Ljubav i bol

Čuvarica sna

"Bol je neugodno osjećanje osjećaja koji se nagomiliavaju u sjećanju i s vremenom postaju pamćenje i dio sjećanja kojih se je teško riješiti." pokušavala sam jednog sunčanog nedeljnog jutra preko telefona nagovoriti prijateljicu da ustane iz kreveta.

Bilo je to prije mnogo godina, bile smo mlade i pred nama se otvarao prekrasan svijet uzbuđenja i života koji nas je pozivao u pustolovinu. Tog nedeljnog jutra smo htjele otići s društvom na jezero i uživati u prvom ljetnom danu, željele smo s njima u dugom sutonu promatrati kako sunce polako zalazi i kako se pale oči neba.

Probudio me telefon.

"Ja danas ne idem nigdje."

"Uvijek isto s tobom."

"Ti znaš da nemogu, znaš da ću cijeli dan ostati u krevetu." reče spuštajući slušalicu

Obukla sam se i otišla do nje s namjerom da je prisilim da ustane.

"Jahači apokalipse jašu tvojim sjećanjima i ne dozvoljavaju ti osjećaj trenutka u kojem nema boli, trenutka koji bi mogao postati vječnost u kojoj je bol samo davno zaboravljena neugoda. Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost pretvorene u povjesne figure koje su tokom cijele evolucije bile vjerne pratilje ljudske nesreće te danas još uvijek u stopu prate. Budi hrabra i stani, zaustavi se u trenutku kada te sunce sa izvora pozdravlja tragom nekog još ne odsanjanog sna."

"Ne vidim sunce, boli me glava." glas je dolazio iz dubine duše

"Otvori prozore duše, pusti da sunce dotakne one još neprobuđene ćelije tvog bića."

"Moja duša nema prozora, opasana je zidinama straha i stanuje u tami vječnog opreza."

"Čega se bojiš?"

"Boli."

"Što je bol?"

"Utvara koja me već godinama slijedi i ponekad pritajena u noćima jutrom razara dan."

"Opiši je."

"Nemogu je opisati, mogu je samo osjećati."

"Što osjećaš?"

"Bol."

"Gdje je osjećaš?"

"U glavi."

"Mi nosimo u sebi čudesa koja nesvjesno tražimo izvan nas." pokušah s davno pročitanom misli iz neke davno zaboravljene knjige.

"Hoćeš reči da je bol koju osjećam čudo."

"Ako ti tako nazivaš to što osjećaš onda je odgovor da."

"Molim te izađi iz sobe i ostavi me u miru." glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Mlada žena je ležala skupljena u krevetu tamne sobe i okrećući se navukla pokrivač preko očiju. Dok sam se sama vozila prema jezeru razmišljala sam o njoj i njoj sličnima. Kao kineziterapeut susretala sam se i susrećem se još uvijek svakodnevno s tim problemom. Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći. Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka potpuno za nekoliko sati, nekada dana, izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši ga.

Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Moja prijateljica ju je onda nazvala utvarom, ja ću je nazvati čuvaricom neostvarenog sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama.
U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće. Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu neotvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog. Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene.

"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je postala ljubavnica svemoćnoga i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana prijateljici koja se tek bila oporavila od zatnjeg napada glavobolje.

Pogledala me je svojim tamnim očima punim tuge i nepovjerenja.

"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."

"Pokušaj ih zapamtiti. Prisili se i odmah nakon smirenja zapiši ono što si doživjela."

"Bojim se tih bljesaka koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato svjesno zaboravljam slike."

"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini tvoje svjesti te slike ostaju pohranjene."

"Misliš li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje."

"Tako nešto."

"Možda je to neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."

"Kada si zadnji puta preglegala lubanju?" upitah da je smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimala mozak. Svaki puta poslije pregleda je smješeći se priznala da nisu ništa pronašli.

"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebala još češće ići na preglede?"

"Možda" rekoh tužno jer u njenoj glavi je bila zbrka koju ni ona sama nije mogla kontrolirati.

Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje. Refleksije tih iskrica stvaraju još neotkriveni svijet u kojem Migrena i Fortuna vode vječni rat. Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo Migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kosmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Zaborav nečega važnog je osnova iz koje se širi taj univerzum. To je izgubljeni ključ za odaju u kojoj skriveno, kritizirano i osuđeno samuje naše egoistično "Ja". Već od malih nogu smo ga morali krotiti, jer pedagogija djetinjstva je suzbijala u nama želje koje su iz njega izlazile. Odvojeno od našeg uma ono samuje godinama u najskrivenijem dijelu naše duše i posjećuje nas u noćima sna. Oni koji su utrli putevima zaborava nešto jako važno, nešto užasno važno što se dogodilo dok je egoistično "Ja" još bilo isprepleteno s emocionalnim i misaonim umom, se potiskivnjem svoga ega više toga jako važnoga nemogu sjetiti. Fortuna kuca na vrata odaje bez ključa i poziva na oslobođenje, a Migrena zaposjeda sve više osakačenu dušu i širi svoje carstvo.

"Pronađen je gen koji je odgovoran za moju glavobolju." reče mi prijateljica jednog sumornog jesenjskog dana dok smo u velikoj robnoj kući tražile poklon za vjenčanje jednog para iz društva.

"Jesi li već bila na pregledu?"

"Ni ti me više neshvaćaš ozbiljno." uvrijeđeno će ona.

Gledala sam je kako odlazi i osjećala užasnu grižnju savjesti.

"Što može jedan mali gen u moru njenog neizgovorenog nezadovoljstva." pomislih tužno.

Godine su prolazile i ja sam se svjesno specijalizirala u tretmanu protiv glavobolja. Kroz moje ruke su prolazile ljudske sudbine i ja sam u svakoj tražila ono što, na prvi pogled, nije bilo vidljivo. Čitala sam knjige i očekivala da ću u jednoj pronaći rješenje, da ću uspjeti ući u onu crnu rupu ljudske kosmologije. Što je više knjiga napisano to je manje pisano o Migreninom carstvu. Stručnjaci su ga podjellili u dva dijela, u carstvo klasične i jednostavne glavobolje, nagomilavali uvijek više simptoma bez pravih objašnjenja njihovih uzroka.

