Čovjek ili tek zrnce zvjezdane prašine?

Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju.
U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla.
I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla.
Čovjek je rođenjem blistav jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.
Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, u globalizaciji spoznaje, u vječnom spektrumu duginih boja. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje uverzum boja,

prostor plavo svjetlo,
vrijeme ljubičasto svijetlo,
voda bijelo svijetlo,
zemlja žuto svijetlo,
vatra crveno svijetlo,
vjetar zeleno svijetlo.

Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.
Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek znce zvjezdane prašine i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba.
Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.

Rađanje ljubavi

i iskrenje Surye, tog drevnog, vječnog sunca ljudske duše...

Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu, stojim na obali sna, promatram rađanje ljubavi i prisjećam se
njenog početka na početku početka.
Zavoljeti zalaske sunca i kišu i oblake i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve oluje, sve osvete neba, sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde, koje su se samo činile nepravdama, znači živjeti, znači znati živjeti.
Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi ljepotica sna, zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenim tonovima tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi Surya, to čudesno unutarnje sunce.
Osjetiti pregršt ljepote između trenutačnih tuga, oluju ruža koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i bijesa srca, oluju iz koje izrastamo obogaćeni novim pucanjem opne duše i spremniji da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću, da probuđeni unutarnjim suncem sretni zakoračimo pod koplja dnevne svijetlosti.

Znati prihvatiti bonacu i neki imaginarni horizont duše to znači da smo spoznali svoju moć jer ona je tu, ona je uvijek tu, nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena, a ponekad je samo trenutni smiraj sudbine, zatišje koje najavljuje nova još ljepša uzbuđenja, vječno rađanje ljubavi.

Sjećati se, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama, naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u trenutačnoj malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe.
Voljeti, da znati voljeti, voljeti ljubav u sebi i iz sebe, voljeti njega ili nju, ali ne u ime nekih obećanja, ne u ime ostvarenja svojih želja u njemu ili njoj, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja.
Zrcaljenje starih, a ne rađanje novih čežnji, ogledanje starih, a ne nastajanje novih ideja.
To je onda entropija, nagomilavanje topline koja prelazi u kaos duše, a ne sintropija u kojoj se iskre uvijek nove zrake unutarnjeg sunca i pobjeđuju oluje u dušama.
Treba naučiti osjećati i voljeti želje u tuđim srcima, a ne slijediti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima, svi porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama, plamte ili izgaraju u našim dušama.

Za mrkim čempresima iskri rađanje ljubavi, a pred mojim snenim očima izrasta zdenac vječnoga života.
Prijesjećam se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada sam u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim ljepotama i opasnostima i spoznala da je to moj život.

Toliko željena ljubav je uvijek bila tu, ali ne oko mene, kako sam do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u meni bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila moje, do tog trena, nespoznato svojstvo. Ljubav je spavala Trnoružicin san u opustejelom dvorcu moga zaleđenog srca, skrivala se u tajnovitosti gnjezda u kojem je vjekovala u opni uspavanog srca.
Osjetih da u meni postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je zamirisao povjerenjem.
Neka čudesna snaga je treperila u duši i ja osjetih u sebi samoj sjaj untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugledah sva svoja nesvjesna stanja.

Svijet bez granica.

Dozvoli srcu da diše, šapnimo danas, sutra svako jutro i onda izađimo hrabro pod koplja dnevne svijetlosti. To je izazov duši, to je buđenje uspavanog neznanca, sokola našeg vida, malenog nasmiješenog patuljka, čudesnog, vragolastog čovječuljaka, koji u nama bdije i probuđen budi želju za životom. Taj čudotvorac je ono nešto što latentno u nama živi, a mi tome često ne znamo dati ime.
To je ona slabašna iskra na izvoru koja se širi plamenim jezicima i postaje vatra koja uvijek hrli napried, nosi nas ka beskraju sna, razbuktava se i postaje snaga stvarnoga života.
On nas brani od utapljanja, čuva nas od potonuća, on nas vodi ka istinskom osjećaju sebstva, on je ljubav, jedina energija kojom istinski živimo.
Vjerujte mi čovjek nikada nije gubitnik, čovjek od krvi i mesa, uistinu može puno više od onoga što vjeruje da može.
Kada osjeti tu iskru u sebi oslobađa se strahova i onda može živjeti osjećanje osjećaja i usmjeravati svoje procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja, samokritičnosi i samoodgovornosti u cvijetanje cvijetova ljubavi. Slobodan i sretan čovjek živi u svijetu bez prostora i vremena, u svijetu bez granica.

