
Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.
Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.
"Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta
Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova.

" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Plešemo ispod mosta i slušamo priču koju nam priča mistral.
Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima. Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha me podsjeća na Dianin hram iz mojih snova.

Tu u Dianinom hramu na rijeci, na žrtveniku ponovo zamirisa lavanda. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja.
" Je li ovo isto san?"
" Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."
Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena.
"Je li ovdje počeo san" upitah Dianu
"Pogledaj brežuljak. Tamo na obroncima je početak istine koju tražiš"
Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada vjetra. Njegova želja posta jača. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas.
" Izgradi most ka gradu"
" Kako?"
" Donesi prvi kamen na obalu rijeke."
" Kamen je težak."
" Ne odustaj prije nego što si probao."
Mladić krenu prema stjenama.
" Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći."
" Kako da pređem rijeku?"
" Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj."
" Koga?"
" Ljubav."
Mladić uze frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost saustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja.
"Ljubav moje drage na drugoj je strani,
I između nas je rijeka široka.
Želim doći do nje
ali rijeka je nepremostiva."
On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila.
"Silazim u vodu
i gazim valove.
Moje srce nemirno je poput bujice,
ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.
Jer me ljubav moja doziva
ona je vodu kao i mene začarala"
Iznad njega Diana, oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila.
"Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja.
To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona.
Glas s neba mu reče: " Tvoj put natrag moraš sam izgraditi."
"Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?"
"Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se."
Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima.
"Lutah obroncima zaborava,
dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava.
pohodio vinograde dok listahu ljetom
i pod listom loze se kleo ljubavi svetom.
Oj, lozo moj najdraži cvjete
čuvaj moju tajnu, brani snove svete."
Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu:
"Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? "
"San o izvoru sreće"
"Zar samo san?"
"Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi."
"Povedi nas tamo."
"Moram izgraditi most."
Na nebu zasja nova svjetlost. Diana prosu srebro iznad grada. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubi težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela .
"Crveno cvjeće otvara latice
probuđeno toplim poljupcem jutra.
Bijeli se lotosi zatvaraju
pod svjetlom jutarnjeg svitanja.
Na nebu još u sumaglici prošle noći
treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke"
Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje.
" Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno
" Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba
Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak.
Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke.
Na mostu je stajala žena duge plave kose i očiju punih sna. Mladić krene prema njoj.
"Zbog tebe sam izgradio most"
"Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku
"Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj
tamno je meni.
I uz jasno treperenje svijeća,
tamno je meni.
I kraj tihog plamena stada
tamno je meni."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena
"Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna"
"Krenimo na izvor" pozva je mladić

Ljubavna priča 2

Abelard i Heloize


"U Dvorani kobnoj, mislima u sivim,
Samo kosa tvoja još je bila živa.
Pa mi reče: Miruj u smrti se sniva."
A.G. Matoš

Pariz je u jesen prekrasan. Stigli smo vlakom točno u podne na Gare du Nord. Željeznička stanica i sunce jesenjeg dana, otvori za nas vrata grada i pozva nas da slavimo osjećaj koji se razbuktavao u nama.
Grad ljubavi se kupao u podnevnom suncu. Otišli smo taxijem do hotela, ostavili stvari i brzo krenuli u šetnju obalom Seine. Njeni otoci i rukavci čine grad tajnovitim i činilo mi se kao da iz svake kapljice vode nastaje jedna nova dimenzija našeg zajedništva. U jednoj maloj uličici pored Notre- Dame stadosmo pred kućom pariškog kanonika Fluberta. Na kući sjaji bronzana ploča na kojoj su uklesana imena i godina. "Abelard i Heloize godine 1117".
"I ništa više." reče moj bezimeni pjesnik
"Zar to nije dovoljno?" upitah ga veselo.
"Jesi li pročitala knjigu koju sam ti nedavno poklonio " Povijest nevolja" od Abelarda?"
"Jesam i etiku i njihova pisma."
"Zašto onda pitaš."
"Zato jer volim slušati tvoj glas."
Sjeli smo u malu kavanu na obali Seine. Voda je tutnjala neku čudnu melodiju. Sunce je krenulo prema zapadnom nebu.
"Možda su Abelard i Heloize jednom sjedili za istim stolom." rekoh tek da nešto kažem.
"Oni su se sastajali u biblioteci njenog ujaka. "
"Pijer Abelard je bio njen učitelj."
"Tako je zamislio Flubert."
"Istinu sam saznala iz njihovih pisama. Više su se voljeli nego što su učili."
"Ljubav je najbolji učitelj."
"Ja volim učiti. "
"Abelard je bio briljantan i obljubljen učitelj. Bio je u centru tadašnje javnosti, slavljena osoba srednjevjekovnih mjerila. Odvažna, za to vrijeme, je bila njegova sinteza katoličkih dogmi i grčke filozofije. U svojim predavanjima je pokušavao pronaći misaoni put kojim bi izglačao sukob između Aristotelove i Platonove filozofije sa tumačenjima Patristika. "
"On je bio protestant prije Luthera"
"Može se reći ali su mu oni koji su tada, samo fizički, bili jači od njega ukrali ponos i on se vratio u koljevku katoličke crkve."
"Heloize je bila i ostala objekt njegove čežnje."
"Tajno su se vjenčali, dobili sina, ali je snaga Fulberta bila, za to vrijeme, puno utjecajnija."
"On ih je na koncu rastavio, Abelardu ukrao muškost i prisilio ih da odvojeni žive u različitim samostanima. Njihov sin Astrolab je završio u sirotištu. Njihov život je tim Fulbertovim činom, u klasičnom smislu, bio potpuno uništen. Ostala je samo ljubav."
Bio je to naš prvi posjet Parizu. Očarana gradom o kojem sam do tada samo čitala zaboravih na umor. Lutali smo trbuhom Pariza, večeravali u Le Procopu, doručkovali iznad krovova grada na maloj terasi naše hotelske sobe.
Abelard i Heloise su cijelo vrijeme bili nekako prisutni, njihova ljubav je bila moto skoro svega što smo poduzimali.
To je bila ljubav nad ljubavima, jedina dosad poznata ljubav, koja se uzdigla iznad požude i putenosti, ljubav kao ljubav koja je trajala sjećanjem i uspomenama, spoznatim zlatnim rezom u sebi, znanjem o harmoniji koja stvara ljepotu. Nastala u vremenu kada je neznanje bilo znanje, izdigla se iznad, tada jadne, svakodnevice običnog čovjeka i prešla u vječnost u kojoj smrt postaje nešto tako obično.

