Ametist, ljubičasti kristal duše, ta čudesna suza neba.

"Kristali su *šuteči učitelji*. Svojom šutnjom, uče nas i pronalaze naš pravi put, nas do nas samih. Ono što dobivamo od kristala, to se ne može ispričati! To se može samo osjetiti! "

J.W.Goethe

Kada sam plakala
vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela
vjerovao si da je sve rečeno,

gledao si me očima plavoga safira
i nisi mogao osjetiti
da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem
sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga hladnog srca
prelamaju u ljubičaste suze.

Promatrala sam kako se sunce igra sa kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, a uvijek je bio isti.

Plavi safir je ostajao hladan, mrzovoljan, željan osvete neba, a Ametist je u svojoj istosti mjenjao svojstva, postajao toplina i lakoća postojanja, a ostajao je uvijek samo ljubav, Ametist avatar ljepote i dobrote ljudske duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u tom plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri pobjeđuje uvijek safirastu boju hladnoga srca, plavkastu boju duše zločestoga hladnoga safira.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na plavoj planeti, pomažući njen razvoj, dodavajući različite nijanse vjekovnomu spektru. Ametist je izrastao iz kosmičke ljubavi i odašiljao u svijet svoju ljubav i pretvarao je u ljubičastu svijetlost vječne ljubavi.

Kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama moga unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati ametist, violetni kristal ljubavi i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, hladni safirasti splet.

A onda spoznah da smo kodom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da neki u srcu kriju plavkastu hladnoću, a da drugi šire ljubičasti znamen, trepteću, goruću, blješteću ljepotu, života našeg najvredniji plamen tu, u toplini grudi, skrivenu ljubav i dobrotu.

Kada sretoh tebe, osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome dlanovima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću, ali nikada ne mjenja naslijeđa kod.

Sjenka duše tvoje sjenci duše moje ljubičaste dragulje svoje mojim draguljima čini, iskricama sreće sve nesreće guši, srce srcem srce ljubi u duše tišini.

Sve grubosti i laži se igubiše na svjetlećoj stazi, u očima tvojim zrcali se sjeta, u pogledu tvom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Kristali ih svojim titrajima u oceane ljepote pretvaraju.

Duša svijeta grli duše naše, kristalnim mostom vječnog postojanja, nosi ih ljubavlju u dimenzije više, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge i treperi vječno svojim kristalno- ljubičastim tragom.

Kristali se množe, blješti nebo naše energijom ljepote, dok majka nad majkama kristalne suze na puteve duše naše lije da mi okupani srećom spoznamo vrijeme i osjetimo da kristali žive, da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.

Jednostavno ljubav izvire iz njihove ljepote i kristali naše duše, te treperave suze neba se još uvijek u nama i oko nas neprestano množe.

Leptirasta galija.

nebo je kao i uvijek obično

sunce je kao i uvijek nježno,

a more, more je vječno,

nad morem oblaci sneni,

u srcu tiha luka,

tvoje usne, tvoja ruka.

mi ljepotom zaneseni

sjećanjima obogaćeni,

galijom drevnom u snove odneseni,

dok vjetar jednu staru pjesmu svira

o zaljubljena dva leptira.

Misli moje kao leptirasta galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, u srcu se zrcale uvijek snovi isti, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši.
Karta uspomena iznjedrena iz naših milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena svih proteklih dana. Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer.

Galija kormilari tvoga srca tragom, drevnim putevima ljubavi i mira, a te puteve snene slijede osjetilna jedra čudesnih leptira.
U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Čarolija slikareva dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva prvih dobrota, na početke ljubavnoga puta, koji smo zvijezdanim tepihom prelazili bosi. Ljubav, taj kormilar sneni, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.

Mjesećeva sonata

Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala predivne tonove svitanja divila se simfoniji boja i mirisa, iznenada se bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj. Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i pokreta. Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog mistika iz trinaestog stoljeća.

Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.

Tada sam ugledala tebe

Kroz sebe

I shvatila da smo isti

"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,

Čiji si ti voljeni?" pitala sam.