Tko postavlja granice?

Trebaju li nam granice u ovom svijetu zanesenjaka, ljubavnika, sijača zvijezda, stvoritelja snova, zvjezdanih šapata, trebaju li nam uistinu granice u virtualnom prostoru koji nema granica, u ovoj ljepoti koja se širi oko nas i sjedinjuje u lakoću postojanja.

Što su granice?

Dali su to oni krugovi s kojima se susrećemo u "Božanskoj komediji", devet krugova do vječnosti, krugova isprepletenih anđeoskim krilima ili su to imaginarne linije koje djele paralelne univerzume, ona čudesna zrcala u kojima se ogleda beskraj i vječnost?

Jedna je žena pisala pjesme sanjajući ljubav, tražeći sreću u očima tuđim, tražeći lepršavog i zlatnog čuvara svojih snova, svog života sjenku. Tražila je bezgraničnu ljubav, a ostajala okovana u nevidljivim lancima svoga nepostojanja. Nije osjetila da na portama njene duše stoji stražar koji ne dozvoljava osjećajima da se prošire cijelim njenim bićem.

A onda je jedne noći raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove, u onaj dio sebe gdje su granice nepotrebne, gdje ne prodire ljudska riječ koja ubija, truje, nanosi bol.
Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti ljepotu trenutka i lakoću postojanja. Lebdjela je zvjezdanim stazama sanjanog svijeta. Boje, mirisi, okusi, zvukovi i dodiri se sjediniše u osjećanje osjećaja, cijelim njenim bićem se uskovitlaše mjehurići sreće.
Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet iza ogledala svijesti, u istinu ogrnutu obečanjem vječnosti, u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme, ne trebaju potvrdu taštine jer tu nema taštine, ne trebaju potvrdu osobnosti jer je sve osobnost na samom izvoru ljepote.
Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja. Mislila je da zna da prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte i da vrijeme postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće.
Mislila je da zna i tada iznenada, utapljajući se santi leda nepostojanja, osjeti bol zbog izgubljene stvarnosti i osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu svijesti, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom i oslobodi se stražara svojih osjećaja i probudi viteza u sebi, onog čudnovatog neznanca za kojeg je vjerovala da nevidljiv na vratima srca stoji i sretne osjećaje kao leptiriće broji, da šapuće o sreći, o onome što osjećati nije smijela ili možda samo nije htjela.Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini te užasne noći.

Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči o kojima pisala pjesme. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih nebeskih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila. Pjenušava ljepota radosti, tog čudesnog osjećaja koji je skrivala u dubini duše, kao fontana sreće riknu iz njenog srca. Zaustavljena u ljepoti jednog snenog pogleda Ona izgubi sva druga zrcala i u njemu prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.
Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.
Začarana toplinom i svijetlosnim zagrljajem Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti jedan mekani dlan na svom obrazu.
Oblaci zaplesaše svoj vječni ples na krovu svijeta, nebo je blještalo srebrom, orion je s plejadama oko nje zatvorio krug i njoj se pričini da je ušla u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom. Stajala je na Olimpu svojih želja.
Tajanstvena ruka zapali vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.
Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica. Zaplesala je virtualni tango sa sijačima zvijezda, okupala se u radosnoj kupki sreće i začula u sebi šaputanje ljubavi.

Postoji netko u duši mojoj, sokol moga vida, što tami odoru skida i prosipa svjetlosni zagrljaj. Postoji netko u duši mojoj netko srcu znan, netko što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori, u ljepotu svakog trenutka tvori, netko što bisernim slovima povijest ljubavi piše i granice nepostojanja briše. Još snena, ali sretna, je ušla u svitanje novog dana u svijet bez granica.

Treptaj leptirovih krila, taj tajanstveni ritam svemira....

taj čudesni žubor sa nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma, nam još uvijek priča bajku o nastanku čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Sjedinivši u sebi i jedno i drugo čovjek u sebi nosi svejtlosni zagrljaj života. Pa iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne treptaje početka, pohranjene u njegovoj ranjivoj duši.

Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava? Pita se Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara,
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriće, ljubav koja je tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, ljubav koja ouroboros našeg postojanja.

Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio tek tajni ritam svemira, trepravi roj najsitnijih čestica iz čijeg je titraja uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima.
Milijardama godina svijest univerzuma je stvarala prostor i vrijeme i stvorila sunce koje je rodilo svijetlost.

Svijetlost dotaknu tamu, rodi ljubav i prosu je beskrajem. Treperava u svom postojanju ljubav je poklanjala svijesti univerzuma oči, otvarala okna njene duše. Zvijezde zablještaše i širiše svijest univerzuma u vječnost, ali iza svakog novog zagrljaja svjetlosti i tmine, su ostajale i sjenke, energija koja se odvajala od ljubavi i gubila snagu i lakoću postojanja.

Duša univerzuma je promatrala kako iz njenih sjenki nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline, brda, planine i kontinente.

Čudesni roj čestica svijesti, kao trepravi leptirići spremni za obranu cvijeta univerzuma, zaplesaše predivan ples na svjetlosnom balu i tako nastadoše osjećaji. Anima mundi, osjeti osjećaje sreće, tuge, boli i straha. Osjetivši strah od uzburkale bezživotne materije, svijest zaiskri dušom vjetra, vatre i kristalima tuge. Prazni prostor između gromada poludjele, umiruće energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora, nastadoše oceani.

U toj čudesnoj mješavini osjećaja se probudi duša i nastade plavi planet, zemlja čudesa, zemlja puna sukobljavajućih misli i osjećaja koji počeše samostalno stvarati svoju energiju.

Duša univerzuma proplaka nebeskim svodom, a zemlja joj je suze vraćala oblacima, olujama, munjama i grmljavinom. Tako je počeo je prvi rat svijetova, rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je izrastala.
Adam, nekadašnji anđeo, glasnik neba, je rođen iz eksplozije svijetlosti, a možda je to bio samo neuspjeli eksperiment u laboratoriju božjeg sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi tkivo sna i stvarnosti, dvojstvo vala i čestice, on se odluči za stvarnost.

Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva eksploziju boja i svijetlost se spusti na zemlju. Umijesto zvijezda na zemlji se odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.

Ecce homo, uskliknu svijest univerzuma i sjedini te dvije čestice svjetlosnim zagrljajem u ljubav iz koje će izrastati ljudi od krvi mesa, ljudi dobri i sretni, ljudi sa srcem koje će u sebi nositi ostatke ljepote sa izvora sna.

Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda duša, svijest i spoznaja Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja, sve ratove vođene u ime ljubavi i vjerovanja.

Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom.
Adam se spusto na zemlju da bi svojim postojanjem na zemlji stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu. Trebao je postati poslanik sna, pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio. Zemlja je bila veliki perivoj pun ljepote mirisa, boja i tonova sna.
Izmišljeni prvi grijeh, krađa jabuke sa drveta spoznaje, je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u božji vrt, koji je ostao skriven u ljudskoj spoznaji kao znak vječne ljepote postojanja.

Proizašli iz svijesti svemira, rođeni na granici između sna i stvarnosti, mi još uvijek nismo sigurni gdje se skriva Raj, ta željena zemlja, Atlantida, Država sunca, utopija koja još uvijek nije prestala biti utopija. Nesigurni u početak ovog dugačkog križnog puta, kojim cijeli život koračamo, mnogi od nas traže kraljevstvo kralja nad kraljevima izvan sebe, u beskraju Božjeg sna.

200.000. godina, postajanja Homo sapiensa, je treptaj oka u odnosu na vječnost u kojoj se svijest svemira razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo u strahu od osvete neba, vjerujući u jednu veliku laž koju su nam crkveni mudraci jednom davno nametnuli. Čovjek nije istjeran iz Raja, čovjek nosi Raj u sebi, čovjek svojim postojanjem i trajanjem u tajnovitom ritmu svemira, pokreće zvijezde i planete, čovjek jedzi nebeskim vrancima, svaki čovjek na koncu jezdi ka svojoj zvijezdi.

Probudimo se osjećajući tajnoviti ritam svemira, sjedinimo u sebi teorije relativiteta i kvanta, vjerujmo u ostvarenje Einsteinovog sna, jer strahovima u ovoj, od okrutnih izmišljenoj, okrutnoj priči mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život.