Klasična migrena je ona koju prati aura, a ona je još uvijek zagonetna i puna tajni. To je ono što u pacijentima izaziva strah iako su prateće pojave, znojenje, povraćanje, kuckanje, itd. puno neugodnije. Pronađeni su ljekovi koji smiruju popratne pojave, ali aura ostaje tajnovito polje puno sjemenja iz kojih bi mogla izrasti istina o Migreninom carstvu. Pacijenti nerado govore o trenutcima kada se nalaze u sferi neobjašnjenog jer je strah od te tajnovitosti veći od želje da se tajna razjasni. U svojoj neharmoničnoj kocki postojanja oni u tim trenutcima dožive vječnost harmonije sna kojeg odmah poslije zaboravljaju. Da ti trenutci potraju dulje možda bi nestala jasnoća doživljaja, možda bi se stopila u stvarnosti i tako postala istina iluzije sna, ali ti trenuci na kraju nestaju u dubini sante leda na čijem vrhu ostaju jahači apokalipse kao pobjednici.Strah, osjetilnost, osjećajnost i misaonost kao pozaune pozivaju u život i krote snove i želje, zatvaraju puteve ka dubini duše.

Bio je jedan od običnih radnih dana kada sam gledajući radnu agendu u njoj prepoznala ime stare prijateljice. Tim u kojem sam tada radila se sastojao od lječnika, njegove tajnice i nas tri terapeutkinje. Tajnica je pravila planove, a lječnik je određivao kojoj od nas će doći koji pacijent. Uzbuđena zbog ponovnog susreta, pokucala sam na vrata lječnikove sobe.

"Izvoli." reče mi Bobo dok sam sjedala u stolicu za pacijente.

"Danas dobivam jednu novu pacijenticu. Diagnoza migrena i ništa više, a dogovorili smo se da ćeš pokušati crpiti više podataka." rekoh gledajući ga prkosno direktno u oči

"Nemoj biti tvrdoglava. Ti znaš o njoj više od mene." Bobo se smješio

"Kako to misliš?" upitah da dobijem na vremenu

"Ispričala mi je o vašem prijateljstvu i o rastanku u robnoj kući."

"Zar još uvijek ima migrenu?" pokušah sakriti uzbuđenje

"Opet."

"Kako to sada misliš?"

"U međuvremenu se udala, migrena je prestala i kad je zaljubljenost prešla u navike, a ne u ljubav, migrena se ponovo javila."

"Još uvijek nosi djevojačko prezime." konačno priznah da sam znala tko je ona

"To je bila njena želja, da ti ju u plan upišemo pod tim imenom. Dala ti je mogućnost da odbiješ rad s njom."

"Onda nije željela moju pomoć"

"Danas je želi, jer kaže da si već onda imala pravo."

Izašla sam iz Bobine sobe još uzbuđenija nego prije. Ona je već sjedila u čekaonici i više nisam imala vremena da se smirim. Još uvijek ista, s prekrasnim osmjehom koji je odavao ljepotu njenih zuba i očiju, ali istog pogrbljenog i nesigurnog držanja ona krenu prema meni.

"Oprosti zbog robne kuće."

"Trebala sam potrčati za tobom." rekoh vodeći je u moju sobu.

Ljubav i uskrsnuće

Trideset i treći rođendan

"Dragi gospodine, onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath."

"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela.

Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Jaldaboath zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo. Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći novorođene sanjare ja njome prodirem u iskustva svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i mom umu otvaram beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. To je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće mladih umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti.

Priča koju ću vam ispričati se događa na vratima vremena, tamo gdje se spoznaja zrcali u istinskim dimenzijama našeg postojanja.

Jedan mladi čovjek je poveo dvanaestoricu prijatelja na hodočašće univerzumom dječijih umova. Otvorili su školu stvarnoga života, školu čiji moto je bio "mladosti cijeloga svijeta ujedini se u snu."

Trinaestorica su neovisno jedan o drugom djecu uvodili u snove, pretvarali ih u priče koje su djeca uistinu počela stvarno i živjeti. Legende o postanku svijeta su postajale njihova svakodnevica. Djeca su izrastala u stvoritelje svako svoga života. Dobrota i ljubav su postajale procesi u kojima je uništavana svaka zla misao. Izrastala je generacija koja nije poznavala mržnju, zavist, oholost ni strah.

Na svoj trideset i treći rođendan mladi je čovjek izašao u zimsko olujno jutro i krenuo prema hridi na kojoj je u djetinjstvu počeo sanjati san o spašavanju mudrosti. Bura je zavijala u starim krošnjama, more je urlalo razbijajući se o stjene, brodice u luci su nemirno poskakivale, ali nebo je bilo kristalno jasno. Na istoku je blještao dan. On pruži ruku i nošena vjetrom nakon godina čekanja na njegov dlan sleti bijela golubica i kao u onom davnom snu pred njim je ponovo stajala mlada žena očiju boje svitanja.

"Sretan ti rođendan." šapnu mu djevojka vilinskog glasa

"Sreo sam te jednom u snu. Tko si ti? Odakle dolaziš?"

"Živim među zvjezdama. Ovo je toliko dugo čekano jutro našeg sjedinjenja. Položio si sve ispite zrelosti, ostao si vjeran energiji koju si dobio rođenjem, stvarao si ju i uvečavao za druge i ona se tvojom zaslugom proširila svijetom."

"O kojoj energiji govoriš?"

"Što osjećaš u ovom trenu?"

Čovjek pogleda u nebo. Sunce je već krenulo na svoj kratki put ka zenitu. Zimsko nebo je blještalo njegovim snom. Mlada žena je još uvijek stajala pored njega. On pruži ruke i zagrli je.

"Danas nećes nestati u suncu, danas ću te zadržati za sebe i za cijeli svijet." šapnu mladi čovjek "Čekao sam te iako nisam znao da te čekam."