U jednoj maloj galeriji smo naišli na sliku iz 18-og stoljeća od nepoznatog autora. Naslov "Abelard i Heloize" nas je privukao i mi smo stajali dugo pred tim uljem. Soba u kojoj su se sreli i zaljubili je tamna, samo jedan zrak sunca pada na njihova lica. Na podu razbacane knjige, cijeli svijet pod njihovim nogama, ispred njih prozor i Sofija koja ih poziva da je slijede. U najtamnijem uglu sobe njihova sudbina, kanonik Fulbert promatra poljubac i zagrljaj.
Abelard, koji je svojom filozofijom želio spojiti kršćanstvo sa istinama uma, u tom trenu pada u nemilost kantora.
"Kantor ih je odvojio, ali nije uspio prekinuti vezu koja ih je spajala." rekoh gledajući zadivljeno u lice zaljubljene mlade žene.
"Heloiza je donijela svog umrlog ljubavnika u samostan i tu ga pokopala. Njena smrt ih je ponovo spojila. Kasnije su njihovi ostatci zajedno pokopani u Parizu " završih tužnu misao.
Sjedili smo dugo toga dana u maloj kavani na obali Seine nedaleko od kanonikove kuće. Zamišljala sam Pariz u njihovom vremenu. Slike koje se javljaju u mojim mislima, a povezane su sa srednjim vjekom, su tamne, bez blještavila i svjetlosti. Slika koju smo vidjeli u galeriji mi nije izalazila iz glave. Neke misli davno pročitane pređoše u slike na horizontu. Sunce zastade na tren i na ulici ispred nas se odvi igrokaz. Mladić u crvenoj odori i mlada žena u plavoj dugoj haljini stajahu pred nama. Širina njenog struka je odavala stanje u kojem je bila.
"Moramo otići iz grada." reče Abelard
"Kuda možemo poći" zapita ga Heloize
"Idemo u Bretanju, tamo se možemo, kod moje sestre, za neko vrijeme skloniti."
Njegove misli su bile zbrkane i nisam ih mogla slijediti. To je bilo vrijeme njegove najveće slave. Posjedovao je filozofsku školu, u kojoj je sjedinio mudrost i teologiju i mnogo učenika koji su ga sljedili. Težio je slavi i novcu, predavao se požudi i čežnjama, volio je svoje misli i ženu koju je podučavao.
Žena zastade na tren i reče mu.
"Uništit ću ti slavu dragi moj ljubavniče."
"Ja te volim." reče joj mladić nježno
"Prokletsvo će pratiti naš brak." reče ona tiho
"Bog i Flubert očekuju da te oženim, zbog ljubavi i djeteta."
"Ti si stvoren za sve ljude, da ih podučavaš, da širiš znanje. Filozof se ne smije ženiti. Ne pašu zajedno žena i nauka, učenici i kućna posluga, stalci za pisanje i zipka, knjige i preslice, pisaljke i vretena. Zar ćeš zaljubljen u filozofiju i teologiju moći podnositi dječju vrisku. Ti se nemožeš baviti filozofijom samo onda kada imaš slobodnog vremena. Sjeti šta je rekao Seneka."
Mladić je zagrli i reče:
"Treba sve napustiti da bi se bavili filozofijom, da bi smo prionuli uz nju za koju ni jedno vrijeme nije dovoljno veliko."
"Neka nas združuje ljubav ljubavi moja, a ne obaveza." reče Heloize mirno.
I oni krenuše prema zapadu. Njihove siluete su nestajale u sumaglici jesenje večeri.
Moj bezimeni pjesnik zapali cigaretu i otpi gutljaj pernoa.
"Poslije poroda su se vratili u Pariz i po nagovoru i obećanju koje je Abelard dao kanoniku se oženiše. Jedino što su željeli je da njihovo vjenčanje ostane tajna, da on naizgled ostane slobodan za svoju nauku i učenike koji su ga slijedili."reče on
"Ali to je bilo za ono vrijeme nemoguće. Flubert je objavio njihovo vjenčanje."
"Braneći slavu i čast svog ljubavnika Heloize je otišla u samostan, a razjareni kanonik je kaznio mladića"
"Njihova ljubav se tek tada razbuktala. Ostala su pisma kao svjedočanstvo neuništivosti pravog osjećaja." rekoh otpijajući cognac
"I njihov zajednički grob, na groblju Pere Lachaise." ispivši piće završi pjesnik




Drugo jutro smo krenuli na groblje. Najpoznatije groblje na svijetu osvanu ogrnuto tišinom i suncem. Dvjesto godina umiranja poredanih u aleje čempresa i kestenova i među njima naknadno donesena devetsogodišnja ljubav. Priča se da Pariški mladenci, dan prije vjenčanja, dolaze na grob i zaklinju se na vjernost.
Stajali smo tu dugo bez riječi, oborenih glava i jedino je stisak ruku govorio ono što smo osjećali. Iznad nas su letjeli bjeli golub i golubica. To su Diana i Bachuss pomislih sretno.
Sjetih se sna o Pitagori i njegove riječi zazvoniše u mojim mislima.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i Francuskoj i ponovo vratiti ovamo do Apolonovog svetišta. Muzika koju osjećamo dušom i vidimo očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesnosti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Golub i golubica se spustiše na grob. Kroz krošnju obližnjeg drveta se probi trak sunca i pade na naša lica.
" Da li je ovo trag istine pao na nas." upitah tiho.
Golubovi poletješe prema suncu i nestadoše u plavetnilu jutarnjeg neba.
" Ili su možda samo sni." grleći me odgovori mi on još tiše.
Neka nas ljubav spaja dragi moj pjesniče, ljubav, a ne obaveza.

