Simfonija tišine

Teške od zvijezda i baršunaskog ogrtača vise ruke neba nad terasom u ovom gradu u srcu Europe. Noć punog mjeseca je prosula plavićasti veo nad naše duše koje uzdrhtale promatraju tisućljetnu reprizu one davno uspjele premijere. Svjetlost se u staklenim cipelicama šulja kroz tišinu i uvlači u srce, ovija se kao prelijepa žena oko tog čuvara mira i pretvara ga u snenog izdajicu unutarnjeg blaženstva. Sjedimo u udobnim foteljama i kao i uvijek u takvim večerima ispijamo iz velikih kristalnih čaša kraljavsko piće. Vjetar donosi miris proljeća koji se miješa sa mirisom dozrelog grožđa i okusom Cognaca. Slušamo tišinu prepunu uzbuđenja i obećanja da će ovo čudesno plavetnilo beskraja ljubav još jednom zatvoriti u najsitnije pore sjećanja, sakriti je u onaj najtiši dio uspomena, u onaj dio kojim osluškujemo tišinu istinskog postojanja u sretnom trenutku bezvremenog sjedinjenja. Osjećam tvoj pogled kao milovanje, osluškujem tvoje disanje kao sonatu vjerovanja, miris tvoje kože uranja u mozak i oplemenjuje prastaro središte njuha, budi ga iz uspavanosti i ja njime vidim tvoju uzdrahtalu dušu. U meni se budi ona mlada djevojka koja je, u ovakvim noćima, u uvali naše mladosti, na pješanoj plaži prvih nemira, ispijala nektar sa tvojih usana. Večeras su se kao i nekada iznad nas nadvili od zvijezda teški dlanovi neba, baršun ponoći grije srca, a mi sjedimo u udobnim foteljama i ne radimo ništa, a činimo puno više od onga što smo do sada učinili. Mjesec se smiješi našim uzbuđenjima, Artemida umjesto strijelica baca zvjezdani prah na naše duše, a mi slušamo simfoniju tišine, tu najsuptilniju melodiju sretnoga trenutka.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

Let kroz snove

Suptilna melodija svjetlosnoga zagrljaja, nježna je i umirujuće tiha, opušta svaki djelić moga fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezdi, da mogu, da smijem u san utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima snenim, što na dušu paze, da svojim treptajima dušu i tijelo vječnom ljubavi maze. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine i ja u trenutak novim hrlim bez imalo straha. U mislima mojim osjećaj se iskri i tada ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam sjedinjene duše s tijelom bezvremenski let. Uranjam u prostranstva nova, u čaroliju svjetlosnoga raja, u mrežu od zvjezdanih niti i sigurna sam da ću u tom svijetu punom ljubavi i topline vječnu sreću odkriti i do kraja zemaljskoga puta samo snene snove sniti.

Da sanjala sam još ne dosanjani Einsteinov san.

http://u-koljevci-osjecaja.blogspot.com/2007/12/4-d-samopoimanje-iliti-osjeanje-osjeaja.html

Ja još uvijek slijedim moja davna snoviđenja i još uvijek sanjam taj san, još uvijek letim kroz snove, još uvijek sam uronjena u svjetlosnu dimenziju postojanja u sretnom trenutku trajanja u svjetlosnoj dimenziji vremena i vjerujte mi sretna sam jer živim moj, samo moj sretan trenutak.

http://sretan-trenutak.blodspot.com

Buđenje u ljubičastom snu

Stojim na hridi naslučujuće zore, opraštam se od ljepotice noći, te radosne kupke neba, udišem svitanje i pružam dlanove suncem obasjanoj pjenušavoj sreći. U misinom dućanu duše, u bezvremenom ljubičastom snu postajem lovac u žitu, grlim lepršave makove još od noći snene, tu čudesnu mekoću kukoljem žigosanu, vječnim drevnim snom ogrnutu, vjetrom milovanu, srcem opjevanu, umom naslikanu, okom fotografa trenutka dotjeranu, tu treperavu, mojih drevnih ljubičastih snova beskrajnu ljepotu. Dotaknuta jutrenjem vedrine moja uzdrhtala duša još uvijek usidrena u njedrima noći, mjesečevom mjenom opijena, toplinom srca probuđena, radošću života okupana, svitanjem novoga dana probuđena, u mirisnom dućanu duše ljubavlju oplemenjena, zaboravlja tužna sjećanja, oprašta kriva svjedoćenja, raskida ugovor kratkog neživljenja, napušta luku nepostojanja i uranja u beskraj oceana, u radosnu pjenu ljubičastih osjećaja osjećanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#460

Ljubavi s ljubavlju

Ljubavi ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba, ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, opijaš kao vino.
Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.
ti si tu pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom, ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz treptaja božjeg oka, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.
A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi. Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.
Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna, ti si sreća na izvoru ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka, u trenutku koji nazivamo život.