"To je energija o kojoj sam ti govorila. Sjećaš li se starca duge sjede brade?"

"Misliš na onoga sa slike o stvaranju svijet?"

"On ti je udahnuo život, njegova snaga je potekla tvojom krvi. Ti si sve ove godine slijedio nježnu nit istine i nikada nije došlo do njenog pucanja. Na njoj izrasta nova generacija, puk će pobijediti zla proročanstva, napisati novu povijest o nastanku svijeta. starac duge sjede brade je san koji ti živiš cijeli svoj život. Ti si inkarnacija ljubavi i njegova želja se polako pretvara u istinu koju će svijet spoznati."

"Tko si ti u svemu tome?"

"Tvoja dobra vila, tvoj anđeo u čuvar i od ovog trenutka tvoja ljubav. Zajedno ćemo pobijediti sve opasnosti. "

"Opasnost dolazi iz ljudskog uma." reče mladi čovjek tužno

"Da, dragi moj, orlovi su iz svojih gnjezda ponovo poslali jahače apokalipse na zemlju. Na vrhu planine su ponovo uzdigli križ na kojem te žele žrtvovati da strah zavlada planetom, da puk padne na koljena i još jednom povjeruje u snagu izvan sebe kojoj će robovati. Slušaj glas u vjetru koji dolazi s vrha planine. To glas istine mladima, koji sanjaju tvoj san, odaje tajnu spasenja."

Bura je tutnjala cijelom uvalom Mediterana, širila se gradovima, spuštala sa svih planina i brdašaca.

Nemirno more se u jednom trenu umiri i veliko jato delfina u otvorenim ustima donesoše zlato s njegova dna. S neba se k njima spusti jato bijelih golubica koje ponesoše zlatnu prašinu ka nebu. Jedan jedini orao je kružio nad morem i pokušao se domoći delfina. Mladi čovjek ugleda pticu grabljivicu i osjeti njenu namjeru. Jedino što je imao u blizini je bio odronjeni kamen od hridi na kojoj su stajali. Uze kamen i baci ga prema orlu koji je upravo slijetao na pučinu. Vjetar ponese kamen i orao urlajući pade u more koje ga u istom trenu proguta.

"Uspio si spasiti nastajanje novog pakla." reče mu mlada žena.

"Zlatni prah, koji su golubice ponijele u nebo, će kao nekada tvoje suze oploditi zemlju iz koje više neće nicati cvjetovi zla. Sve pustinje će nestati, svi kamenjari će procvjetati ljepotom života u svim rijekama će nicati zrnca zlata i vjetrom obnavljati život."

"To je legenda o Svarogu."

"To je tvoja istina."

Na hridi pored njih, na mjestu s kojega je mladi čovjek podigao kamen, niknu perunika. Dok je s neba kao kiša kapala zlatna prašina, sunce se uzdizalo ka zenitu iz plavoga cvijeta se podignu spektar boja koje se kao most istegnuše do vrha planine.

"Ovaj puta smiješ krenuti duginim svjetlom ka vrhu."

"Zar ne moram proći cijeli križni put?" upita mladi čovjek

"Ovoga puta te nitko nije izdao. Pored križa već čekaju na tebe dvanaestorica. Pođi, ja ću te nevidljiva za druge pratiti."

"Ti si moj anđeo čuvar."

"Ne, ja sam tvoja dobra misao, tvoj san, tvoja ljubav."

"Kada ću te ponovo vidjeti?"

"Ubrzo, imaj još malo strpljenja. Zapamti, ti ovoga puta moraš pobijediti zlo, moraš dokazati snagu energije iz koje si nastao, skinuti zavjesu misterije sa uskrsnuća, osloboditi puk od ovisnosti nećem nevidljivom i nedohvatljivom."

"Kako ću te zvati?"

"Neki su me nazivali Magdalena, ali to je izmišljeno ime da bi puk povjerovao u čuda. Pođi, ne gubi vrijeme."

"Ali uskrsnuće je bilo u proljeće."

"Zbog tebe i tvojih misli mladost danas osjeća uskrsnuće svakog svitanja."

"Još je daleko do svitanja. Ostanimo još malo zajedno." zamoli mladi čovjek

"U ljubavi vrijeme prolazi puno brže. Mi stojimo na hridi već mjesecima. Vjetar i hladnoća su nas zaobilazili, tama se nije spuštala jer su naša lica sjala srećom. Požuri uskoro će se roditi novi dan."

I mladi čovijek krenu duginom svjetlosti ka vrhu planine.

Posljednja večera na jezeru istine

Na vrhu planine, tamo gdje je duga doticala nebo, se prostirala velika livada puna cvijeća. Jedno veliko drvo je bacalo sjenu na sve četiri strane svijeta. Dvanaestorica su sjedila pod drvetom. Mladi čovjek priđe grupi tridesttrogodišnjaka.

"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomisli

"U njemu stoluje ljubav." odgovori mu Petar

"Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma." nastavi Ivan

"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero istine." zavši Matej.

Nedaleko od njih je sunčevim sjajem blještalo jezero kojem se nije vidio kraj. U daljini na pućini, su se nazirali kao male planine otoci.Uz obalu se ljuljuškao mali brodić bez kormilara.

"Pođimo do otoka." pozva ih mladi čovjek

"Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od nas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli." reče Pavle

"Onda ćemo tamo sigurno osjetiti prisutnost starca duge sjede brade." poveseli se čovjek.

Odjednom se sunce pokrenu i iza otoka obasja drugu obalu jezera. Pred očima im se ukaza grad od stakla.

"To je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju naši davni bogovi i puk sunca. Njih dvore vile i vilenjaci." mladi čovjek se prisjeti legendi koje mu je pred spavanje pričala majka.

"Tu onda stanuje Perun."

"Tu stanije LJUBAV"

"Ušli smo u njeno carstvo, a krenuli smo prema vrhu planine da je nađemo i sprijećimo tvoje raspinjanje na križ." iznenada se Ivan prisjeti pravog razloga ovog putovanja vremenom.