Ljubavna priča 1

Kuc, kuc!

"Sveti Petre otvori mi vrata!"

"Tko to stoji pred vratima raja?"

"Ja sam, Ljubav."

"Čija ljubav?"

"Samo Ljubav"

Svet Petar odškrinu vrata i proviri.

"Što tražiš ovdje?"

"Utočište"

"Utočište?"

"Neznam kuda da krenem."

"Pa ti si se trebala udomiti na zemlji."

"Ali ljudi su me protjerali..........."

"Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo."

"Nisu me samo par ljudi protjerali, nego svi narodi planete."

Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja.

"Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama. "Ti ne dolaziš sama. Koga to vodiš sa sobom?"

"To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina."

"Zar su i one protjerane?"

"Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas."

"Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih."

"Ljudi su uvijek griješili i ratovali, ali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti."

"Šta je razlog toj promjeni?"

Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja.

"Ona crna mrlja je uzrok svemu."

Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju.

"Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika."

"To su spomenici mržnji."

"Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika."

"Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila."

Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti.

"Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu?"

"Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali."

"Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav."

"Kaže se da ju je zamjenila pohlepa."

Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata.

U tom trenu se na nebu zapališe četiri nova svijetla četiri simbola čovječnosti.

Ovo je jedna od mnogobrojnih priča sakupljenih u antologiju o svjetskoj revoluciji duše.

Ne osjetivši Ljubav u sebi i ja sam tražila njeno postojanje u njenim lažnim simbolima.

Osjetih da moram pronaći njeno znamenje u sebi. Vraćam se ponovo trenutku i pokušavam još jednom pronaći osmijeh u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama dobro poznatog glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak.

"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak.

"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi duša univerzuma.

"Ti si glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim često razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.

"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj osjećaja koji moraš sama naučiti misliti."

"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno.

"Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" odjednom se djedov glas mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna.

Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neučinkovitost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije, nagomilavanje tamne tvari i širenje mog malog univerzuma.

Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati. Tišini prekinu glas iza mojih misli.

"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti."

"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.

"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.

Sada stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se nasmješi bjelja od snijega, prozirna kao kristal od nevidljivog sunca obasjana, moja Ljubav.

Ljubav, ta tajnovita peta protega

Botticelli; rođenje Venere

Na otoku sreće je sve bilo dugačije. Tu shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najčudesnijih faza. San pliva misterijom i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako ne poznajem tvar od koje su satkani snovi, ja osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

Ljubav, ta tajnovita peta protega, satkana od tvari moga sna je manje komplicirana od teorije o njoj. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje unutarnje oči. Stojim na pozornici stvarnog života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koju sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.

"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića.

Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj vrpci moje misaone kinoteke prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela.

"San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, on je koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima.

Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jednog dualizma, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren samo u odjeću teoretskog znanja, se širi i postaje moj doživljaj i dobija za mene drugo značenje.

Jakovljeve ljestve ka Danteovom raju; Salvatore Dali

Anđeo čuvar, proziran, zlaćane kose i krila me pozva na zvijezdu pod kojom sam rođena. Uspinjem se Jakovljevim ljestvama i ulazim u još nepoznato, tajnovito stanje duše.
"Ovdje ćeš sresti san na samom izvoru." strune spletene u nijanse njegova glasa mi otvoriše velika vrata neba.




Ulazim u sliku "Nastajanje svijeta" i stapam se s njom. Ponovo se moja lijeva polutka mozga sjedinjuje s nacrtanom desnom. Anđeo se smješi, a luda u meni izaziva eksploziju boja i moja svijest postaje jasna slika mojih čežnji. Osjećam sukobljavanje znanja i vjerovanja, čujem žubor koji se širi sa izvora, prve tonove nastajanja simfonije sna.
Pred mojim očima se otvara velika bijela Jakovljeva školjka.
Moj anđeo čuvara sav u bijelom, zlaćane kose i krila, se preobrazi u boginju ljubavi, mladu ženu koju sam cijeli život tražila u snovima. Mit o njenoj ljepoti oživi pred mojim očima. Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom.
"Neka bude svijetlo." začuh glas sa početka priče. I svijetlo zasja ljepotom mlade žene.
"Ja sanjam tvoj san o ljubavi. Misliš li da će me i drugi prepoznati i prihvatiti" anđeoski glas prostruji mojim osjećajima .
"Ti si utjelovljenje moga sna, da bih te spoznala moram još malo sanjati." pričini mi se da glas dolazi iz moje glave.
Tu na granici između univerzuma i svijeta iz kojeg sam krenula na ovo putovanje, ja više nisam ona ista koja je pristajala na čvrstinu materije i vjerovala u apsolutnost vremena i prostora. Sukobi znanja i vjerovanja se sjediniše u spoznaju.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." začuh ponovo titranje struna.
"Došla sam tražeći izvor sna." govorila sam glasom anđela.
"Došla si nošena tvojim anđelom čuvarom, jer jedino on zna put ka meni. Pogledaj onaj plavićasti oblak, u njemu se krije tajna početka." ljepotica sna pruži svoje ruke ka nebu.
Nađoh se u plavičastom oblaku istine o početku novoga vremena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje." rekoh zadivljena
"Varaš se, oni slave samo rođenje." istina zatutnji iza mojih misli.
"Tko se onda rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san" zamolih to još uvijek svjesno nespoznato u sebi.
"Bila jednom jedna djevojčica, rođena da bude duša svijeta, da svojom snagom ujedini ljude i ostvari moj san." moja podsvijest započe priču.
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Ali prije njega je bilo mnogo bogova."
"On je bio samo moja želja da ljude ujedinim u vjerovanju, da im pokažem da je Ljubav jedina energija koja ih održava, razmnožava i širi. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Ljubav." prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost. Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka.

