Metafora ljubavi.

U trenutcima previranja se često vraćam galeriji predivnih slika Wladimira Kusha i pokušavam se dušom i srcem teleportirati u trenutke njihovih nastajanja. Njegov poetični surrealizam mi ovom slikom zrcali njegovu dušu, njegovu metaforu ljubavi.

Što je ljubav?

Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika?
Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše.
Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati.
Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja.
Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.

"Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna."

Herman Hesse, Narcis i zlatousti.

Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.
Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst. Sada ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.
Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za ljubavi.

Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku. Narcis se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao u slici na površini vode. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo jer nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina.
Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoju ljubav u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje.
On se ne zaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače, nego u priviđenje, u bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.
Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike.
Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, uzburkavao je površinu vode i slika je nestajala. Shvativši to Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.

Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.

Pogledajmo još jednom Kush-ovu sliku.
Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ljubičasti beskraj i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.

Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.

O ljubavi s malo drugačije strane

Kahlil Gibran

"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
"Zli ljudi mrze grijeh iz straha od kazne.", a zli ljudi su oni koji propovjedaju duhovnost koju ne žive, jer u dubini svoga srca, u beskraju svoje jadne duše ne dolaze do one točke koju nazivamo božje oči i tako ne znaju što je spiralna dinamika istinskog postojanja, ne osjećaju ljubav. Oni iz straha od kazne počinju i vjerovati da žive duhovnost, a duhovnost sama po sebi je blaga i nepoznaje ni mržnju ni grijeh ni strah ni kaznu.
Pročitala sam razne ljubavne priče, sretne, nesretne, tugaljive, lepršave. Piše se o ljudima koje je ljubav promijenila, oplemenila, ali i učinila nesretnima. Iskušenja u ljubavi doista su beskrajna, ponekada neobična, ali uvijek raznolika. Ono što je važno i vrijedi u životu, a čini mi se posebno u ljubavi, je uzrečica, nikad ne reci nikad. Nitko od nas ne može stopostotno tvrditi da u budućnosti neće učiniti nešto za što se danas kune da nikad neće napraviti. Upoznala sam mnogo ljudi koji su sami sebi na taj način uskočili u usta. Postoji li cijena ljubavi? Naravno da ne postoji, to je čudesan osjećaj koji je neprocijenjiv, njegove vrijednosti se mjere odkucijima srca, treptajem leptira u trbuhu, protokom šampanjca u krvnim žilama. Trepravi osjećaj postojanja u tijelu koje samo sebi u sebi proizvodi taj osjećaj.
Nevjerovatno je to da mnogi smatraju da je ono što smatramo ljubavi uvjetovano vremenom u kojem živimo, socijalnim običajima i očekivanjima. Uče nas što je poželjno i vrijedno, ne razumjevajući da je ljubav ne mjerljiva i ne dokazljiva, da ona iz trena u tren izrasta sa nevidljivog izvora i postaje rijeka kapljica koje blješte osvijetljene našim unutarnjim suncem.
Rijetko tko od nas već u mladosti ima razvijen osobni sustav vrijednosti i točno zna što hoće. Mi ulazimo u život ne spremni za borbu jer je često ono što nam je važno protivno uvriježenim društvenim očekivanjima i pravilima. Tada pristajemo na nešto što ne želimo, ne osjećajući da si pri tome ucrtavamo put u nesretna stanja duše. Sigurni da smo naučili lekciju napamet mi vjerujemo da je život u ljubavi posut samo zvijezdanom prašinom i zaboravljamo uzrečicu koja nas upozorava da je put do zvijezda posut trnjem.
Pročitah ovu čudesnu pjesmu na portalu koji govori o zlostavljanju žena.

Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,

a stijene su otvorile uši.
Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,

kao listovi uvele kite cvijeća,

zveknule kao ogledalo

koje je razbilo sedam godina sreće.
Lebdio je ispod stropa

viseći na krilima gradjanskih vrlina,

tako da su mu pucale naramenice,

vikao je taj mali bog,vladar u svom životnom prostoru,

vikao je zlobu, zavist i preziri sebičnost

koju zovemo ljubomorom

vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.
A ona je stajala…

u tom neshvatljivom udaranju valova,

daleko, daleko u sumračnoj, otvorenoj krajini

s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom

stajala je čista…
Svjetiljka je padala,

pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,

tek nešto kao praskanje leda…
Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,

u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.
Zveketao je mali bog,vlasnik i sudac čežnje

koju nikad nije upoznao,

siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:
“Ti kujo, smrti moja,

zgadio mi se tvoj pogled.