"Između mog i vašeg carstva je bezdan koji mogu preći samo oni koji nose u sebi klicu ljubavi. Vi ste već jednom letjeli tim bezdanom i odživjeli istinu o nastanku svijeta."glas je dolazio vjetrom preko jezera.

Mladi čovjek osjeti da je to glas starca duge sjede brade.

Pred njima se u sjaju sunčeve svjetlosti ukaza dugački stol i stolice.

"Ovo je priviđenje Dalijeve slike "Posljednja večera" zadivljeno reče mladi čovjek.

Djevojka očiju boje svitanja ih pozva za trpezu.

Mladi ljudi posjedaše.

"Zašto smo ovdje?" upita ju mladi čovjek

"Odavde ćete se vratiti na vrh planine bogatiji još jednim iskustvom, snažniji u uvjerenju, sigurniji u odluci. Takvi ćete se lakše suprostaviti sili koja je počela uništavati energiju koju vi stvarate i razvijate u ljudskim srcima."

Iznad njih se, kao na Dalijevoj slici, ukaza priviđenje njihovog sna.

"Ovo je teleportacija o kojoj smo mi učili na veleučilištu." pomisli Pavle

"Da, ovo je proces koji održava cijeli svijet" starac duge sjede brade odgovori zagonetno.

"To je odgovor na pitanje Goeteovog Fausta. Što održava svijet u njegovoj dubini? Naše pitanje je što ga čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas ujedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna?"

"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu energije, činilo mi se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, u jedinstvo sna."

"Ali ste se prevarili" prekinu ga mladi čovjek "to je bio početak najokrutnijih ratova koji još uvijek traju."

"Da, s otkrivanjem duše materije je ponovo počela epoha novog naučenog neznanja. Uvedeni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U vama leži klica spoznaje, vi ste momčad koja može izvan laboratorija, u stvarnom životu prodrijeti u dubinu uma i dokazati moje postojanje u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici."

"Tko si Ti?" upita ga mladi čovjek

"Jesi li ti Bog?"zapita drugi

"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo proces vječnog održanja enrgije."

"Iz čega si Ti nastao?"

"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."

"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." mladi čovjek osjeti uzbuđenje nove spoznaje.

"Zbog toga je izmišljena riječ koja krije tajnu ljudskog neznanja."

"Ti si sada čovjek. Izgledaš kao i mi, tebe crtaju upravo tako kako izgledaš. Znači već su te mnogi vidjeli."

"Ja se pojavljujem u mnogim oblicima, ali sada sam došao kao čovjek da bih lakše s vama razgovarao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala."reče tužno starac, a onda se obrati mladom čovjeku u sredini trpeze.

" Ja sam uzrok zavjere koja se u ovim trenutcima sprema na tvoje smaknuće."

"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovo kraljevstvo koje do sada od smrtnika nije otkriveno."

"Vi ste svojim dolaskom stvorili ovaj prostor i mene u njemu. Vaše osjećajno sjedinjenje i vaše znanje je oblikovalo vaš zamišljeni Raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."

"Gdje si ti kada smo mi na zemlji?"

"Ja sam misao univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustili."

Njegov glas se mješao s tonovima vjetra. Starac osluhnu.

"Oni dole su već nestrpljivi. Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice." nastavi starac

"Što trebam učiniti?" upita mladi čovjek.

"Ti svojim postojanjem već činiš sve. Tvoj odlazak u planinu je uzbudio srca tvojih učenika." a onda se obrati dvanaestorici

"I vaših. Mladost je krenula za vama ka vrhu. Povorke mladih ljudi struje zemljom, iz dvanaest gradova pješaće mladići i djevojke, pridružuju im se djeca iz ostalih dijelova zemlje. Oni ne viću, ne urlaju, ne nose protestne plakate. Koračaju tiho, uzdignutih glava s osmjehom na licima. Ja čujem njihove misli koje se kao ljubav šire svijetom. Na svim svjetskim trgovima stoji nova generacija i smješi se ka nebu. Sunce će ovoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."

"Kako ćemo se vratiti na planinu?"

"Snagom svoje ljubavi. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Krenite u beskonačnost, ovo je trenutaka ostvarenja našeg zajedničkog sna."

"Tko će ga ovoga puta iznevjeriti, tko će, kada zapjevaju pjetlovi, izdati ljubav?"zapitao do tog trena šutljivi Juda.

"Ovoga puta će biti drugačije." šapnu starac nestajući u zlaćanom oblaku.

Mladi čovjek pogleda u nebo i osjeti energiju koja ga ponese u trenutak. Dvanaestorica krenuše za njim.

Golgota i Veronikin rubac

"Što nam to oni hoće dokazati?" upita jedan mladić grupu s kojom je sjedio na proplanku i promatrao izlazak sunca.

"Da naši učitelji nisu Bogovi." reče mu blago djevojka naslonjena na njegovo rame.

"Pa mi to znamo, mi znamo da ljepota dolazi iz nas samih, da su svitanja trenutci našeg vječnog i stvarnog buđenja i da je uskrsnuće svakodnevna pojava."

"Oni će ih sigurno ubijati da bi nama dokazali da je njihovo učenje laž." djevojka iznenada shvati istinu u pozivu na sudbonosno svitanje.

"Moramo ih upozoriti."uzviknu mladić

U tom trenu bijele golubice koje su kao i svakog jutra slijetale na travnjak pored njih poletješe u nebo.

"One će ih obavjestiti." reče mirno djevojka."A mi moramo krenuti, ako hoćemo na vrijeme stići do vrha planine."

Iz svih gradova su krenule kolone mladih ljudi koji su cijelo vrijeme šutili i mislima sudjelovali u sudbini mladog čovjeka i dvanaestorice. Na proplanku podno planine je sunce sjalo zlatom. Mladost je promatrala nebo i let bijelih golubica prema moru. Vidješe i ogromnog orla kako ih slijedi. Kada su se bijele ptice vraćale prema planini orla više nije bilo. Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ka vrhu planine se iznenada podigla duga.

"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče dječak velikih tamnih očiju.