O atomima, strunama, zvjezdanoj prašini i ljudima.

Kažem atom, kažem struna, kažem prah, kažem zvjezdana prašina, pa iako su oni besprijekorno sitni, iako se smatra da nemaju glavu i mozak, ja osjećam da i oni imaju svoje tijelo, svoju dinamiku, svojstva, karakter i život.
Kada pokušam osjetiti spiralnu dinamiku u sebi, kada pokušam u sebi doživjeti samointegracioni proces, tada mi se pričinja da im čujem glas i oni mi kažu, mi smo tu i mi smo takvi kakvi jesmo, ali mi smo dio tebe, mi te činimo, surađuj s nama jer mi smo tvoj život.
Upotrebljavajući metafore iz fizike, možemo, barem pokušati taj čudesan proces samointegracije provesti u djelo.Integracioni proces počinje na nivou ćelije, pa tu treba početi i naša samospoznaja, spoznaja čovjeka kao socijalnog bića.

Sociološki gledano, ljudsko društvo nesmije biti banalizirano metaforama iz područja fizike. Duhovnost nas odvodi u svijet spoznavanja duše, tog čudesnog, još nedovoljno objašnjenog, dijelića univerzuma, ali duhovnost zaboravlja naše fizičko tijelo. Mi ipak ne smijemo zaboraviti da društvo i duhovnost izrastaju iz čovjeka koji je uvjet njihovog nastajanja, postojanja i razvoja u svijetu, a taj čovjek je cjelina koja podliježe klasičnim i novoizrastajućim zakonima fizike.

Često nam se pričini da u nama postoji netko, netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan, čuvar naših snova, našeg života sjena, srca našeg sjeta.
Poetično ga nazivamo vitezom osjećaja naših, vitezom koji sretne osjećaje kao leptirće broji, sokolom našeg vida što tami odoru skida. Možda se, taj čudesni netko, krije u snovima davnim, možda je to onaj mali šareni patuljak, čudesni svijetlosni vrtuljak, čarobnjak života sneni, vrtlar božanskoga vrta, mali uspavani homo ludens, taj mali zaneseni sretni čovječuljak. Pišemo mu pjesme, sanjamo ga, vidimo ga kako nebeskim vrancima jezdi ka onoj dalekoj zvijezdi.
Spoznajemo da je ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom dodirljiv. On je čarobnjak koji bez našega znanja u nama održava spiralnu dinamiku i ne dozvoljava da se integracioni proces u nama samima zaustavi, ne zaboravlja ni jedan potreban faktor i tako nas brani od nastajanja kaosa, koji bi nekontroliran mogao dovesti do kolapsa procesa i zaustavljanje razvoja naše emocionalnosti.

Pročitajmo još jednom sve one dječje pjesmice kojima smo ga opisivali, prisjetimo se literature u kojoj smo ga misaono sretali i pokušajmo uranjanjem u sebe sama doista stići do tog čarobnjaka našeg istinskog života.Samointegracija, kada jednom počnemo s njom, nije više teška, samo nam se pričina takvom, jer se mi ne usuđujemo razmišljati o kvantnom svijetu, ne usuđujemo se upustiti u avanturu multidimenzionalnosti, doživjeti kvantni skok svijene spoznaje i spustiti se u dubinu Freudove sante leda, probuditi uspavanog, ponekad zaleđenog čovječuljka i dozvoliti mu da sjedini našu podsvijest sa spiralnom dinamikom naše svijesti u lakoću postojanja.

Kush- ov nebeski orao

Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca,
duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja.

Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa.

Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.

Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica
a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijeloma na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka.

Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.

In memorijam čovjeku koji je sanjao ljubav.

Vlado Gotovac nas je napustio 07. 12. 2000- te godine.

Sjećanja na njega, čovjeka koji je sanjao ljubav, danas izazivaju u meni misao:Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka.

Vlado Gotovac nas je, one davne godine, napustio u vrijeme došašća, u vremenu išćekivanja rađanja LJUBAVI.Evo ja danas, njemu u čast, sanjam i pišem o rađanju LJUBAVI.