"Svoj vlastiti," odgovorio je;

"Jer ja sam jedan i samo jedan -

Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko.

"Tražila sam samoću sa svojim voljenim,

No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.

Ja sam onaj koga volim;

Onaj koga volim je ja

Tko je ljubavnnik?

Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;

Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;

Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;

Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;

Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!


Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.





Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?





Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate moga malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja.

Srebrene zrake se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti. Odjednom vidim misao na izvoru sna.


Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, očima neviđeno, osluškujem ono do sada ušima nečujno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja.





Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.

Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i ja osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i vidim kako čudesni stranac nespretnim koracima nestaje iz mog života. Još uvijek opijena ljepotom novog osjećaja ja sanjam dalje. Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja. Moje srce zatreperi ritmom buđenja.


Jutros dobih ovu čaroliju na poklon mačkica u pokretnoj slici. Pogledajte kako slika može oživjeti, dobiti ritam i dinamiku.
Dotaknite kist i čarolija počinje!

Ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.

"A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi) bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj.Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Baš sam ti podvalio..."


"Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..."

"Mali Princ"

Mi naslućujemo beskonačnost našeg neznanja tek onda kad spoznamo nemjerljivost noćnoga neba, je misao koja dokazuje našu znatiželju, čuđenje, vjerovanje i potvrđuje našu neprestanu žeđ za novim saznanjima. Dok u toplim ljetnim noćima promatramo beskonačnost svemira, dok se kupamo u srebrenoj mjesećini i brojimo treptaje očiju neba, veselimo se zvijezdama padalicama, mi se u isto vrijeme pitamo koliko se još tajni krije u tom beskraju. Pokušavamo vidjeti ono očima nevidljivo, čuti ono ušima nečujno, tražimo osmjehe među zvijezdama, osluškujemo žubor nebeskih visina, radujemo se suzama svetoga Lovre, nadamo se ispunjenju ljubavnih želja u toj čudesnoj noći.

Kaže se da nam je znanost raskrinkala dugine boje, oduzela vjerovanje u postojanje malene planete maloga Princa, planete na kojoj sunce nikada ne zalazi, ruža govori, a lisica traži održanje datog obečanja. No usprkost tome mi još uvijek prelistavamo tu davno napisanu bajku za odrasle i pričinja nam se da smo, slično Platonovim ljudi iz špilje, žrtve osobne iluzije stvarnosti, žrtve njenog samo materijalističkog poimanja. Tada nam postaje jasno da nam naša urođena svjest u isto vrijeme dokazuje i pobija našu pravu stvarnost.

Kada stojimo pod suncem, osjećamo njegovo milovanje i slavimo tog velikog boga koji bdije nad našim životima ne razmišljamo o tome da bez njega ne bi vidjeli ni zvjezdanu prašinu ni njegovu vječnu ljubavnicu, srebrnu mjesećinu. Jedan je čovjek pišući poeziju želio dokazati da smo svi satkani od zvjezdane prašine i da ćemo se iskreći jednoga dana svi vratiti među zvijezde.

Kada stojimo pod podnevnim suncem mogli bi barem pokušati osjetiti tu još uvijek ne dokazanu istinu. Postanimo Cesarićeva mala vočka koja stoji ljepotom sunca obasjana, doživimo raskoš tkiva os kojeg smo satkani jer kada se sunce malo skrije nestaju sve te čarolije. Vjerujte mi oko nas trepere malene svjetlucave iskrice, one su suncem obasjane uistinu vidljive, ali mi ne obračamo pažnju na njih.

Prisjetimo se pjesme
A.B. ŠIMIĆA

Čovječe pazi

da ne ideš malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe

prođe blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš

zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Probajmo, nije teško, te treperave iskrice pratiti očima, nije ih teško uloviti u mrežu pogleda i sjediniti se s njima. Kada to doživimo, kada se počnemo poistovjećivati sa beskonačnosti prostora, tada osjećamo da beskraj izrasta iz konačnosti naših tijela.

Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u tom treptaju oka, postaje naša sunčana strana ulice, a naše postojanje u svemiru dobija i pravo značenje. Samo tako stvarno sudjelujemo u vječnoj mjeni dana i noći, proljeća i zime, rađanja i umiranja i utjećemo na širenje svemira i našeg osobnog horizonta i živimo na svojoj maloj planeti, kristalnoj kugli u kojoj sunce nikada ne zalazi, u maloj državi sunca u kojoj je vrhovna vladarica ljubav.

Mnogi kažu da se prostor- vrijeme, ta misaona dimenzija našeg postojanj, ne može vidjeti niti čuti, da ga nemožemo dotaknuti ni udahnuti, ali vjerujte mi, mi je možemo stvarati, oblikovati i naučiti osjećati.

PODIGNITE GLAVU ka nebu, pogledajte u zvijezde i vidjet ćete zvijezdanu prašinu, treperavu istinu našeg istinskog postojanja. Osluhnimo, zvjezdana prašina treperi tonovima nekog našeg drevnog sna, zvjezdana prašina sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma.

Kada zatvorimo oči i gledamo srcem vidjet ćemo ono inače ne vidljivo. Kao djeca smo misaono lutali beskrajem zvjezdanog neba, zamišljali ga kao ocean u kojem žive sirene, ona čudesna bića koja inače susrećemo samo u bajkama, ponekada su tamo lepršale vile i vilenjaci ili naši anđeli čuvari. Mi smo ih onda uistinu i vidjeli, mi smo razgovarali s njima i oni su nama odgovarali. Živjeli smo u Alicinoj zemlji čudesa i sve nam je bilo blisko i naše. Odrastajući smo jednostavno zaboravljali taj svoj unutarnji jezik, zaboravljali gledati i slušati srcem. Danas nam znanost ponovo otvara vrata kroz koja možemo kročiti u pustolovinu snova. Tamo gore među zvijezdama, u tom beskraju se zrcalimo mi sami, ogledaju se naše misli, naši osjećaji, naši osmjesi, treperi naša energija.

Treba samo odrasti do djeteta i početi vjerovati u poetičnost novoizrastajućih teorija o nama i svemiru. Tada sreća kapa sa neba, a ljubav se iskri u sunčanim zrakama koje nas svakoga trena miluju. Zavolimo dan u kojem se budimo, izađimo spremni pod koplja dnevne svijetlosti i tada ćemo i u svitanjima osjećati tu čudesnu beskonačnost u konačnosti naših tijela, osjetit ćemo da smo mi ljubav.

Tada će svitanjem nestati granica između noćnog beskrajna i danje skućenosti, mi ćemo tada osjetiti da smo treperave iskrice svog malenog univerzuma, mi ćemo tada uistinu čuti žubor života, onaj tajanstveni romor velike rijeke bez povratka koju prozaično nazivamo vrijeme i povjerovat ćemo da ljubav dolazi sa zvijezde pod kojom smo rođeni.

Jednostavno ljubav,

šapućem suncu dok

grlim svitanje,

kličem u vjetar i

moj glas se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širi kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju, u zenitu sna,

u sunčevom zagrljaju,

u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljica ljubavnih snova,

sretna vraća u moja njedra.

Dok se pale oči neba, a Oliver pjesmom jeca u vjetar

Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.

govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.

San o jednom snu.

Prisjećam se davnoga sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u istinski svijet mog postojanja. Osluškujem treptaje moje duše i titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli i arhitektura mojih osjećaja.

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.

Sad spava i ljubav i bol i težina sva.

Noć je sišla na nevidljivim kotačima,

I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.

Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,

Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,

Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova

Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,

Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:

A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar

Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

P. Neruda

Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u svoj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta i ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.

Neobrazovan i prestrašen čovjek, nesretan čovjek tamo iza oblaka traži snagu, tamo među zvijezdama očekuje šapat svoje duše, tamo naslućuje rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan" šapnuh u vjetar.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."

"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno.

"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje.

Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego lakoću postojanja, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Zatvorih oči i nađoh se na tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinova drveta, vidjeh jarbole od leptirovih krila na galiji koja je Odiseja nosila ka Itaki, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju struna univerzuma. Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor života, spoznah da se taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu moje svijesti, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.