"Možda ćemo jednom, kada odrastemo, naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnu djevojčica duge plave kose.

"Učitelj kaže da materija sna dolazi s neba, da su to sitni končići koji plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."

"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija."

"Tko sjedi u njoj?"

"Mislim da je to sveti Nikola koji nam donosi poklone."uskliknu djevojčica.

Djeca su zadivljeno promatrala srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k njima.

"Tamo gore na vas čeka učitelj. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.

"Što će se dogoditi gore?" upita ga dječak "Hoće li se uistinu dogodit čudo?"

"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Učitelj kaže da mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."

"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."

"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo dječak i onda iznenada zašuti.

Ispred njih se pojaviše kolone već pomalo umorne mladosti koja je pješačila već danima. Iza njih su nadolazile nove grupe. Šutnju i tišinu su razbijali udarci bure u krošnjama stoljetnih šuma. Starac prosu ispred njih Jakovljeve stepenice ka vrhu planine

"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." reče djevojka prekrasna osmjeha.

"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći je odgovori mladić nešto stariji od nje

"Umorna sam od ovog dalekog puta, ali mi se čini kao da se nalazimo podno naše planine pune tajnovitih bića koja će nam pokazati put."

"Uspet ćemo se ovim stepenicama do vrha."

Sve povorke se spojiše u jednu i počeše se uspinjati srebrenim stepenicama. Na vrhu je porota već sjedila na drvenim tribinama. Trinaest križeva je stršilo u nebo. Muškarci s maskama na licima su stajali oko križeva. Na snijegu su sjedili umorni dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, a novi su nadolazili. Bilo ih je na tisuće, ali se nije čuo ni jedan glas. Tišina koja se širila vrhom planine je postajala za porotu sve neugodnija. Utihnuo je i vjetar, sunce se polako dizalo, a nebo mjenjalo tonove boja dok nije prešlo u spektar duginih boja. Ogromno jato bijelih golubica je letjelo iznad platoa i iz njihovih kljunova je umjesto gugutanja počeo padati zlaćani prah. Mladi čovjek i dvanaestorica su stajali ispred križeva. Iz perunika se polako, slične svilenim trakama, pojaviše vile i zaplesaše svoj vilinski ples. Najljepša među njima, Ladarica očiju boje svitanja pruži svoj prozirni veo, obrisa znoj sa čela mladoga čovjeka, i prepusti rubac vjetru. U sunčevoj zraci zablješti dobro poznata slika iz priče.

Tisuće glasova odjednom zapjeva

"U jaslicam prostim rodio se bog koji s neba siđe radi puka svog....................."

Muškarci s maskama na licima krenuše prema trinaestorici u želji da ih savladaju i okuju na križeve. Vile ih opkoliše i zapetljaše njihove ruke u čvorove.

"Priznajte ovoj mladosti prevaru, odajte im svoje mađioničarske trikove." sa drvenih tribina zaurla porota.

Mladost se počela smijati. Njihov smijeh je odjekivao planinom i vraćao se s neba kao jeka. Mladi čovjek i dvanaestorica su se isto smijali. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.

"Ovo je svitanje koje svjetlošću stuparasprši tmine grijeha.

Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,

što u ljubav vjeruju,

od tmina grijeha i od opačina otima,

vraća milosti i pridružuje svetosti.

Ovo je noć, u kojoj je ljubav

raskinula okove smrti

i kao pobjednik stala među nas"

Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, smijeh sretne mladosti otvori vrata neba i na njima se ukaza starac duge sjede brade.

"Ovo je Bog." pomisliše djeca i njihove misli se spojiše u energiju iz koje se vrh planine pretvori u beskrajni prostor pun sunca.

"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."

Djeca su se smijala i držala za ruke, tisuće stisaka je stvorilo obruč u kojem je, kao crna rupa, stršala drvena tribina s porotnicima.

Starac nastavi:

"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše ljubavi. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."

Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim. Drvo koje je u tom trenutku izraslo na vrhu planine baci sjene na sve četiri strane kamenjara. Križeva više nije bilo, na njihovim mjestima su procvali grmovi bijelih ruža, kao znamenja, koji će potsjećati na pobjeđenu zlu misao.

Ljubav u svijetu iza ogledala

Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zaslonu, pred mojim očima, slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi “sitno zrno” moje svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?

Ja znam da neuroni u mojoj glavi funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača. Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrotubula koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sklopki i grade mrežu moje svijesti. Ulazim u isprepleteni svijet najmanjig djelića mene same, misaono lutam među šupljim cilindrima satkanim od kristalnih rešetki. Taj labirint od kristala je moj citoskelet, bezbroj malenih tunelćića se funkcionalno organizira i čini univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni. Moja misao se širi i povezuje s citoskeletom i provlači se kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira moja objektivnost i subjektivnost i spoznajem njihovu neizračunljivost.

Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o mikrosvijetu mojih stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje.

Ljubav jednostavno nastaje, ona se rađa doista tu duboko u meni, pomislih očarana ljepotom kojoj još nepoznajem izvor.

Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.

Uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje.

Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu.

Crna kraljica, okrutna u svojoj želji za pobjedom, stoji između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.

"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti,

"S druge strane mene je svjetlo kojem hrliš"

"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.

"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica.

Iz jednog tamnog ogledalca izađe lovac i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah. Mladić ju je promatrao s njene svjetle strane i ne osjeti njen bjes. Skakači postadoše psi vjetra i lovac nestade s šahovske ploče mojih sjećanja.

"Aktaion je znatiželja puka" reče mi boginja skidajući ponovo zvijezde s neba. Ispred mene se prosu svjetleći trag kao most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na ulazu ka mostu. S druge strane mosta sva u bijelom zasja lik žene s suncem u kosi.

"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina moje mladosti.

"Moraš obraniti bijeloga kralja kojeg vrebaju Aktaioni, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."

"Gdje je bijeli kralj?"

"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život. Moraš ga znati prepoznati u masi koja te okružuje" reče mi žena u crnom

"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno

"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole tvoj život"

"Tko sam ja u ovoj igri?"