U malenom seocu iza sedam brda, u snu koji godinama sanjam, vidim rođenje. Na kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Priča se da mu je babica prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na čudesan način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Rođen pod nebom najljepšeg dijela svijeta, sunce je, u trenu njegovog prvog udisaja, prosulo samo ljubav nad koljevku, Izrastajući on je ljubav pretvarao u ideje, a njegova najsjanija ideja je bila LJUBAV PREMA ČOVJEKU.

Nevjerovatno ali istinito ta njegova ideja je postala i njegova najveća opasnost. Ljubav, energija koja je bila njegova zvijezda vodilja, se zrcalila u svemu što je govorio i o čemu je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano da bi šireći svoj misaoni horizont širio i horizont drugih. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost, ali uprkost tome između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i jasno grijeh drugih. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali.

U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja bili domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore uvijek novoga i starog osjećaja u sebi .

Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni sanjar vjerujući da i u snu sudjeluje u nastajanju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću, tamnoj energiji koja se sve više i više širi. On, udovac umrlih zvijezda, pokušava razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. U vremenu prije našeg vremena su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su mu "samo", neznajući što čine, oduzeli prostor i slobodu govora.

Branio ga je Pitagora ujedinjenjem vjere i znanosti, Dante koji je opjevao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a Stavroginom uvjetovao njegov pad. Bio je čovjek sanjar u kojem su ljubav i moć u sukobu jedne jedine ali u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, izraženo u ideji iz koje je proizašao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila kroz tu ideju "prozvana" jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.

"Nastavimo li ovako polako se približavamo sudbini skakavaca, koji da bi postojali moraju sve oko sebe opustošiti." uzviknuo je tužno pozivajući narod na spoznaju ljubavi.

Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je ČOVJEK, njen jedini sudionik, stvaraoc i suradnik.

Pitagora ga brani sa kule koja već stoljećima raspoljava dan i dokazuje kružni tok vremena i njegovu beskonačnost u konačnosti naših tijela:

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."

Porota se oglušuje na glas iz davnine i optužuje sanjara činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, srca u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, Vlado Gotovac se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:

"Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja, vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica, njegov anđeo ljubavi, mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.

"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu anđeoski glas, a bijela golubica nestade u zracima sunca.

Sanjar uzdignute glave krenu u novi dan da ponovo pokuša u čovjeku probuditi Ljubav.Istina o životu se sjedinila sa Vladinom ljubavi i sjedinjeni u borbi protiv zločudnog virusa koji ždere dušu i snove, proždire trenutke stvarnosti, oni su rukom sudbine razdvojeni u postojanju ali su zauvijek sjedinjeni u vječnosti.

Pomirimo se sa prošlošću.

Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala. Rekli su mi da tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem, čovjek poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala.Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam. Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene duševne boli.

Zalječene duševne boli?
Nema, ne smije biti zalječena duševna bol, jer ona onda ostaje vječno latentna opasnost, prigušeni vulkan iz kojeg uvijek može riknuti lava nepostojanja. Duševne boli, nesretna stanja, strahove od kradljivaca snova treba zauvijek izlječiti, odstraniti, zaboraviti.

Sretan čovjek nema prošlosti, odzvanja još uvijek u mojoj svijesti. Prošlost, to je ponekad čelična ruka sudbine koja nam ne dozvoljava da koraknemo pod koplja dnevne svijetlosti nego lutamo Guernicom svoje nesretne duše, tražimo, ponekad ne postojeće, uzroke svoje tuge, svoje boli, tražimo opravdanja za svoja psihička stanja.
Ta čudesna prošlost je osnova nastajanja bajki koje smo kao djeca sa strahom u srcu gutali i bili sretni zbog sretnog završetka, naročito završnim rečenicama koje su odavale ulazak u sretnu budućnost.

Ne okreći se sine, film koji je ostavio traga u mom sjećanju, film koji završava tužnom scenom umiranja oca koji ne želi da sin doživi njegovu smrt. Ne okreći se sine, uzvik kojim je otac sinu otvorio porte budućnost.

Ne osvrći se, imperativ koji bi uistinu trebali slijediti. Svjetska mitologija nam daje nekoliko primjera o nepoštivanju tog imerativa. U hebrejskoj mitologiji se Lotova žena, bježeći iz Sodome, ipak okrenula da još jednom vidi ono što ostavlja i pretvorila se u stup soli.
U grčkoj se Orfej osvrnuo i osudio Euridiku na smrt. To je bila osveta bogova zbog nepoštivanja njihova imperativa.

