Iza vrata vremena

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj.

Ljubav Sola i Lune osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja vjekuje Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova voditeljica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postala je Pistis Sophia, ujedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Odvojivši se od središta gdje nema evolucije, iz eona u kojem se smjestio Aleph i 24 nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, svjetlost usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matrix otkud nastajemo, tvorba u kojoj počiva klica naše svjesti. Oni, koji ne prime njene sakramente, vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje.

Sophia, mudrost na izvoru, naša stražarica, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom nam dariva, za druge nespoznatljivu snagu našeg postojanja.
Estetika trenutka kad sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj što tinja u meni?

Ljubav?

Kada se ljubav spusti s neba, preobražava onog koga dotakne u čisti ljubavni čin. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima.
Tamo je početak ovog dalekog puta, kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti klica moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, Sveto Trojstvo koje je misao manifestacija njenog postojanja u meni."Ja sam svjetlost" što je proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju, zatvorena u gravitacijskom tijelu punom trajanja.

Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i, leteći tako eonima, ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melankolija postojanja, ono gleda unatrag i ne može zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti.

Kada se zaustavi u trenutku, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on ponovo postaje tijek, prolaznost izvan sebe samog, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Moje skriveno lice mi kazuje da je vrijeme, ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Osjećaj koji je u meni ove noći prešao u osjećanje, je početak i kraj trenutka, to je beskonačnost u konačnosti tjela, klica mog bezgrešnog začeća, sjenka moje duše, boginja Diana što u meni bdije Sophinim očima.

Oda života opjevana glasom koji traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena gdje je sve osim Kairosa prolazno. Zadržala sam se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snivaju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život ... i tu se rađa i umire vrijeme.

Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva.

Noćas sam ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.
Stigavši u svijet svjetla, hram gdje tek bogovi žive, susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva: količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, Kairos u Kronosu.

Ova nova prostornost je uvijek puna novonastajuće energije, inducirane trenutkom, kad se duša vjetra lomi i postaje udisaj i izdisaj, sjenka moje duše mijenja svoja svojstva. Antologija postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu, koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Sjenka moje duše, čudesna boginja Diana me, putem istine, dovela do Sophie i podarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila me u ono duplo biće nastalo na gozbi bogova.

Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svjetla, ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit pa napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.

Duše vjetra sjenka....

Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće. Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ove davne pjesmice, nostalgija prohulahih vremena me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.

Horizontu okrenuta

na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena

ni boginja ni sjena,

vjetra duša, treperava, lepršava, a ponekad svojeglava

kao uvrijeđena života ljubavnica.

U sutonu zagrljajem svijetla i tmine

s Maestralom se u daljine vine

Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,

te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.


Etera ni boginja nit žena,

snena sjenka njene duše

grleć dušu drhtavome vjetru,

čudaku koji njenim snovima puše.

Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.

Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,

cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju

i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane

čovjek neki zastane
berući plodove snene

za vino sreće osjenjene.

Svitanjima burna, prozirna i jasna

britka duša vjetra

u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,

ljepota ljepotom okrunjena

u čistoći neba okupana,

dragulj života stvara,

vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,

u biser,

dlanovima oceana mažen,

iz školjke Jakobove sedef

u ljubav pretvara.

Venera treperava i snena

ljubavnica vjetra

duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena

jezdi putevima zvijezda.

Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.

Morskom pjenom okrunjena

iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,

sjena njene sjene
se u oluji ruža krije

mirisna i sjetna

Venera ni boginja nit žena,

tek čovjekova
sudbina tajnovita, al sretna.

Na Kairosovoj vagi......

Listajući već požutjelu pjesmaricu, pronađoh ovu drevnu pjesmicu, pjesmicu napisanu u vremenu koje nazivom olujom ruža i mislim da ona danas ponovo dokazuje stanje moje duše. Jutros izađoh sretna pod koplja dnevne svijetlosti i stadoh na Kairosovu vagu da ponovo osjetim harmoniju moga malo uzdrhatalog bića.