"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.

U jednom ogledalcu ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima. Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.

"Kreni prema lomači" reče mi Diana i ja nošena mislima koje se uskovitlaše u meni krenuh. Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.

Ta misterija me slijedi u stopu i ja pokušavam još od djetinjstva otkriti izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevam u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećem svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslućujem budućnost. Sjene tada ožive i ja prepoznajem boginju lova koja postaje, kao nekada davno kod Giordana Bruna, moja svjesna spoznaja. Ljubav zasja u svoj svojoj ljepoti, nježnosti, strasti.

LJUBAV, ona je uistinu moj svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali ja u tim trenucima spoznajem da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti, prostora, vremena i ljubavi.

To potvrđuje i davno pročitanu izjavu:“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”Sören Kiekegaard

Ja nisam slijedila ljubav, ona je slijedila mene.

Ljubav je ono što sam ja

Što sam, tko sam ja?

Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.

Gdje je bilo gnijezdo mojih praotaca?

Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest,

cijeli jedan život, milioni života kao na dlanu

Neznana i znana lica, stranac na vratima svijesti, tuđi djedovi

a možda su mogli biti moji,

možda su ipak moji

svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

Svaki kao saliveni poslušno se nosi

dok ne dotraje i slično požutjelom listu prekrasne breze

postane prah iz kojeg je satkan,

sičušna struna koja zauvijek, nevidljiva treperi u vjetru života.

Nismo mogli birati

ni ja nisam birala, ali se ne žalim.

Mogla sam biti manje poseban slučaj.

Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,

samo djelić pejsaža kidan vetrom.

Netko mnogo manje sretan,

odgajan za krzno,

za praznični sto,

ili nešto sto pliva ispod povečala.

Drvo uraslo u zemlju,

kome se približava požar.

Stabljika gažena

slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?

Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni.

Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.

Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće.

Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.

Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih pedeset i nešto, ponovo dovela Bakusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze.

Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi. Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja?
"To je jedna druga priča." šapnu mi glas sudbine, moja boginja Diana smješeći se iz kristalne kugle mog života
"Koliko legendi se krije u tvom postojanju?"
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi."
"Ljubav je moto tvog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?"
"Oni su znak čežnje za njom."
Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.
Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.
Danas je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka.

Vršci mojih prstiju su produžetak moji osjećanja... objelodanitelji metaforike mojih sanja... sudionici vremena nutranjih previranja... izvršitelji zavjeta utkanih u misaonu zbrku umnog kovitlanja... moje nebo ne nazivam poetskim... na njemu iskre zvijezde iznjedrene iz stvarnog života... svjedočanstva prohujalog vremena u kojem osjetih uspone i padove... sinuse i kosinuse matematičke etike... bol, tugu i sreću... vječnu trijadu sudbine... moje nebo je svetište na čijem oltaru stoluje ljubav... vrhovna svečenica mikrokozmosa... hraniteljica i čuvarica preiskonskih osjećaja... braniteljica svijesti... stražarica na dverima svakodnevice...
Podsvijest je ocean snova... često uranjam u njegove dubine... tragam za nestalom utopijom... nestajem u odajama snovite legende o izgubljenom kontinentu blagostanja... postajem ronioc na sedefaste školjke u kojima se krije biserje izričaja... riječi zaboravljene u površnosti dnevnih dijaloga... riječi utkane u poeziju drevnih poeta koji su nam ljepote svoje duše i snagu svoga srca ostavili u naslijeđe...

U svitanjima izranjam iz sanjarija... dočekuje me ljubav utjelovljena u  lađaricu životne galije... odnosi me na uskovitlanu pučinu mladoga dana... provodi kroz moreuze... zaustavlja snagu Scile i Haribde... oplemenjuje trenutke budnosti...
Pišem ispovijest mene meni... osjećam titraje leptirovih krila u vijugama svijesti... titraju misaoni neuroni stvarajući nove sinapse... premošćuju usjekline u osjećanjima... povezuju osjećajnost i osjetilnost u doživljaj punine življenja...
Na mome nebu se rađaju ideje... vrednujem Platona... titraju strune muzikom sfera... slavim Pitagoru... iskre nove zvijezde... svetkujem Uraniju... između purpurnih svitanja i ljubičastih sutona blješti toplo zlato... zahvaljujem Helionu... u lazuru noći titra zvjezda sunoćavanja i jutrenja... divim se Veneri...
Pišem prozaičnu istinu o poetici postojanja u zlatnom trokutu... u svetoj geometriji vremena... u ljepoti trojstva neba, zemlje i oceana... vječnom vrtloženju životnog vretena... u bdijenju Ljubavi...

 

Danas znam tko sam, a mogla sam biti ono što sam - ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo,

neko sasvim drugi.

Bolje je ovako.

Sjedinjene njenih i mojih misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje. Wislawa Szymborska, njena misaonost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja nehotice vidim sebe i svijet uvijek drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja mi uvijek pomaže da pobjedim moju bespomoćnost u ovom globaliziranom svijetu, da ostanem ono što jesam jer ona mi poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

Dinaja

Ljubav prve žene

Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,

ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam,

u noći,

tvoju zvijezdu

i tvoj put k meni.

Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu,

da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke

i izgradila dvorac od pjeska i pjene,

hram u kojem smo je nerazumjevanjem

nemilosrdno bićevali,

često je se odricali,

i na koncu na žrtveniku sna

kao nedužno janje žrtvovali.......

za šta?

za neki drugi život?

za neku veću sreću?

za neki novi san?

A ona se uzdigla iz pepela sna,

i kao ptica Fenix poletjela,

za našim rastavljenim koracima,

da brani srca od prevara.

Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila

i ostala tu

u nama.

Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,

oplakivana,

ljubav je obukla novu haljinu

i ljepša nego prije

gleda nas drugim očima,

miluje drugim rukama,

ljubi drugim usnama,

ali ljubav,

ljepotica života,

kraljica srca,

braniteljica sna

je ostala tu

u nama.