I tvoje ruke,životinjska vjernost,

poniznost bez nade i ambicije,

odbojno mi je tvoje lice.

Želim rasti !”
A ona je stajala tamo u sobi…

kao u dalekoj sumračnoj krajini,

gledala ga je očima punim ljubavi,

i ništa, ništa nije čula,tek nesto…
kao dragi, bliski glasonaj isti glas,

zameten snijegom sedam godina:
“Andjele moj, umirem za tobom,

ti si moj život,l

jubim ti oči i ruke,

želim te, o prži mi usne.
Nositi ću te na rukama,

a budem li ti ikada rekao i jednu

jedinu zlu riječ

neka onijemim…”

Vojtech Mihalik

Njegova poezija je izrasla iz osjećanja osjećajnosti osjećaja. Poezija koja dokazuje postojanje u trenutku, osjećanje osjećanja trenutka, sudjelovanje u trentku, spoznavanje vulkana osjećanja osjećaja u trenutku svijesnosti. Ljubav je put na kojem susrećemo i trnovite staze na kojima dokazujemo istinsko osjećanje tog čudesnog osjećaja.
Mihalik je pisao je o životu, pisao je istine, opisivao ljudske boli izričajem koji ledi krv i budi emocije.
Sljedeću pjesmu bi mogli staviti na portal potlačenih muškaraca.

Pogledala je u zvijezdu i šapnula: "To je Venera"
Jučer se vratio s fronta na jednoj nozi, kao gusak,
dočekali su ga s osmijehom i odmah okretali glave,
ponudili su ga s rakijom i stolicom
i pjevuckali:
da, da, dobro je da si već kod kuće
da, da rat je gadna stvar.
Pazili su međutim da ne gledaju u ono gadno mjesto.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Takvih je malo"
Zapravo, bilo je ovako:
Predvečer je svratio Bokovima i upitao za Albinu.
Prije točno četiri godine,
u gaju zvanom Kozji gaj.
Pomilovao joj je kosu u poljubio usta.
Kasnije su govorili o vjernosti,
o kući kraj rijeke, o malenoj dječici
i o svemu što već uz to ide.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Sjaji kao nekad"
Albina nije trebala tako govoriti.
Prije četiri godine
u gaju zvanom Kozji gaj,
iskopao je obima nogama divno gnijezdo.
Mjesec dana kasnije su ga pozvali u vojsku,
dotjerao je do časnika,
a ostalo je lako pogoditi,
pogotovo što se noge tiče.
Pogledala je u nebo i rekla: "To je Venera."
I maramicom sakrila suzu.

Te večeri nije izrečena ni jedna riječ o ljubavi,
što je razumljivo kada se razgovara s bogaljem,
nije se imalo o čemu razgovarati
a gospoda to zovu dosadom.

Riječ na papiru postaje patetična
samo izgovorena ima svoju pravu težinu
ovako je rekao:

Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
ali nisi mi rekla da ljubav svijetli mladima.
Ah, svi bogalji i procjeđeno ljudsko smeće
prestali su gledati u zvijezde.
Sumpor za zvijezdani požar na zemlji se gomila.
Bog koji je nebo zvijezdama, a zemlju grobovima posijao
hirovima one zvijeri naše srce iskušava.

Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
koju do sada nisam upoznao,
kako je mogu gledati?
Prije točno četiri godine
u gaju zvanom kozji gaj
našli smo djetelinu s četiri lista i četiri boje.
Na svijetu su siromasi,
a ti imaš žensko srce.

Da, ona je imala žensko srce.
Zaboravila je na njega, našla drugoga
zdravog, lijepog, pristalog.

Ali to je već druga priča
koja počinje riječima:
Ona velika zvijezda gore, to je Venera.
Svijetlo je na nebu, krv pod nama.


Dvije pjesme istoga poete, dvije pjesme koje govore o ljubavi. Žensko i muško srce na sajmu taština, žensko i muško srce na pijedestalu srama, žensko i muško srce u oluji osjećaja, žensko i muško srce na Kairosovoj vagi poniženja i želja.
Ljubav nije pasivno stanje duše, ona je izvor, lepršavi potok, mirna rijeka, uzburkana bujica, vodopad, jezero sreće, ocean života. Ove dvije pjesme su najljubavnije pjesme trenutka, pjesme koje dokazuju da ljubav nije među zvijezdama, da je tu u nama, u našoj krvi i da o nama samima ovisi kakva će ona biti.