Svitanje nove zore

Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubačasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava. Tvoje je tijelo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša izrasta iz pepela i kao ptica Fenix uzlijeće u bezvremenost našeg zajedničkog sna. Jučer sam čula krik tvog ranjenog grla, a danas , danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom buja život i širi svoj mirisni zagrljaj, poziva nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore.

Govori mi jezikom tišine

Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru je gorila svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila.

Preminuo je glumac Kiki Kapor, otišao je zauvijek čovjek koji nam je poklanjao osmijehe svog velikog srca

In memoriam

Ljubomir- Kiki Kapor je rođen 21. 09. 1932 na sunčanoj Korčuli i do 12. 03. 2010 širio sunčanu svjetlost Zagrebom

Bila je zima 1960- te godine, bilo je u buffetu kazališta Gavella, bila sam dijete, bila sam razigrana, voljela sam smijeh, a ti si me nasmijavao pričajući mi vic o Štefeku. To je bio početak jednog dugogodišnjeg prijateljstva, prijateljstva koje je nakon pedest godina prekinuto tvojim odlaskom zauvjek.
Dragi moj Kiki tvoja sunčana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. Jedno mjesto za stolom na sljedećim slavljima će zauvjek ostati prazno i nedostajt će mi tvoje dosjetke, nedostajat će mi tvoj smijeh, nedostajat će mi tvoj topli pogled i tvoj humor kojim si budio u svima osjećaj ljepote, mirise mora i maslina sa tvoje ljubljene Korčule.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo slično Kush- ovoj svijeći, svjetlost trepravu i snenu, pokušavam zadržati u duši sjećanjem na dušu tvoju, svijetlost nepostojećih boja, neopisivih boja, svjetlost boja tvoga srca, tvoga glasa i osmijeha tvoga. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na mjestima onim koja još uvijek u sebi kriju smijeh tu čudesnu muziku koja je izranjala iz tvoga srca. Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće ptica čudnovatih krila i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama svemirske duše, a srcu tako blizu, krije se vječnost našeg postojanja, vječnost nepostojeće boje duša naših i smijati se odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

S osmjehom u suznom oku, šapućem ti dragi prijatelju "Miruj u smrti se sniva", a ti si znao tako divno stvarati snove u kojima smo svi nasmiješeni i sretni živjeli.

Dijana Jelčić- Starčević

Buđenje u Shakespeare- ovom snu.

Romeo i Julija, ta nesretna priča, ljubav osvetom i mržnjom ubijena, uspomene drevne na ljubavne noći i svitanja tužna u svima nama žive.
Snivam san o plesu sjena nebeskoga vala, osluškujem tonove Shakespearova žala, pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde, ljubav je duši simfoniju snova darovala. Zaprega snova dušom svijeta jezdi, tu kočiju snenu mjesec smiješkom prati, srce moje nosi tvoga srca zvijezdi
a sreća se ljepotom tvoga glasa zlati. Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeć od osvete i mržnje, u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u kočiji snenoj, u kojoj samo ljubav vlada. Treperi simfonija zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, žubor noćnog neba, tek nazire se tuga koja dušu vreba taj gordijski čvor režem tajnim mačem, osluškujem ljepotu koju srce treba, u čašu života kapljice snonova natačem. U pjanstvu ludom razigrane duše sjenka jedna titrajućom pučinom pleše, uranjam u dubinu te nebeske vode, Verona se zrcali u beskraju slobode, drevna tragedija, davne slike svitanjem se ruše, a tonovi Venerine simfonije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/ljubavna-pria-kuc-kuc-sveti-petre.html

Pismo koje je ostalo bez odgovora.

Stigoh iz tvornice snova i proučavanja prirode ljudskoga uma, otvorih dragu mi adresu u virtuali i pronađoh ispod jednog teksta diskusiju o meni, mom karakteru, mojoj osobnosti, mome znanju i napisah pismo koje je do dan danas ostalo bez odgovora.