I ja šapćem Ljubavi

Promjenio si se ljubavi moja.
i ja volim tvoje promjene!
i ja od tebe ne tražim ništa,
jer tvojim postojanjem imam sve,
imam osjećaj,
sreću na izvoru,
ljubav na licu,
ljubav u pogledu,
ljubav tu vječnu ljepoticu sna.
Mogu je dodirnuti,
nositi,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu zaspati.
Ljubav je sunce, kiša, vjetar,
jezero u kojem se kupam,
haljina koju oblačim,
postelja na kojoj spavam.
Promjenio si se ljubavi moja,
i ja volim svaku tvoju promjenu,
jer jednostavno volim Ljubav

Ljubav druge žene

Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka. Luis Borhes

Ti si samo druga žena,

oprosti, ali

ti ne znaš zašto je vuk pojeo Crvenkapicu i

kako se lisica smije.

Ti si došla kasnije i ne možeš znati

koliko se ljepote krije

u slavlju petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog,

osamnaestog rođendana

niti koliko nježnosti

daruju dlanovi u kinu

za vrijeme dosadna filma.

Ti si srela muškarca

i ne možeš znati

koliko se ljepote krije

u zabranjenim zagrljajima

u poljupcima u mraku

pred vratima roditeljskog stana.

Ti si samo druga žena

oprosti

ali ti ne znaš da on voli Preverta, Lorku, Jesenjina,

da je želio prihvatiti manire velegrada,

da je uživao u teatru iz pozornice,

da je volio jutra na trgu cvijeća,

miris svježeg peciva

i tek ubranog cvijeća.

Ti si tek druga žena

i ne možeš znati koliko je nježnosti i nevinosti

skrivalo njegovo mlado srce,

u sretnim trenutcima između

djetinjstva, mladosti i zrelosti,

između mature i diplome

između anatomije i biologije

fizike i kemije

između sna i jave.

Ti si strpljiva, ti si dobra

ti si mu poklonila vjernost do groba,

ali ti si tek druga žena

i nisi mogla osjetiti što znači

rastanak

na par dana, na par mjeseci

ili onaj zauvjek,

a ljubav je bila još tu

skrivena duboko u nama.

Ti se žrtvuješ, ti si samozatajna,

ti si žena,

ti si majka njegovoj djeci,

ali mu nisi ljubavnica,

ti si tek druga žena

i nisi osjetila da njegovo srce

treperi strunama violine,

da voli ples u oblacima,

i kule od pjeska u mislima.

Ti si ga zavoljela, a

nisi osjetila da on treba ljubav,

a ne navike,

ti ne vidiš sebe u njegovim očima

jer nisi naučila gledati srcem,

osjećati sluhom,

slušati očima.

Ti si tek druga žena

ponizna, brižna, poštena

ali tek druga žena

jer ne znaš obrisati tugu s njegova lica,

ne znaš osmjehom skinuti brige s njegova čela,

ne znaš ga šapatom uspavati,

poljubcem probuditi

Ti si tek druga žena,

ljubomorna na njegovu mladost

ti sebi i njemu kradeš trenutke,

jer nisi osjetila da se LJUBAV

tiha, nezvana i sama

jednoga dana skrila duboko u vama.

Ti ćeš ostati tek druga žena

ako ne čuješ ljubav u njegovom pogledu,

ne prepoznaš svoj lik u njegovim očima

ne dozvoliš mu da se ogleda u tvojima.

Bit ćeš vječno druga žena

ako ne spoznaš da je ljubav

kao Itaka daleka,

sva od zelene vječnosti, a ne od čudesa,

oaza u koju se samo

sretni uvijek vraćaju.

Ljubav, med i sol

Kako dolazi ljubav?

Promatram mađïoničara i njegov šešir,

sav u crnom iluzionist, njegove ruke

kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare.

Kako dolazi ljubav?

Misliš li da ti pomaže

ako si vješt na kartama

ili igrom kockicama?

Misliš da će ti pomoći

ako si govorljiv,

ako ostavljaš dobar utisak?

Ali što uopće pomaže

da se dvoje sretnu?

Može li se govoriti o pomoći

kada se dvoje sretnu?

Zaboravimo sve što drugi govore,

zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi

jer

tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca

ili rumenilo od zimskog vjetra

ili dobro napravljena frizura

ili kupljena haljina

ljubav dolazi iznutra,

kada pozrveniš

kada se zarumeniš,

kada zatreperi srce,

kada zadrhte ruke,

kada otkažu noge.

ljubav kao med sjedinjuje usne,

ostavlja tragove soli na tijelu

jer ljubav je uzburkano i mirno more

ljubav je tihi ocean pun kapljica sna.

Postoji li ključ za ljubav?

Je li to strast, mudrost ili tananost želje?

sve zajedno

uz treptaje svijeća i miris ruža,

med na usnama, sol na tijelu,

ljubav daje i uzima

ljubav su uspomene, sjećanja na pješćane plaže,

trg cvijeća,

nedelje u kojima se ne radi ništa,

ponedeljci koje ne želimo,

nesnosne glavobolje pred kišu,

neplačeni računi,

nekupljeni željeni auto,

nedobivena biserna ogrlica..........

Ljubav dolazi iznutra

u kapljicama znoja,

u onom ti i ja,

u paru odgovora,

u ljubićastom sutonu,

u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,

u buketu poljskog cvijeća,

u morskoj soli na tijelima,

u soli koja ostavlja snove na usnama.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?

Ljubav, ponekad nepozvani gost na slavlju osjetila,

svitanje u kojem počinje san,

tračak sunca u plavičastoj magli,

zlaćani oblak nad planinom svijesti,

oblak koji se uvlači u san,

u korake, u dlanove, u lice, oči.

Samo iznutra se sanja i

ljubav dolazi i ostaje

kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.

Isprepletene muško ženske misli o ljubavi

Carl Sandberg i Dinaja

Ljubav i pustolov pred vratima sna

Polako se podiže luna iz tmine predvečerja,
skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja
u čudu
vidim pred sobom ženu
i njenu srebrenu kosu nebom razasutu.
Zavoljeh je i pružam ruke,
a ona oblaćeći haljinu srebrenu
jaše nebom i pruža ruke svitanju.