"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." začuh ponovo već poznate tonove.
"Ja osjećam da je bilo drugačije, Ljubav je energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Tvoje tijel je slika koju pronalazim u univerzumu osjetilno- osjećajnog u sebei, moj doživljaj ideje umjetnika, ali mene zanima san, ta peta protega u meni, Ljubav " izustih već pomalo nestrpljivo
"Ljubav, željena, iskorištavana, odbačena i protjerana. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, već tisućljećima podnosi laži i oprašta prevare. Tragedija je u tome da se energija početka pretvorila u suprotnosti koje se ujedinjuju u harmoniju, a Mržnja i Ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna. Tama i svijetlo iako u vječnom sukobu proizlaze jedno iz dugoga. Kada je protjerana Ljubav potražila utočište na početku sna, na nebu zasjaše njene oči. Ona Vas ipak nikada nije zauvjek napustila. Njen sjaj vam najavljuje danje svijetlo i tamu noći, ona vas budi i uspavljuje, ona s Vama i živi i sanja."

"Ali mi to drugačije tumačimo." progovori ponovo luda u meni.
Oko mene zatitraše nove nijanse boja, a trepereći tonovi duše svijeta se spojiše sa mojim mislima.
"Jedino oni koji osjete uistinu ljubav, samo oni koji uistinu spoznaju njenu snagu i njenu dobru ćud, mogu živjeti u mom snu. Oni su sposobni zaustaviti tijek kobne rijeke vremena i preludij apokalipse pretvoriti u simfoniju sna.
Jednom sam preobražena u siromaha lutala zemljama i tražila Ljubav. Kucala sam na vrata bogatih kuća i prosila Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljala sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molila malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molila sam prolaznike, oni su me slali u bordele, molila seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga djeteta nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u zemlji na obali Mediterana. Djevojčica se vraćala iz škole. Pojavila sam se pred njom iznenada i ona nespremana, ali sabrana pogleda moje halje i upita prije nego sam uspjela progovoriti:
"Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, ljudi su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Djevojčica me pogledala svojim toplim očima i upitala:
"Što onda prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznala
"Ljubav? Ah znam, ljubav je Bog, on nas je stvorio da bi ljubav živjela." odgovori mi bez razmišljanja djevojčica.
"Tko te je to naučio?"
"Moj djed to kaže."

Ljubav, prelijepa mlada žena se ponovo pojavi pred mojim unutarnjim očima. U njenim očima su se zrcalile boje sna.
"Živi svoj san i trajat ćeš vječno u mom. Gledaj očima srca i prepoznat ćeš ljubav u nekim očima koje ćete pozvati u neki novi san."

Titraji neba su bivali sve tiši. Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja.

Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti veliku školjku iz koje, kao na jednoj davno viđenoj slici, izroni dječak očiju boje sna.Velike tamne oči, nijansama sna zatitraše pred mojim unutarnjim očima i ja osjetih kako se mojim tijelom širi novo spoznata protega. Kao da sam iznenada ušla u neki novi svijet, predamnom se ukaza zrcaljenje mojih skrivenih mogućnosti.

Ljubav i dianoetika

Dianoetika, pojam koji potječe još od Aristotela i Platona, je riječ koju, u rječnicima stranih riječi u svim jezicima, objašnjavaju kao umijeće razmišljanja. Mnogi su kasnije tu staru grčku riječ polatinili i povezali sa imenom rimske boginje lova Diane.

Pa iako u korijenu ne nosi ime moje boginje, ja dianoetiku povezujem sa mislima i spoznajom Giordana Bruna, koji je Dianu, boginju lova, pretvorio u svoju metaforu za misao, spoznaju, ljubav.

Boginja lova i mjeseca, opuštena u svom biću, sretna u svom postojanju okružena ljepotom univerzuma jaše mjesečevim sjajem i ostavlja za sobom trag zvjezdane prašine. Prisjećam se mita o Aktaionu. Mladić iz moje mladosti iznenada postaje lovac na ljubav koju još nisam uspjela definirati u sebi. Branim taj nježni osjećaj u sebi, branim ga od znatiželjnih očiju i pohlepe tek probuđene muškosti u njemu. Dok se univerzum moga uma oslobađao iz okova čvrste materije, ja sam odsanjala istinu koje se buđenjem više nisam mogla sjetiti. Godinama sakriven u kristalnim rešetkama mog misaono-osjećajnog labirinta taj san se sada u mojoj svijesti ponovo javlja.

Na horizontu se rađa sunce i ja spoznah granicu između tame i svjetla. Boginjin glas je simfonija neba kojom osjećam svoje misli i prepoznajem skrivene želje. Slušam tonove i saznajem istinu o onome što se događa iza mojih misli u onom djelu mene koji je, do tog nedeljnog podneva, bio špilja iz koje sam gledala samo sjene stvarnosti. Boginja mi priča istinu o mojim mislima, pretvara ih u vidljive slike i moja stvarnost prestaje biti samo iluzija.

Antička filozofija, iz koje potiće umjeće razmišljanja i etika sna, se u tom trenu spoji u spoznaju moje dianoetike, mog misaonog umijeća, moje etike koja izvire iz mojih svjesno spoznatih osjećaja. Ron Hubbard, se služio tim pojmom pri stvaranju nove religije u vremenu revolucije cvijeća i spajao materiju, prostor i vrijeme u svojstvo duše, onoga još uvijek nedosegnutog svojstva koje se krije iza naše misaone stvarnosti.

Osjetih ono o čemu sam nekada davno čitala, etiku misli koje izviru iza stvarnosti i spoznah da sam to ja i da sam uvijek u dubini sna Diana. Po taktovima te muzike moje misli plešu ljepotu i ja konačno vidim ono što osjećam. Dianoetika me uvodi u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog i ja se odjednom nalazim u labirintu zrcala svih mojih stanja.

"Ja Diana, tvoj utjelovljeni um ćutim u tebi ženu iz vremena mitova iako živiš danas kada su mitovi još samo bajke. Ti si lutala životom Giordana Bruna, a danas postaješ utjelovljenje njegovih tadašnjih vizija." čujem svoj unutarnji glas

"Kakva je razlika između tebe i mene?" upitah ono što osjetih i vidjeh u mojim zrcalnim neuronima.