Virtualni svijet 29.06.2009 18:49h

Ne razumijem draga nepoznata dušo, od kuda ti ideja da imam nešto protiv tebe, tebe kao osobe. Draga djevojčice ti si toliko stara da bi ti ja mogal biti (oprosti ovo je samo figurativno i nema nikakve druge usporedbe´) majka, zašto bi ti mene, ti kao osoba žuljala, nismo se još nikada u životu srele, nismo se pogledale u oči, nismo stisnule ruku jedna drugoj nismo porazgovarale, ne poznam tvoju boju glasa, ne znam koja ti je boja očiju, ništa ne znam o tebi do toga da pišeš poeziju, odabireš dobre tekstove na internetu i obajvljuješ ih na portalu, znam da voliš indijsku filozofiju i predpostavljam i da ju živiš. Da, imaš pravo, usudila sam se staviti primjedbu na jednu tvoju pjesmu, mea culpa, zabolio me stih "čovjeka siromaha........" zasmetaju me uvijek negativne misli kada se radi o medicini, kada se radi o pacijentu, jer pacijenti su dio moga života, s njima živim već četrdesetak godina. Kada postavim provokativno pitanje to ne znači da sam protiv osobe koja je tekst objavila i ne razumijem zašto ti svako moje pitanje odmah uzimaš osobno ili bolje rečeno sada već polako razumijem. Duša tvoja nije napadnuta, ja se samo pitam kako netko tko tako suptilno stvara stih može u sebi osjećati toliki bjes i toliku ljutnju, toliku mržnju, kako netko tko druguje sa anđelima može tako okrutno vrijeđati i optuživati. Draga nepoznata dušo, pjesnikinjo, ženo mislim da ni jednom jedinom rečenicom nisam dirala u tvoju osobnost i tvoje osjećaje, pitala sam se samo u zadnje vrijeme što znače ti bezbrojni svjetlosni zagrljaji koje ostavljaš u ovom virtualnom svijetu, nisam se usudila postaviti konkretno pitanje. Razlog? Pitanje bi moglo biti negativno protumačeno i opet izazvan nesporazum. Počela sam komentirati svjetlosne zagrljaje i osjetila da ih sve više i više šalješ, čista fizika akcija i reakcija. Ti si danas objavila pjesmu kojom objašnjavaš što je za tebe svjetlosni zagrljaj i zato ti hvala. Poezija doista kaže više nego tisuću napisanih riječi.

Optužuješ me da sam strašljiva, da mi je nestalo tlo pod nogama, da tražim zaštitu, da sam lažna princeza na zrnu graška, virtualni svijet nazivaš graškogradom. Nisam strašljiva, nije mi nestalo tlo pod nogama, uvijek sam spremna za konstruktivan dijalog. Pokušah ga uspostaviti s tobom kod priče o starom indijancu, pokušah ga razviti kod pjesme o zvjezdanom orlu, pjesmi koja me se dojmila, prisjetila me na Danteove stihove, ali i to je bilo krivo protumačeno. Ne, ne osjećam te kao grašak, ne žulja me tvoja prisutnost, dapače u ovom kristalnom dvorcu si ti osviježenje. Žao mi je da imaš takvo mišljenje o meni kao o osobi, žao mi je da se nismo prije ovoga u živo srele i pogledale u oči........ doista mi je žao!

Gnostički trenutak

U ovom gnostičkom trenutku estetike duše uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma koji trepri izvan ovog čudesnog izvora ljepote. Um, to čudesno zdanje koje me brani od kradljivaca snova, me poznaje, a ja uvijek iznova upoznajem njegove tajnovite staze bespućem spoznaje. Ljubav, predivna žena odjevena u pjenušavu odoru u koju su utkani biseri izrasli iz školjke na pješćanom žalu postojanja, me poziva na putovanje pejsažima duše. Odvodi me u kristalni dvorac kraljice svjetlosti, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet u kojem živim. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma. Da, to je ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice u beskraju postojanja. Zaustavljam se u tom koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti rijeku vremena, zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za niski koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle. U ovom gnostičkom trenutku estetike duše, vidim arhipelag satkan od bijelih koralja uspomena, vidim sebe u zagrljaju biserne pjene i osjećam da nisam uzaludno skrivala srce od znatiželjnih ronioca, koji kradu bisere oceanu snova i prodaju ih na sajmu taština.