Ne osvrći se? Možda to ipak nešto znači?

Da znači, znači osjetiti moć sadašnjeg trenutka, znači suočiti se sa samim sobom, izaći iz vječne tame svojih slutnji, sukobiti se osjećajem straha, osjetiti svoje unutarnje sunce, dozvoliti mu da prži sjećanja, da zaboli misli, da zagrije osjećanja i onda se pomiriti sa prošlošću, pomiriti se sa svojom "starom dušom", sa mikrosvijetom, sa vječnim treptanjem sićušnih čestica u dubini našeg postojanja. To nije ono podsvijesno u nama, to nije ono zaleđeno u dubini svijesti, to je živući svijet u kojem vladaju za nas još neobjašnjivi zakoni.

Leibniz je te čudesne čestice nazivao monade i o njima napisao knjigu "Monadologija"

"Dobro je činiti razliku između opažaja (perception) koji je unutarnje stanje duše koja prikazuje vanjske stvari i suopažaja (apperception), koji je svijest, ili refleksivno znanje tog stanja i nije dano svim dušama, a ni istoj duši uvijek. Sjećanje pribavlja dušama neku vrstu povezivanja, koje oponaša um, ali mora od njega biti razlikovano. Vidimo da životinje, kad imaju opažaj (perception) neke stvari koja ih se tiče, a sličan su opažaj imale već ranije, pomoću prikaze (representation) svoga sjećanja očekuju ono što je prije s tim opažajem bilo povezano, te su nošene osjećajima sličnim onima što su ih ranije imale. Ljudi djeluju kao i životinje ukoliko zaključci iz njihovih opažaja izviru samo iz načela pamćenja, nalikujući iskustvenim liječnicima koji posjeduju jednostavnu praksu bez teorije, a u tri četvrtine naših djelatnosti i nismo do iskustvenici. Na primjer kad se očekuje da će sutra svanuti dan djeluje se iskustveno, jer je to tako uvijek do sada bilo.
Ali spoznaja nužnih i vječnih istina ono je što nas razlikuje od životinja i čini da imamo um, razvijajući u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono što se u nama naziva umskom dušom ili duhom. Tako dakle u mišljenju na sebe mislimo na biće, na substanciju, na ono netvarno i na samog Boga poimajući da je ono što je u nama ograničeno u njemu bezgranično. Ta misao onog ja, mene koji bivam svjestan predmeta osjetila i moje vlastite djelatnosti koja iz toga proizlazi, pridodaje nešto predmetima osjetila. Misliti na neku boju i promatrati tu misao, to su dvije posve različite stvari.
A budući da shvaćam da bi i druga bića mogla imati pravo reći ja, ili da bi se to za njih moglo reći to je ono iz čega shvaćam ono što se naziva substancijom uopće i također je promatranje mene sama to što mi isporučuje i ostale pojmove metafizike, kao uzrok, učinak, djelatnost, sličnost, itd., pa čak i same pojmove logike i morala."

Dakle naša "stara duša" je u nama samima, ona je u dubini našeg fizičkog tijela, ona je dio nas, onaj dio koji nas spriječava da zaplivamo valovima rijeke vremena, da zakoračimo u trenutak i da zaboravimo ono što nas boli, da oprostimo, jer tek kada oprostimo možemo i zaboravljati prošla nesretna stanja duše.
Prošlost koju pamtimo je najčesće povezana sa osobama koje smo sretali na svom životnom putu. Među njima je bilo onih koji su nam svijesno ili nesvijesno nekada nanijeli bol, probudili u nama osjećaj straha, želju za osvetom ili neugadan osjećaj netrpeljivosti i pri tom nas osudili na kažnjavanje sebe samoga.

Zašto sebe samoga?

Ružna, tužna, neugodna sjećanja induciraju u nama otrov kojim trujemo samo svoju dušu. Pomirimo li se u sebi sa prošlošću, oslobađamo se okova neugode, otrove pretvaramo u nektar trenutka, ljekovito božje piće koji nas miri sa nama samima i izvodi iz Guernice naših duševnih stanja.