"Ti postojiš, ti si voljena i nevoljena, priznata i nepriznata, cjenjena i necjenjena. Ti čitaš, pišeš, komuniciraš, "ja", tvoj utjelovljeni um za druge nevidljiv, vidim tvoje biće ozrcaljeno u meni, poznam tvoje ruke, prepoznajem tvoj glas i tvoj smjeh među tisućama drugih, razlikujem tvoje napisane misli od tuđih." Osjećam dvoumljenje u glasu koji me dodiruje snom.

"Da li ti posjeduješ mene ili si ti samo atrapa mog postojanja, lutka koja prezentira moje ljubavi i moje interese, moje znanje i moja svojstva, moju filozofsku misao? "čujem misao iza misli.

Misao prelazi u osjećaj koji u meni budi novu istinu o posjedovanju nečega još nespoznatog, nečeg što je uvijek bilo ja, a ja nisam znala da sam to ja.

"Bez mene ti nebi imala prošlost, sadašnjost ni budućnost. "Ja" sam tvoja svjest, "Ja" sam tvoje umjeće razmišljanja, snaga tvoje spoznaje, ja sam tvoja etika, Diana u tebi, tvoja beskonačnost u konačnosti tvoga tijela, tvoja ljubav i san." misao uistinu postaje tvar iz koje izrastaju moji davni snovi.

"Odakle dolazi ljepota, gdje počinje san?" upitah.

"U tvom genetskom kodu zapisana težnja ka radoznalosti i uvijek novom znanju inducira u tebi često nepredvidive mogućnosti za stvaranje novog osjećaja, nove želje za postojanjem. Tvoj svijet je prepun zagonetki i teži njihovom rješavanju. Tu iza tvojih misli se rađa ljepota, tu godinama ljubav spava Trnoružicinim snom."

"Tko će je probuditi?" pomislih glasno

"Dječak očiju boje sna." iznenada mi odgovori glas mog sna, a onda, reče kratko:

"Za sada zaboravi te oči, prvo moraš upoznati sebe" pa nastavi svoj misaoni ples tako da više nisam osjećala razliku između misli i osjećaja koji se počeli izvirati iza stvarnosti.

Prihvatih tu misaonu igru sa ovim, do sada nepoznatim, dijelom moje svijesti.

"Želim te još jednom vratiti na početak filozofije, u vrijeme otkrivanja beskonačnosti, provesti te kroz Pitagorinu školu, vrijeme nastajanja mistike brojeva i spoznavanja harmonije prostora, predstaviti ti Platona i u misaonom dijalogu s njime, njegove ideje pretvoriti u golubice mira, univerzalnu teoriju koja će me stvarno ujediniti s tvojim tijelom. Između nas neće biti prostora i vremena, biti ćemo sjedinjeni misaonim nitima u najnovijoj znanstvenoj teoriji. Tu ćemo po zakonima Euklidove i kvantne geometrije mog postojanja, zajedno otkriti stoljećima rađane istine. Zaustaviti ćemo se u beskraju ideja koje "Ja" u tebi kreiram i prezentiram kao tvoju misaonu etiku." Diana je uistinu jahala na konju koji me je nosio u davnine.

Taj unutarnji glas, sljubljen s mojim mislima poče polako prelaziti u sliku i ja u svom misaonom labirintu ugledah daleku zemlju početka.

Sunce najavljuje smiraj dana. Diana, univerzum umnoga u meni i ja jašemo brežuljkom stvarne spoznaje. Trnoviti put povratka, pun prepreka mračnog vjeka i prekrasnih dolina, sunčanih oaza Arkadije, "Države", "Zemlje sunca" i "Utopije" na kojima kao cvijeće rastu neke davne istine, nas je doveo do ulazka u špilju. Ispred šplje gori velika vatra koja svojim plamenim jezicima boji nebo prekrasnim bojama. Okolo vatre sjede umorni pastiri. Njihova svirka odzvanja padinama sna. Nedaleko od njih mirno leže razbacana stada ovaca. Starac sijede brade promatra svoju sjenku ocrtanu na stjeni pored ulaza.

Prepoznah filozofa i sjetih se njegove "Dražave" u kojoj on svojim idejama oblikuje stvarnost koju sam u svom nezanju i živjela. Zastadoh i vidjeh Dianu, kako mu veselo prilazi. Ne pogledavši nju nego dižući pogled ka nebu starac reče:

"Univerzum je živo biće, pa tako ima i dušu."

"Zar univerzum ima dušu? Šta je duša univerzuma?" upita ga Diana

"Njegov pokret."

"Šta to znači?"

"Univerzum nastaje vječnim treptajima koji se šire iz njega samoga."

"Što izaziva te treptaje?"

"Njegova duša. Ona se dokazuje s jedne strane spoznajom prostora a s druge strane spoznajom vremena. Duša univerzuma je pokret koji stvara njegove dimenzije."

"Na koji način?"

"Anima mundi, duša univerzuma, je spoj različitih sfera koje napinju nebo u kuglu i postaju prostor. Ritmičkim pokretima nebeskih tijela, unutar sebe same, duša univerzuma proizvodi vrijeme."

"Ali šta je pokret, kako razmišljati o njemu?"

"Pokret je ljubav, rađanje ljepote kroz njegovih deset oblika, koji se javljaju uvijek u paru;

Kružno i linearno kretanje, odvajanje i spajanje, rast i smanjivanje, nastajanje i nestajanje, pokret koji drugi izvode i onaj koji sam sebe pokreće. Sam pokret je dokaz o postojanju dvojnosti bića, on je kristalna kugla koja potvrđuje harmoniju."

"Znači li to da je pokret početak, da je on sve ono što život čini životom." upita Diana

"Pokret je život." reče joj starac

"Kada su se iz univerzuma odvojile svjetleće kugle i postale dvostruka bića, dokazano je i postojanje harmonije kojoj cijela priroda teži. Bjesom bogova su polutke osuđene na vječno traženje sebe samoga, na ljubav iz koje izrasta pokret. Njihovi pokreti su postali savršeni. I dok se traže, dok teže svom sjedinjenju oni mogu sve. Tek ostvarenjem želje, umire želja u njima, popušta kemija u mozgovima, slabi energija i polutke se ponovo odvajaju da bi se ponovo tražile."