Dijalog uma i srca određuje i naše postojanje u ovom globaliziranom svijetu. Mi se neprestano nalazimo na Kairosovoj vagi, važemo svoje i tuđe misli i osjećaje kao potrošnu robu na sajmu taština. Često bez imalo samokritičnosti optužujemo, okrivljujemo druge za naša nesretna stanja, neosjećajući da tako osuđujemo sebe i njih na izganastvo iz istinskog života.
Prisjetimo se ove misli,
Kahlil Gibran

"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
pokušajmo je prisvojiti i počnimo sami sebe jačati da nikada u životu ne osjetimo osjećaj mržnje.

Ljubav je kazna?

MARGUERITE YOURCENAR

Rođena: 8. lipnja 1903. u Bruxellesu
Umrla: 17. prosinca 1987. u Northeast Harbouru, Maine, SAD
Književnica Marguerite Yourcenar bila je u siječnju 1981. prva žena među francuskim besmrtnicima biranim tijekom 350 godina.

Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, a mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.

Prisjećam se te čudesne žene i njene ljubavi pretvorene u predivno štivo, u zbirku lirskih proza, posvećenih Hermesu, njenom nepoznatom ljubavniku.
Danas nekako sjetna ponovo listam njenu knjižicu i pred očima mi se odvija film iz vremena kada sam pokušavala ljubav isklesati u stih, kada sam je željela ogrnuti odorom pjesme i okititi rimom.
Stara pjesmarica, već požutjela bilježnica, kupljena posebno da bi u nju slagala sreću, tugu, suze i ljubav leži na stolu i već izbljedjela slova mi se smiješe ljepotom i tugom onih davnih proljeća.
Sjećam se vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvara svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući Margaret Jursrenar, i njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".
Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika.
Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Zatvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.

Dvije vatre.

Ti više nisi dječak iz Šenoine
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A moja ljubav?
Ostala je netaknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,
ubio si dječaka u sebi.......
a u meni
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe
da bi naše igre u pjesku vječno trajale.
Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi
a ja sam joj dala tvoje ime
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim i volim dan,
ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,
ona je suton u kojem se pale oči neba.

S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe u sebi.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam.
Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi jedno veče i donesi snove,
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima............

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.

Čovjek ili tek zrnce zvjezdane prašine?

Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju.
U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla.
I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla.
Čovjek je rođenjem blistav jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.
Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, u globalizaciji spoznaje, u vječnom spektrumu duginih boja. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje uverzum boja,

prostor plavo svjetlo,
vrijeme ljubičasto svijetlo,
voda bijelo svijetlo,
zemlja žuto svijetlo,
vatra crveno svijetlo,
vjetar zeleno svijetlo.

Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.
Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek znce zvjezdane prašine i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba.
Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.

Rađanje ljubavi

i iskrenje Surye, tog drevnog, vječnog sunca ljudske duše...

Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se
njenog početka na početku početka.
Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde, koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti.
Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi ljepotica sna, zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenim tonovima tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi Surya, to čudesno unutarnje sunce.
Osjetiti pregršt ljepote između trenutačnih tuga, oluju ruža koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca, oluju iz koje izrastamo obogaćeni novim pucanjem opne duše i spremniji da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću, da probuđeni unutarnjim suncem sretni zakoračimo pod koplja dnevne svijetlosti.

Znati prihvatiti bonacu i neki imaginarni horizont duše to znači da smo spoznali svoju moć jer ona je tu, ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje nova još ljepša uzbuđenja, vječno rađanje ljubavi.

Sjećati se, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama, naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u trenutačnoj malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.
Voljeti, da znati voljeti, voljeti ljubav u sebi i iz sebe, voljeti njega ili nju, ali ne u ime nekih obećanja, ne u ime ostvarenja svojih želja u njemu ili njoj, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.
Zrcaljenje starih, a ne rađanje novih čežnji, ogledanje starih, a ne nastajanje novih ideja.
To je onda entropija, nagomilavanje topline koja prelazi u kaos duše, a ne sintropija u kojoj se iskre uvijek nove zrake unutarnjeg sunca i pobjeđuju oluje u dušama.
Treba naučiti osjećati i voljeti želje u tuđim srcima, a ne slijediti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima, svi porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama, plamte ili izgaraju u našim dušama.