To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom oceanu samsare, osi oko koje se vrti kotač života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh prvi puta u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo iz kojeg izvire ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka bez povratka, moj život jednostavan i lijep.

Romori života.

"Kad kreneš na put prema Itaci

poželi da dug to bude put,

pun pustolovina, pun spoznaja.

Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,

ni srdita Posejdona ne boj se!

Takve na svom putu nikada susresti nećeš,

ako ti misao ostane uzvišenom,

ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu.

Na Lestrigonce i Kiklope,

na divljeg Posejdona naići nećeš,

ako ih ne nosiš u duši svojoj,

ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. "

Constantinos p. Cavafy; Itaka

Simfonija univerzuma

Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije univerzuma koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene. Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne.

LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom. Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života.

Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima moga maloga misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.

U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.

Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu. Svjetlost nad svjetlima je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sjeme ljubavi. Oni koji ne prime njene sakramente, oni nikada ne nauče slušati i gledati srcem, oni se vraćaju u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje, život bez zvukova te čudesne simfonije neba.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala, žubor beskrajnih visina koji nisam svjesno slušala. Bio je to trenutak sreće, željeni trenutak povratka na Itaku zelenu i smjernu.

Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni?
Ljubav?

Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše. Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja.

Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh

"Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, ćudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni.

A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet.

U tom trenu buđenja začuh moju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, da sam se vratila u okrilje ljubavi.

Nokturno srca

Slutim ova jesen će krizantemama obojiti snove, slutim strahove u pupljcima, slutim suze iza spuštenih trepavica, slutim jecaje vjetra u krošnji breza. Tuga se ugnjezdila u ovom stihu, tuga se usidrila u moju dušu, tuga je zarobila moje srce.

Ne želim bolovati hladnim vjetrovima ogrnuta, ne želim beskrvne trenutke obojene sivilom novebarskog smoga, ne želim u zimskom solsticiju slušati requiem prohujalom vremenu. Budim se u nekom neželjenom priviđenju, osjećam težinu u nekom tajnom snoviđenju, iskre se neki promašeni pokušaji, gubi se voda prosuta po pijesku tišine i izljeva u dubini duše kao jezero neke nedohvatne sreće.

Ljubav se danas prelijeva iz procjenjivog u neprocijenjivo, a neprocijenjivo nikada ne završava u ladicama pod imenom ad acta. Neprocjenjivo je bitno, pa iako bitno bode kao oštrica mača ostajem na putu bitnosti i u sudarima istine i laži, smisla i besmislenosti pokušavam se osloboditi slutnje da će ova jesen donijeti uzdahe tuge i neku tužnu poziju kiše. Otvaram vrata srca i skidam već požutjeli natpis zatvoreno, uranjam u maglovitost trenutka i udišem oštrinu neke naslućene, ali tek dolazeće boli.

Ne volim stih u kojem se nezire samo slutnja, ali sada slutim da se jedan dragi mi život pretvara u pijesak i više ne zadržava vodu, slutim da će ova jesen biti pustinja u kojoj prežive samo jaki, slutim da će se izvor sa kojeg sam krenula na ovaj dugački put isušiti, slutim da će vjetrovi sudbine ugasiti lumin na oltaru jednog postojanja.

Ne, ne volim stih u kojem se nazire samo zla slutnja i zato osluškujem zvuk smijeha u sjećanjima, budim uspomene pune proljeća i slavim boginju obnove, slavim život i utapljam zlu slutnju u Kairosovom pogledu. Moć sadašnjeg trenutka mi uzvraća osmijeh i stavlja moju uzdrhtalu dušu na životnu vagu stavljajući utege na stranu sreće, na onu stranu gdje vječno cvjetaju plavi cvijetovi.

Makovi

LUNINE TUGE

Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:

Na glatkome satenu tih mekanih lavina,

Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,

Očima bludi iznad vizija, bjelina,

Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir ljubi.

Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom

Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,

Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,

Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,

Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,

I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.