"Znači ja bdijem nad životom dok bdijem nad životinjama i pastirima, dok čuvam šume, slušam i nadzirem rast trave, hranim stada na livadama, dok potičem na traženje izvora, dok usmjeravam kroz ljubavni san."

"Ti bdiješ i nad noćnim nebom dok prosipaš srebro mjeseca, ti titrajima duše rađaš ljepotu u kojoj je čovjek počeo misliti, ti osmišljavaš san u kojem je on pronašao svoj dom."

"Zar ideje nisu vaše djelo?"

"Ti si bila prije mene." reče joj Platon nježno "Ja sam naslijedio tebe i Bacchusa u sebi, ja sam tek osmislio san o ljubavnom žaru, odvojio požudu od sna, osjetio energiju koja u meni proizvodi mudrost."

"Zar to nije bio Giordano Bruno?" upita skoro uvrijeđeno boginja.

"On je naslijedio moje misli, izlagao ih u opasnom vremenu tihih lomača, on je umro za ideju o ljubavi."

"Znači Giordano je u sebi nosio Vas." uzbuđeno će boginja.

"Pitagora je rekao putovat ćemo vremenom i vraćati se na mjesta na kojima smo bili i bit ćemo opet mi iako nećemo znati da smo to mi." odgovori starac zagonetno.

Na livadi pokraj nas pastirica s pjesmom na usnama i vretenom u ruci promatra rasuto stado ovčica po obližnjim padinama. Njeno tijelo sjaji snom, a njeni prsti spretni u urođenoj finoj motorici pokreta stvaraju svileno klupko istine nastajanja i postojanja. Stojeći tako krhka kao trska na vjetru ona prezentira ljepotu postojanja, ljubav izraženu utopijom o beskonačnosti sna. Nedaleko od nje sjedi zaljubljeni pastir i frulom je doziva.

Platon ih zadivljeno promatra.

"To je ona ista energija koju je osjećao Sokrat u sebi kada mi je izlagao svoje misli. Ona je rađanje ljepote i životnosti u tijelu. Iz nje izviru ideje koje prelaze u pokret i svjesnu spoznaju postojanja u univerzumu."

"Njeno tijelo opušteno u svojoj ljepoti postaje izrazom njenog, našom civilizacijom i obavezama, neopterećenog mozga." pomisli moje misaono "Ja".

"Ona živi instikte i emocije, ona je utjelovljenje emocionalnog uma, tjelesnost u tijelu koje pokretom odaje njene misli" priznavajući svoju davnu zabludu, još nježnije reče Platon.

Koordinacija njenih kretnji me podsjeća na ples današnjih balerina. Tijelo podsjeća na fontanu svjetla, tijelo puno neuništive energije koja se uvijek vraća na izvor, obnavlja i ponovo širi još elegantnijim valovima, spektrom prekrasnih boja. U toj simfoniji boja otkrih harmoniju dalekog sna.

Platon zanesen idejom neke nove spoznaje, stojeći na vrhu imaginarnog svijeta, poče glasno misliti.

"Tek sada osjećam povezanost mojeg tijela i duše, te njihovo jedinstvo s idejama koje proizlaze iz mojih misli. To je ono što me je Sokrat želio naučiti." njegova misao utihnu na tren, a onda pokazujući nam ulaz u špilju nastavi.

"U podzemnoj špilji žive ljudi povezanih vratova i stopala, leđa okrenutih jedinom ulazu u nju. Iza njih se kao iza velikog zida događa život. Tu smo mi i pastiri. Mi stojimo, pastir lutaju za stadom, pastirica pleše, a sve nas obasjava plamen goruće vatre. Na zidovima špilje se ocrtavaju samo trepereće sjene onoga što se događa u stvarnosti. Taj teatar sjena je iluzija života koji prolazi mimo ljudi rođenih u špilji. Odrasli sa sjenama stvarnosti, ona takova i istinski postoji u njihovim mislima. Zamislite si trenutak oslobođenja jednog od njih iz okova tame, zamislite si istinski doživljaj svjetla i svih oblika u njemu koji su do sada bili samo sjene istine. Što bi se dogodilo u umu tog čovjeka?"

"Spoznao bi svoju dugogodišnju zabludu." pomislih Dianom u sebi

"Tek iskustvo stvara pravu ideju, ona postaje misao na izvoru i jedina mogućnost svjesnog doživljaja i usmjeravanja, pri tome oslobođene, emocionalne energije, ona je potvrda osjećajnosti, dokaz stvarne unutarnje ravnoteže, harmonija vremena i prostora, istinsko postojanje u tijelu." odgovori mi Platon

"Tko su za vas ljudi iz špilje?" upitah znatiželjno i osjetih da govorim Dianinim glasom.

"To su oni koji su ubili Sokrata. Oni se nikada nisu oslobodili tame neznanja. Njihov život je bio samo sjena istine koju nikada nisu spoznali." reče Platon tužno se prisjećajući svog učitelja.

Pastirica ostavlja vreteno i uz zvukove frule pleše za nas neki do sada neviđeni ples. Njene ruke postaju krila i ona lebdi dodirujući, bosonoga, travu vlažnu od večernje rose. Nečujno nas poziva na putovanje ka izvoru, u trenutak prije evolucije. Pastir je prati očima boje sna i tonovima razuzdanog srca.

"Oči ovoga pastira su mi poznate." pomislih glasno

Pastirica i pastir u odsjaju večernjeg sunca mjenjaju oblike, Diana i Bacchus se sjedinjuju u duplo biće mog postojanja. Oko njih se zatvara deseti krug i oni nestaju u beskonačnosti punoj prekrasnih nijansi novonastajućih boja.

U mom kristalnom labirintu zaiskri nastajanje neke nove energije, u zajednici mojih sinapsi zazvoni na uzbunu. Transmiteri se uzburkavaju i pokušavaju stvoriti sredstva kojima će ocrtati slike izgubljenih i novonastajućih emocija. Spuštam se s vrha sante leda, svjesne spoznaje stvarnosti i ulazim u dubinu onog nepoznatog i davno zaboravljenog u meni.