Za mrkim čempresima iskri rađanje ljubavi, a pred mojim snenim očima izrasta zdenac vječnoga života.
Prijesjećam se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada sam u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim ljepotama i opasnostima i spoznala da je to moj život.

Toliko željena ljubav je uvijek bila tu, ali ne oko mene, kako sam do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u meni bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila moje, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ljubav je spavala Trnoružicin san u opustejelom dvorcu moga zaleđenog srca, skrivala se u tajnovitosti gnjezda u kojem je vjekovala u opni uspavanog srca.
Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je zamirisao povjerenjem.
Neka čudesna snaga je treperila u duši i ja osjetih u sebi samoj sjaj untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugledah sva svoja nesvjesna stanja.

Svijet bez granica.

Dozvoli srcu da diše, šapnimo danas, sutra svako jutro i onda izađimo hrabro pod koplja dnevne svijetlosti. To je izazov duši, to je buđenje uspavanog neznanca, sokola našeg vida, malenog nasmiješenog patuljka, čudesnog, vragolastog čovječuljaka, koji u nama bdije i probuđen budi želju za životom. Taj čudotvorac je ono nešto što latentno u nama živi, a mi tome često ne znamo dati ime.
To je ona slabašna iskra na izvoru koja se širi plamenim jezicima i postaje vatra koja uvijek hrli napried, nosi nas ka beskraju sna, razbuktava se i postaje snaga stvarnoga života.
On nas brani od utapljanja, čuva nas od potonuća, on nas vodi ka istinskom osjećaju sebstva, on je ljubav, jedina energija kojom istinski živimo.
Vjerujte mi čovjek nikada nije gubitnik, čovjek od krvi i mesa, uistinu može puno više od onoga što vjeruje da može.
Kada osjeti tu iskru u sebi oslobađa se strahova i onda može živjeti osjećanje osjećaja i usmjeravati svoje procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja, samokritičnosi i samoodgovornosti u cvijetanje cvijetova ljubavi. Slobodan i sretan čovjek živi u svijetu bez prostora i vremena, u svijetu bez granica.

Tko postavlja granice?

Trebaju li nam granice u ovom svijetu zanesenjaka, ljubavnika, sijača zvijezda, stvoritelja snova, zvjezdanih šapata, trebaju li nam uistinu granice u virtualnom prostoru koji nema granica, u ovoj ljepoti koja se širi oko nas i sjedinjuje u lakoću postojanja.

Što su granice?

Dali su to oni krugovi s kojima se susrećemo u "Božanskoj komediji", devet krugova do vječnosti, krugova isprepletenih anđeoskim krilima ili su to imaginarne linije koje djele paralelne univerzume, ona čudesna zrcala u kojima se ogleda beskraj i vječnost?

Jedna je žena pisala pjesme sanjajući ljubav, tražeći sreću u očima tuđim, tražeći lepršavog i zlatnog čuvara svojih snova, svog života sjenku. Tražila je bezgraničnu ljubav, a ostajala okovana u nevidljivim lancima svoga nepostojanja. Nije osjetila da na portama njene duše stoji stražar koji ne dozvoljava osjećajima da se prošire cijelim njenim bićem.

A onda je jedne noći raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol.
Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti ljepotu trenutka i lakoću postojanja. Lebdjela je zvjezdanim stazama sanjanog svijeta. Boje, mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, cijelim njenim bićem se uskovitlaše mjehurići sreće.
Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost na samom izvoru ljepote.
Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće.
Mislila je da zna i tada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom i oslobodi se stražara svojih osjećaja i probudi viteza u sebi, onog čudnovatog neznanca za kojeg je vjerovala da nevidljiv na vratima srca stoji i sretne osjećaje kao leptiriće broji, da šapuće o sreći, o onome što osjećati nije smijela ili možda samo nije htjela.Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći.

Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči o kojima pisala pjesme. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih nebeskih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti jednog snenog pogleda Ona izgubi sva druga zrcala i u njemu prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.
Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.
Začarana toplinom i svijetlosnim zagrljajem Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti jedan mekani dlan na svom obrazu.
Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, nebo je blještalo srebrom, orion je s plejadama oko nje zatvorio krug i njoj se pričini da je ušla u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom. Stajala je na Olimpu svojih želja.
Tajanstvena ruka zapali vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.
Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica. Zaplesala je virtualni tango sa sijačima zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće i začula u sebi šaputanje ljubavi.

Postoji netko u duši mojoj, sokol moga vida, što tami odoru skida i prosipa svjetlosni zagrljaj. Postoji netko u duši mojoj netko srcu znan, netko što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori, u ljepotu svakog trenutka tvori, netko što bisernim slovima povijest ljubavi piše i granice nepostojanja briše. Još snena, ali sretna, je ušla u svitanje novog dana u svijet bez granica.

Treptaj leptirovih krila, taj tajanstveni ritam svemira....

taj čudesni žubor sa nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, nam još uvijek priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek u sebi nosi svejtlosni zagrljaj života. Pa iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, pohranjene u njegovoj ranjivoj duši.

Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava? Pita se Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara,
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriće, ljubav koja je tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, ljubav koja ouroboros našeg postojanja.

Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio tek tajni ritam svemira, trepravi roj najsitnijih čestica iz čijeg je titraja uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima.
Milijardama godina svijest univerzuma je stvarala prostor i vrijeme i stvorila sunce koje je rodilo svijetlost.

Svijetlost dotaknu tamu, rodi ljubav i prosu je beskrajem. Treperava u svom postojanju ljubav je poklanjala svijesti univerzuma oči, otvarala okna njene duše. Zvijezde zablještaše i širiše svijest univerzuma u vječnost, ali iza svakog novog zagrljaja svjetlosti i tmine, su ostajale i sjenke, energija koja se odvajala od ljubavi i gubila snagu i lakoću postojanja.

Duša univerzuma je promatrala kako iz njenih sjenki nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline, brda, planine i kontinente.

Čudesni roj čestica svijesti, kao trepravi leptirići spremni za obranu cvijeta univerzuma, zaplesaše predivan ples na svjetlosnom balu i tako nastadoše osjećaji. Anima mundi, osjeti osjećaje sreće, tuge, boli i straha. Osjetivši strah od uzburkale bezživotne materije, svijest zaiskri dušom vjetra, vatre i kristalima tuge. Prazni prostor između gromada poludjele, umiruće energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora, nastadoše oceani.

U toj čudesnoj mješavini osjećaja se probudi duša i nastade plavi planet, zemlja čudesa, zemlja puna sukobljavajućih misli i osjećaja koji počeše samostalno stvarati svoju energiju.

Duša univerzuma proplaka nebeskim svodom, a zemlja joj je suze vraćala oblacima, olujama, munjama i grmljavinom. Tako je počeo je prvi rat svijetova, rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je izrastala.
Adam, nekadašnji anđeo, glasnik neba, je rođen iz eksplozije svijetlosti, a možda je to bio samo neuspjeli eksperiment u laboratoriju božjeg sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi tkivo sna i stvarnosti, dvojstvo vala i čestice, on se odluči za stvarnost.

Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva eksploziju boja i svijetlost se spusti na zemlju. Umijesto zvijezda na zemlji se odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.

Ecce homo, uskliknu svijest univerzuma i sjedini te dvije čestice svjetlosnim zagrljajem u ljubav iz koje će izrastati ljudi od krvi mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote sa izvora sna.

Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda duša, svijest i spoznaja Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja, sve ratove vođene u ime ljubavi i vjerovanja.

Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom.
Adam se spusto na zemlju da bi svojim postojanjem na zemlji stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu. Trebao je postati poslanik sna, pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio. Zemlja je bila veliki perivoj pun ljepote mirisa, boja i tonova sna.
Izmišljeni prvi grijeh, krađa jabuke sa drveta spoznaje, je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u božji vrt, koji je ostao skriven u ljudskoj spoznaji kao znak vječne ljepote postojanja.

Proizašli iz svijesti svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, ta željena zemlja, Atlantida, Država sunca, utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. Nesigurni u početak ovog dugačkog križnog puta, kojim cijeli život koračamo, mnogi od nas traže kraljevstvo kralja nad kraljevima izvan sebe, u beskraju Božjeg sna.

200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli. Čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, pokreće zvijezde i planete, čovjek jedzi nebeskim vrancima, svaki čovjek na koncu jezdi ka svojoj zvijezdi.