Kroz tihu noć.
na dlanu vremena,
u očima san ,
vjetar u kristalu
misao se slijeva u osjećaj.

U duši pitanje,
odakle dolazi voda,
lunarna istina
u vremenu.  

Ne dozvoli bezdanu
uzvraćanje pogleda,

Na oltaru duše
lumin sjećanja
Život je san
Calderon de la barka
i vjerovanje u nju.

Zavoljeh je,
a njena ljepota mi srce ranjava,
slijedim je u iz noći u noć,
 a ona me jutrom ostavlja.

Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu
krije se od dana suncem obasjanim,
ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekam sutone,
da ponovo vidim ljepoticu
kad napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela oblaći
za mene
srebrenu haljinu,
a ruke pruža svitanju.

Ja, pustolov pred vratima sna
vidjeh san u snu,  sebe u snu..
Ponoćno sunce i
zvuk zvonka daleke crkve,
titraj srca, premosnica
među svjetovima.
Oči bojesna i ja,
bezimeno osjećanje
i okus nektara na snama.
Sjetih se krhotina čaša
iz kojih sam ispijala ljubav.
Svitanje iljubičasto sunce
san u budnosti.

Ssa žudnjom dočekivah sutone,
sa željom da još samo jednom, pa još jednom
vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.


A ona, ljepotica, žena srebrene kose,
uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke
dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji.
Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san.

Lubav je.........

Vjenčanje nije bilo odgođeno!!!!!!!

Ovo je priča o ljubavi koja je trebala postati BRAK, ali joj njih dvoje nisu dozvolili da postane navika.

Trebali su se vjenčati jednog sunčanog dana u šest sati popodne. A nisu se nikada vjenčali.

Mladoženja je bio spreman, njegov kum je bio spreman.

Mladenka je, s bijelim orhidejama u kosi i vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža, čekala trenutak. Njenih šest pratilja su isto tako bile spremne.

Ponosni roditelji diplomiranog pravnika i diplomirane lječnice su bili spremni.

Okupljeni svatovi u najskupljim odorama su bili spremni.

Orkestar u uglu kristalne dvorane je počeo svirati vjenčani marš.

A onda odjednom, iznenada, za sve prisutne neočekivano, sve je bilo prekinuto, vjenčanje nije bilo odgođeno, vjenčanje je bilo zauvijek otkazano.

Priča koju vam pričam je duga priča, teško ju je ukratko objasniti, ne smije se polovično ispričati jer onda priča ne bi imala smisla. Priču se nesmije ni šaptati jer to je istinita priča o ljubavi.

Svi prisutni su se pitali zašto je vjenčanje otkazano, a jedino su njih dvoje znali da je tako bolje.

Mladić i djevojka su držeći se za ruke rekli svečeniku da ode, oni su kumovima i pratiljama rekli da vjenčanja neće biti, oni su prisutne zamolili da odu.

Sunce se spuštalo ka zapadu kada su ostali sami u kičasto okićenoj dvorani, sa orkestrom koji je svirao tonovima argentinskg tanga, najlješu baladu o ljubavi.

Mladić je zagrlio djevojku u vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža. Plesali su svoj prvi tango, onaj koji ih je na maturalnoj zabavi uveo u carstvo ljubavi. Orhideje u njenoj kosi su ga potsjećale na veče njihovog prvog zagrljaja.

Ljubav se kao dobra vila polako vraćala u njihova srca, ljubav odbjegla od navika, od obećanja, od uvjeta, od moralnih predika, od tuđih očekivanja, od odabira prostora za slavlje, od nadmetanja čije će vjenčanje biti veličanstvenije i skuplje, ta ista ljubav ogrnuta plaštom sazrijevanja srca se u tom sutonu ponovo vratila i ostala zauvjek u njihovim srcima.

Nećemo se vjenčati ni danas, ni sutra, nikada se nećemo vjenčati, mi ćemo se samo voljeti, govorili su vjetru koji je njihov glas sjedinjavao s pjesmom o ljubavi i tonovima simfonije njihova zajedničkog sna.

Slušali su poeziju kiše i šaputali poeziju vode.

Slap ljubavi

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote.

Slap, Cesarić
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.


U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute

mjesec taj pustolov noći s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova,

u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći

bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a u ljepoti božjega oka opijena uživa

ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.
Biserni je dvorac, univerzum svijesti.

perle se u nisku slažu redom

na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i

sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote.

Ljubav i akt mašte

Za ljubav nisu uvijek potrebna osjetila.

Sjećam se, nebo je bilo obično, a meni se činilo da se ostvarivalo mojim osjećajem žudnje i da mogu treptajem oka osigurati budućnost.

Što je preostalo od Kapi Mnemozine? Sretni  trenuci  zaustavljeni u memoriji srca.  Disonance  između suzvučja daljina, tragovi u rijeci  vremena.  

Dolina zelene rijeke,  vjetar u krošnji breza , duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.  

Lahorastom milinom uranjaš u trenutak,  vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš  hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni. 

More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba  bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju univerzuma.  Nedokazivost istine se sanja. 

U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza,  tek osjećam njegovo postojanje u tvojim očima.  Krstila sam ga tvojim imenom.  

Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.

Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova  razbija tminu zaborava.  

Sjećam se , nad nama su tihovale zvjezde,  dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je bio trenutak  u kojem  izgovorih…

"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline." 

Na terasu preko usnulog cvijeća se, u svom ljubičastom ogrtaću, penjala zora. Zatvorila snove u sunanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.

Ruke, poludjele od žurbe, ruke koje su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh koji se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila.

U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.

Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.

Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima,

anđeoski miris jasmina se širio prostorom te zimske idile moga sna.
 

Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.

Ljubav je zamirisala jasminom,

umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su lepršale latice bijeloga cvijeta.

Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo,

a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca.

Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna.

Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i treptaje očiju.

Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom,

i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi.

Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme,

za ljubav doista nisu uvijek potrebana osjetila.