Boje prelaze u tonove Dianinog glasa.

"Platon je govorio o snazi ideje, Giordano Bruno te je uveo u svijet svjesne spoznaje i ti si željela platonsku ljubav i odvojila osjećaj od tijela. Ja sam bila zatvorena u dubinu iza tvojih misli u onom nedohvatnom svijetu tvoje podsvjesti. Sada, u trenutku tvog svjesnog buđenja, tvoje tijelo i "Ja" postajemo jedna supstanca sa dva atributa." vidjeh Dianu misao

Misao podrhtava mojim emocionalnim umom i zahtjeva predstavljanje svjesno spoznate emocije u obliku osjećaja. Konačno shvatih istinsku Platonovu misao.

Sjetih se njegove gozbe i dozvolih Erosu da se ponovo probudi, da ujedini u meni suprotnosti kojih sam se godinama bojala. Ljubav nikada ne prestaje, ona samo prelazi u nirvanu sna iz kojeg se ponovo još ljepša i snažnija budi.

Ljubiti znači sanjati, ljubav je misao, vječna komunikacija, beskrajni dialog sa onim drugim dijelom sna. Moje sinapse počeše raditi meni nekim nepoznatim ritmom. Labirint zrcala bljesnu novim bojama. Vidjeh u njemu vrijeme mojih duševnih nemira, sjetih se trga cvijeća i prvih ljubavnih stihova koje sam pisala po bilježnicama u pauzama između filozofije i biologije.

Kako sam onda željela ljubav, a kako sam je krivo interpretirala. Ona je bila samo riječ kojom smo se služili, okosnica svega onoga što sam tada činila, ali nisam osjetila da se u meni dogodila šizma, veliki rascjep, odvajanje svijetova. Jednog davnog ljetnog podneva sam, slično kao što je Diana ubila Aktaiona, svjesno ubila Erosa u sebi da bih mogla uistinu spoznati energiju koja će me povesti u beskraj početka. Postala sam polutka koja je lutala univerzumom tražeći san. Potražih u mislima ponovo Platona.

"Krivica je u meni."reče mi starac sjede brade."Nisam bio dovoljno jasan u mojim mislima."

"Bili ste stoljećima krivo tumačeni."

"Krivi su ljudi iz špilje koji su gledali samo sjene stvarnosti i tako izgrađivali etiku i moral svijeta koji se tek budio."

"Vi ste nas prerano napustili, ali vaše ideje su nas hranile."

"Za mene je filozofija bila ljubav. Želio sam objasniti san, želio sam probuditi svijest, ojačati žudnju, osmisliti ljepotu, ali sam pri tome zaboravljao tijelo u kojem se sve to događa."

"Giordano Bruno je spojio Vaše ideje s tijelom u kojem je osjećao ljubav, ali ju je kao i vi oslobodio od požude. Slijedeći vaše misli ja sam voljela samo kontemplativni akt u činu ljubavi."

"To je zbog toga što su svi poslije mene Erosa tumačili samo kao požudu, kao želju za posjedovanjem, za uništenjem sna. Dobro shvaćeni Eros ne proždire nego iznosi, on ne konzumira nego proizvodi kontemplativni akt. Ja sam njime želio taj akt osmisliti, ali sam birajući krive riječi sklapao krive rečenice i od njega učinio demona."

"Tek uspavanom Erosu se pokazuje ljepota sna."sjetih se odgojnih metoda iz mladosti

"On je živ u svakome od nas, tek on spaja snove i javu." starac prekinu moju misao.

"Kako smo krivo živjeli jer nismo shvatili da uspavani Eros od nas čini pasivne konzumente najljepše energije na svijetu. Vaš Eros nije samo, našom religijom zabranjeni puteni čin, Eros je osjećaj, spoznaja postojanja u tijelu, on je šampanjac u mojim venama, leptiri u mom trbuhu, treperenje sna u mojim mislima."

Starac me pogleda tužnim očima, njegove misli su se širile kuglom mog života.

"Zašto li sam onda Erosa nazvao nagonom za razmnožavanje, zašto sam odjelio tjelesno i duhovno stvaranje? Zašto sam ljubavni čin pretvorio samo u produkciju bez kreativnosti duha?"

"Danas mi je jasno da ste vi i onda Diotimom govorili o ljepoti Erosa u nama, ali to se nije uklapalo u odgojne mjere naših učitelja. Ljubav je lijepa samo kad se čeka, kada o sebe samo nagovještaj da, govorili su naši stari, Platonska ljubav je prava ljubav, govorili su dalje ne pročitavši ili neshvativši vašu "Gozbu". I mi smo se počeli sramiti nagosti tijela, skrivali smo se u sumraku da doživimo prvi poljubac, pokrivali se plahtama u prvim ljubavnim ljubavnim noćima, gušili uzdahe pri ekstazi sna. Gušeći tako instinkte u sebi mi smo prestali voljeti tijelo i postajali samo njegovi pasivni konzumenti. Stoljećima uspavanog Erosa je teško ponovo pozvati na gozbu."

"Danas je drugačije" reče mi starac

"Zar vi znate kako je danas?" upitah ga znatiželjno

"Danas, dvijetisuće godina kasnije, je moja misao ponovo postala ljubav, a moja ljubav je filozofija. Prošla stoljeća su vrludavim putevima tražila moju istinu i našli je ponovo u onom djelu tebe koji sam ja nazvao dušom. Trnoviti put je završen. Ti stojiš na vrhu spoznaje u kojoj si sjedinila tijelo i dušu. Tvoje dvoumljenje danas mora završiti. Moja misao u Giordanovim djelima je tvoja nova istina. Što ti danas osjećaš kada kažeš riječ Bog?"

"Osjećam ljubav koja me je povela na ovo daleko putovanje."

"Zar to nije Eros u tebi koji se budi tvojom željom za spoznajom o početku?"