Probudimo se osjećajući tajnoviti ritam svemira, sjedinimo u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih izmišljenoj, okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život.

O atomima, strunama, zvjezdanoj prašini i ljudima.

Kažem atom, kažem struna, kažem prah, kažem zvjezdana prašina, pa iako su oni besprijekorno sitni, iako se smatra da nemaju glavu i mozak, ja osjećam da i oni imaju svoje tijelo, svoju dinamiku, svojstva, karakter i život.
Kada pokušam osjetiti spiralnu dinamiku u sebi, kada pokušam u sebi doživjeti samointegracioni proces, tada mi se pričinja da im čujem glas i oni mi kažu, mi smo tu i mi smo takvi kakvi jesmo, ali mi smo dio tebe, mi te činimo, surađuj s nama jer mi smo tvoj život.
Upotrebljavajući metafore iz fizike, možemo, barem pokušati taj čudesan proces samointegracije provesti u djelo.Integracioni proces počinje na nivou ćelije, pa tu treba početi i naša samospoznaja, spoznaja čovjeka kao socijalnog bića.

Sociološki gledano, ljudsko društvo nesmije biti banalizirano metaforama iz područja fizike. Duhovnost nas odvodi u svijet spoznavanja duše, tog čudesnog, još nedovoljno objašnjenog, dijelića univerzuma, ali duhovnost zaboravlja naše fizičko tijelo. Mi ipak ne smijemo zaboraviti da društvo i duhovnost izrastaju iz čovjeka koji je uvjet njihovog nastajanja, postojanja i razvoja u svijetu, a taj čovjek je cjelina koja podliježe klasičnim i novoizrastajućim zakonima fizike.

Često nam se pričini da u nama postoji netko, netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Poetično ga nazivamo vitezom osjećaja naših, vitezom koji sretne osjećaje kao leptirće broji, sokolom našeg vida što tami odoru skida. Možda se, taj čudesni netko, krije u snovima davnim, možda je to onaj mali šareni patuljak, čudesni svijetlosni vrtuljak, čarobnjak života sneni, vrtlar božanskoga vrta, mali uspavani homo ludens, taj mali zaneseni sretni čovječuljak. Pišemo mu pjesme, sanjamo ga, vidimo ga kako nebeskim vrancima jezdi ka onoj dalekoj zvijezdi.
Spoznajemo da je ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom dodirljiv. On je čarobnjak koji bez našega znanja u nama održava spiralnu dinamiku i ne dozvoljava da se integracioni proces u nama samima zaustavi, ne zaboravlja ni jedan potreban faktor i tako nas brani od nastajanja kaosa, koji bi nekontroliran mogao dovesti do kolapsa procesa i zaustavljanje razvoja naše emocionalnosti.

Pročitajmo još jednom sve one dječje pjesmice kojima smo ga opisivali, prisjetimo se literature u kojoj smo ga misaono sretali i pokušajmo uranjanjem u sebe sama doista stići do tog čarobnjaka našeg istinskog života.Samointegracija, kada jednom počnemo s njom, nije više teška, samo nam se pričina takvom, jer se mi ne usuđujemo razmišljati o kvantnom svijetu, ne usuđujemo se upustiti u avanturu multidimenzionalnosti, doživjeti kvantni skok svijene spoznaje i spustiti se u dubinu Freudove sante leda, probuditi uspavanog, ponekad zaleđenog čovječuljka i dozvoliti mu da sjedini našu podsvijest sa spiralnom dinamikom naše svijesti u lakoću postojanja.

Kush- ov nebeski orao

Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca,
duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja.

Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa.

Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.

Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica
a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijeloma na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka.

Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.

In memorijam čovjeku koji je sanjao ljubav.

Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine.

Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao:Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka.

Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu išćekivanja rađanja LJUBAVI.Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI.

U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje. Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU.

Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost. Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali.

U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi .

Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi. On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora.

Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad. Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.

"Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi.

Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik.

Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela:

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."

Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:

"Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.

"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca.

Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav.Istina o životu se sjedinila sa Vladinom ljubavi i sjedinjeni u borbi protiv zločudnog virusa koji ždere dušu i snove, proždire trenutke stvarnosti, oni su rukom sudbine razdvojeni u postojanju ali su zauvijek sjedinjeni u vječnosti.