Charles Boudlaeire

Osluškujem vjetar šumi drevnu pjesmu o Luninoj tugi, šapuće mi da ona noćas snije tromije no prije, ta ljepotica noći svoje ruke širi po satenu glatkom, dlanovi se njeni lazurom penju kao cvijet koji svemir ljubi.

Na hridima drevnih oceana, na liticama vječnog umiranja, nekad su cvali ljubavni cvjetovi, Baudelaire- ovom buntovničkom dušom u cvijetove zla pretvoreni, a onda dotaknuti ubilačkim dahom jedne nesretne duše u ledene cvijetove preobraženi.

Dok Luna ponekad u san kradom suzu od čežnje spustit, ona prevarena nadom, žena bez snova na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu, suzu iz koje zrake bliješte kao na skrhanom opalu, stavlja je u srce, da ju od ledenog daha skrije.

Bila sam u pustinji osjećaja, osjetih hladnoću, osjetih ledeni vjetar iz kristalnog dvorca nesretne kraljice, žene bez srca, žene bez duše, žene koja tek nesretna životom luta, žene koja drugima, lepršavošću rijeći, površnim poljubcima zaleđuje srca, poziva ih na zvjezdane staze krijući se iza maske lažnoga sanjara, poklanja svjetlosni zagrljaj, a iz dubine njenog bića samo hladnoća suklja.

Mak taj treperavi cvijet u zvjezdanim ljetnim noćima, Luninom tugom dotaknut pretvara svoje latice u svilene jastuke na kojima ljepotica, sunčeva nesretna ljubavnica, svoje suze prosipa, a nesretna duša ih u ledene cvijetove pretvara.

Bilo je kao na prvom ljubavnom balu, bilo je kao na energetskoj livadi istinskog postojanja, bilo ja kao u davno pročitanoj bajci. Stajala sam zaleđena srca na krhotinama vjerovanja. A onda vidjeh svjetlucave makove.
Zlim dahom zaleđeni pupoljci iz drevne oluje ruža, toplinom tvoga pogleda odleđeni, odjenuše krinoline i lepršavi, ti čudesni poljski cvijetovi, obgrliše lakoćom dodira moje uzdrhatalo srce. Pogledah u tvoje oči, i vidjeh mjesećevu prašinu, vidjeh sjenku moje duše snene, začuh šapat dobrih starih vremena i utonuh u san.

Kraljica noći

Kraljica noći, ljepotu života odaje,
trepereći kao kristalna kupola

nad ovim trenutkom spoznaje.

Teške od ljepote, nježne od dobrote,

dvije ruke se susreću u sjećanju i iskre u srcu gnjezdo toplote.

Beskrajnim sjajem okrunjena,
čudesna i snena
noćna plesaćica,
pali oči neba i igrajući se sa svjetlom i tminom

na čarobnom tepihu jezdi beskrajnom dubinom.

U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru duše i njene sjene.

Trepere lampioni na krabuljnom plesu duše,
smjenjuju se maske na horizontu svijesti,
iskre nebeske svjećice i tamu guše
i krase ljepoticu kristalima životne radosti.

Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je životne strahove
pretvorila u zvjezdane slapove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja i radosti,

otvorila vrata blagosti,

u knjizi života je zapisana nova stranica,

novi izvor snoviđenja

i ja
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.

Osluškujem muziku trenutka,
ples duše i njene sjenke, sa lica se gubi tuge maska,

osjećam flamengo srca,
čujem svoje korake i osjećam oluju jutrenja i
odlučujem se za ljubav.

Venera...ili tek ljubav satkana od božanskog zlata

U ovom davnom snu o Veneri u kristalnoj kugli neba doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Boginja ljubavi je prosula svoju ljubičastu kosu nad moju treperavu dušu i srce je zakucalo u ritmu svemirskog vremena i iako još drhtavo u oluji ruža, zvijezdane prašine i pjenušave sreće, spoznalo istinu o životu i vječnoj ljubavi.

Lutam snena sanjanim beskrajem vremena,
srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi.

Pred očima trepti pozornica neba

satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.

Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.

Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.

Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.

Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.

Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.

Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.
Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.
Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.

Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.