"Ja Boga osjećam u sebi" potvrdih njegovo pitanje

"Oni koji to još nisu shvatili, nazivaju lažno taj osjećaj agape ili caritas, kriju se iza božjih rečenica ljubi bližnjega svoga i kriju se iza njegove ljubavi jer nisu sposobni za svoju. Negiraju Erosa koji i u njima spava, kompenzirajući ga Bogom koji ga zabranjuje. Oni vole srcem onoga koji nema srca, žive tjelom onoga koji nikada nije imao tjelo. Boga nikad nitko nije vidio. Ti si ga osjetila u sebi."

Starac krenu u svoj daleki san, a ja ponovo začuh tonove Dianinog glasa. U kristalnom labirintu mojih misli i emocija zasja moja istina i moj san kao nova protega u kojoj naslutih rađenje novog osjećaja. Pronašavši tu čudesnu dimenziju prostor oko mene izgubi svoje značenje, počeo se širiti i sužavati mojim postojanjem. Tek sada znam da se o ljubavi ne treba razgovarati, nju treba živjeti u beskonačnosti sna satkanog od želja i mašte.

Izgleda mi kao da mit u meni živi dalje, Diana i Bacchus u zagrljaju vremana, Diana, personifikacija božanske misli, je zaštitnica Dionizijskog ludila i stvoriteljica sna o nekoj drugoj svakodnevici.

"To još uvijek nije prava istina o tebi" šapnu mi Diana.

"Ostani još neko vrijeme na svom Olimpu i spoznaj uistinu od kuda si došla. Tada ćeš znati i kuda trebaš krenuti."

"Ja hoću biti samo žena" pomislih i sjetih se davno pročitane pjesme

Portret žene

"Mora biti po izboru.

Neka se mijenja, samo neka se ništa ne promjeni.

To je lako, nemoguće, teško, vrijedno pokušaja.

Oči ima, ako treba, jednom plave, jednom sive,

crne, vesele, bez razloga pune suza.

Spava s njim kao prva na koju naiđe i kao jedina na svijetu.

Rodi mu četvero djece, nijedno dijete, jedno.

Naivna, ali savjetuje najbolje.

Slaba, ali izdrži................

Čita Jaspersa i ženske listove.

Nezna čemu služi vijuga, ali sagradi most.

Mlada, kao obično mlada, još mlada.

uvijek mlada"

Wislawa Szymborska

Prva dama suvremene poljske poezije me je već davno, jako davno uvela u svijet dianoetike, umijeća razmišljanja o meni samoj, o meni ženi, o meni vječnoj ljubavnici LJUBAVI.

Ljubav i apsurdi

Pitanje što je smisao ljudskog života je staro koliko i filozofija, pitanje koje do današnjih dana nije pronašlo pravi odgovor. Uzrečica "koliko ljudi toliko ćudi" objašnjava taj problem.

Doživljaj apsurda i pitanje smisla života nisu prirodna mogućnost ljudske svijesti, oni su posljedica ljudskog otuđenja od pravoga života.

Albert Camus je u svom djelu "Mit o Sizifu" potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.

Mi se danas susrećemo u medijima sa apsurdima u sudskim procesima, sa Haškim apsurdima, sa asurdima hrvatskog turizma, sa apsurdima iranskog rata, američkim , balkanskim, izraelskim apsurdima..........Nabrajanju nema kraja.

Što je apsurd?

Možda je apsurd upravo to da je čovjek jedino biće koje odbija biti ono što uistinu jeste ili čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže.

Camus je rekao "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."

Taj trenutak je moj najapsurdniji doživljaj, ali mi u isto vrijeme potvrđuje i moje postojanje u ovom svijetu punom apsurda.Prisjećam se Camusovog Kaligule i misli se same od sebe slažu u mojoj glavi.

"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!

Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "

Tada zaključujem da je čovjek u svijetu bez iluzija stranac, a da uspijeh ne dolazi sam po sebi, za njega se treba izboriti.Jedan od apsurda je i da je veličina čovjeka u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine.

Što je ljubav?

Vraćam se u mislima na početak, u doba kada sam još čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se vraćam da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu.

Ritam je osnovno načelo vremena i on se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum. Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.

Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča uopće.To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo ljubav.

Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac.

Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.

Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.

U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija.

Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.

"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.

"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.

"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge zaigraše svoj ples.

"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.

"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." grubost u glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.

"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah

"Što znači riječ volim?"

"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.

Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.

"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.

"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak."

Tišina i prasak nekog dalekog zvuka dotaknu moja osjetila.

"Ti nikada nećeš shvatiti što je uistinu ljubav." tiho reče majka i ja osjetih da smo ponovo ostale same.

"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.Kao da je čuo moj vapaj, glas mi odgovori.

"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djevojčice."

To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu kao ritam sna koji sam tek počela sanjati.

Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.

To je onaj trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.

Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? Iznad mene lebdi anđeo čuvar s prstom na ustima.

"Šuti o istini, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, od anđela, trepereći spuštaju k meni.

"Kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"

"To se svijest univerzuma spojila s tvojim bićem. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. spremna si za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju ljudskog mozga je na njenom tisućljetnom putu vjerno pratila i evolucija svijesti. Iako svijestan svoje svijesti Homo Sapiens Sapiens još uvijek nezna kako se je, u onom davnom svijetu materije bez svijesti, odjednom pojavila ta svjest, njegov utjelovljeni um, mistična vatra njegovog postojanja, misaono, emocionalno i egoistično "Ja" u njemu. Zaboravi ovaj susret i netraži istinu o početku." šapnu mi anđeo još tiše odlazeći i iz mog pogleda nestadoše treperave superstrune, a moje uši oglušiše. Simfonija koju sam do tada slušala zauvjek utihnu. A na nebu zasje jedan nova zvjezda, zvjezda pod kojom sam rođena.

Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jer jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.

"Ti si ljubav draga moja još ne rođena djevojčice."

Živim na plavoj planeti i još uvijek na neki način vjerujem da živim direktno u svijetu koji me okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidim, osjećam i doživljavam.

Ljubav je jedan od apsurda iz kojih se rađamo bez mogućnosti odabira kada i gdje ćemo se roditi. Ljubav, ta najviša svečenica Campanelline "Države sunca" koja blješti u univerzumu našega uma je jedan od apsurda koji mi ipak cijeli svoj život živimo.