U blještavoj svjetlosti trenutka blijede crno- bijele slike neugodnih sijenki koje su nas pratile i mi ulazimo u svijet prekrasnih boja iz kojih nam se smiješe ljudi, smiješe nam se i bezimeni prolaznici, smiješe nam se prodavači cvijeća, čistaći ulica, smiješi nam se cijeli svijet. Osmijeh se tada zrcali u nama samima i mi udišemo opojne mirise renesanse naše duše, osjećamo proljeće, vječno proljeće u srcu.

Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za eventualnu kroniku onih što slijede.

Maya i iluzija ivanjskih vatri......

Voljelo se dvoje mladih

šest mjeseci, godinu

kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu aman, aman

dušmani im ne dadoše

Razbolje se lijepa Fatma

jedinica u majke

poželjela žute dunje, žute dunje aman, aman

žute dunje iz Stambola

Pođe dragi da donese

žute dunje Carigradske

al' ga nema tri godine, tri godine aman, aman

nit' se javlja, niti dolazi

Dođe dragi sa dunjama

nađe Fatmu na nosilima

dvjesta dajem spustite je,

trista dajem otkrijte je

da još jednom Fatmu ljubim ja

Pimpek, Davorin Popović

U ovom čudesnom svijetu iluzija postoji jedna, naizgled samozatajna maya i jedna uzdrhatala duša koja se krije iza imena ivanjskih vatri. Nažalost one iz svog orlovskog gnjezda, bez znanja što su to ilizije, pišući o iluzijama, čini mi se svijesno, ubijaju iluzije onih koji žive svoje iluzije i u njihovim životima ostavljaju trag svog nesretnog postojanja, trag izrastao iz iluzija njihovog nepostojanja u iluzijama svijeta iluzija iluzijama koje svakodnevno trepere ovim virtualnim svijetom.

Te lažne iluzije nazivam maya i iluzija ivanjskih vatri, jer one sjedinjene prosipaju safirasti sjaj nekog neobrazovanog svijeta, nekog svijeta bez ljubavi, u srcima čovjeka nepostojećeg svijeta. Osjećam da tajnovitost iluzije ivanjske noć ne zna što su to snene iluzije u iluzijama onih koji iluzijama udahnuše dušu. Iluzijama, svojih lažnih iluzija, sjedinjene sa safirastom hladnoćom življenja bez ljubavi, ta nestvarana iluzija čak dotiče i dušu jedne divne iluzije koja nam je svojim glasom, u vremenu poezije ruža, svima poklanjala iluzije.
Pimpek, Davorin Popović, čovjek iluzija o jednoj stvarnosti koju nije uspio doživjeti jer je slijedeći iluzije svoje duše odlepšao u iluzije u koje je cijeli svoj život vjerovao. Sjećam se kafića u kojem smo u vremenu oluje ruža kafenisali, pjevušili s njim pjesmu "Žute dunje" i vjerovali u snagu iluzija koje smo snagom srca tada i živjeli.

Prvi puta u životu osjetih strah, začuh tonove njegova glasa u glazbi koja nema nikave veze sa njegovim iluzijama. Probudih se uklještena u čeličnom zagrljaju maye i lažnom sjaju uzdrhtale ivanjske vatre, u zagrljaju koji guši, ubija san, san koji pokušava biti snena maya u plamenim jezicima ivanjske vatre. Osjetih koliko bolno može biti buđenje u lažnom zagrljaju lažnih iluzija. A nestvarne iluzije, skrivene u snovima iluzija istinskih sanjara, prosipaju prah koji zvijezde beskraja nisu dotaknule, jer se maya o ivanjskoj vatri izgubila u mržnji, grubostima, osveti i nepostojanju nesretnih duša. Jedna drugoj potvrđuju svoje nepostojanje, kafenišu sa iluzijom iluzije istinskog postojanja, a osjećam da nisu osjetile da iluzija živi tek u srcima onih koji znaju živjeti svoje iluzije.

Vječni zagrljaj Apolona i Dafne

Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.


Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.


Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje.

Tekst sam objavila u sklopu mojih razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta, ali moram naglasiti da je pjesma napisana prije dvadesetak godina po povratku iz Rima. to je bilo ono čudesno vrijeme previranja kada sam svoje osjećaje pokušavala izraziti nespretnom rimom. Pošto su skrlpture u vrijeme baroka izražavale dinamiku i pokret pomislih da bi ova drevna pjesma pasala uz taj tekst.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007_07_04_archive.html