Ljubav i pustolov pred vratima sna

Polako se podiže luna iz tmine predvečerja,
skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasna i bijela, a ja
u čudu
vidim pred sobom ženu
i njenu srebrenu kosu nebom razasutu.
Zavoljeh je i pružam ruke,
a ona oblaćeći haljinu srebrenu
jaše nebom i pruža ruke svitanju.

Kroz tihu noć.
na dlanu vremena,
u očima san ,
vjetar u kristalu
misao se slijeva u osjećaj.

U duši pitanje,
odakle dolazi voda,
lunarna istina
u vremenu.  

Ne dozvoli bezdanu
uzvraćanje pogleda,

Na oltaru duše
lumin sjećanja
Život je san
Calderon de la barka
i vjerovanje u nju.

Zavoljeh je,
a njena ljepota mi srce ranjava,
slijedim je u iz noći u noć,
 a ona me jutrom ostavlja.

Polako se spušta luna i oblaći košulju bijelu
krije se od dana suncem obasjanim,
ta ljepotica, sunčeva nevjerna ljubavnica
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ja, pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekam sutone,
da ponovo vidim ljepoticu
kad napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela oblaći
za mene
srebrenu haljinu,
a ruke pruža svitanju.

Ja, pustolov pred vratima sna
vidjeh san u snu,  sebe u snu..
Ponoćno sunce i
zvuk zvonka daleke crkve,
titraj srca, premosnica
među svjetovima.
Oči bojesna i ja,
bezimeno osjećanje
i okus nektara na snama.
Sjetih se krhotina čaša
iz kojih sam ispijala ljubav.
Svitanje iljubičasto sunce
san u budnosti.

Ssa žudnjom dočekivah sutone,
sa željom da još samo jednom, pa još jednom
vidim kako za mene oblaći svoju srebrenu haljinu.


A ona, ljepotica, žena srebrene kose,
uvijek ista, nježna i snena me je čekala i pružala svoje ruke
dok se luna uzdizala na svojoj meni nedohvatnoj putanji.
Ja, pustolov pred vratima sna, pružih ruke i uđoh u san.