Zaustavljena u trentku vječnosti
osjetih one davno zaboravljene treptaje.
Izgovorih riječ ljubav
krenuh zvjezdanim stazama
i zakoraknuh u davno prekinuti san.

Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca
u zenitu ljudske zloće i životne tragedije
okupana istinom mojih snova tvorca
u maglovitom oblaku nepoznate energije,
na strunama svijesti snagom treperavog srdašca,
svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije,
naslućujem obrise svog kristalno- osjećano dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja
širi se "mare nostrum",
plavi izvor ljepote ljudskog postojanja
utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od sunca, stoji ljepota sama
daleko od tragedije i komedije
u bespuću vječnoga neba širi se tama,
tama tamne nepoznate energije.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja
snene snom o ljepoti nebeskog odraza
o mraku postojanja i tužnih proviđenja
o ljepotici beskraja zvjezdanih staza,
o ukradenom snu iz sunčanih oaza.

Na granici između dva neba,
u bijegu od požude i straha
osjećajući što ljubav treba
dobri bog sretnoga trenutka,
satkan od zvjezdanog praha
ostavlja trag nježnog oblutka.

Sunce miluje svilenkasti san,
prosipa svijetlo da opet bude dan
a čudesne svjetlucave zvijezde
beskrajem te ljepote jezde
ka kristalnom dvorcu,
tom nebeskog broda pramcu
dodiruju tu usnulu ljepotu
još uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan
čudesni opsjenar mojega bitka,
kao davni san u istinu utkan,
dobri bog sretnoga trenutka
ubija glas laži sa jezika britka.

Nebeski vranci me beskrajem nose
jezdim kroz novu spoznaju
maglovito polje puno jutarnje rose
kroz kristale te nebeske kose
kroz kapljice sreće
kroz titraje neba
budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta
misao se širi, čuvarica srca
čuvarica proživljenih ljeta,
straža duše moje olujom grca,
iz očiju njenih nova iska frca
to
ljubav me ljubavlju od utvara brani
ljubav ljubavlju moju dušu hrani.

Iz kristalnog dvorca
iz dubine srca moga
tihi se vapaj dušom mojom širi
uzdah sneni uspavanog borca
koji izgovorene laži s istinom miri,
a sjenka duše moje na vagi dobroga boga
dušu i tjelo u vulkanu snova,
ljepotom duševnoga sklada,

ljubavlju vječnom dariva.

Nebeski me vranci beskrajem nose
moji osjećaji ljepotom duše jezde
i titrajima božanske kose
dodiruju jutros već usnule zvijezde.

U kristalnom dvorcu, u dubini srca
sjenka duše moje, kao dobra vila
ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.

Što sam, tko sam ja?

Requiem jednom lijepom vremenu provedenom u svijetu znanja i vjerovanja, u svijetu koji nažalost morah napustiti bježeći od optužbi, bježeći od zahuktale taštine, bježeći od....., ma ne nisam pobjegla samo se upitah što sam, tko sam ja i što to meni treba? Nakon toliko objavljenih tekstova na ovom portalu bi trebala dokazivati da ne kradem tuđe pjesmice, da ih ne koristim i ne predstavljam kao svoje duše djelo.

Da, upitah se pomalo tužna i još više sjetna, što to meni treba, što mi treba da me se optužuje da kradem jeftini stih dok se pored ostalih velikana svjetske poezije, utapljam u stihovima Wislawe Szymborske, dobitnice Nobelove nagrade?

Na početku sam mislila i vjerovala da sam ušla u Atlantidu, Avalon, Civitas solis. Vjerovala kažem i bila beskrajno sretna, a onda doživjeh tužno saznanje da u tom svijetu, u kojem bi trebala vladati ljubav i sjedinjavati znanje i vjerovanje, umjesto ljubavi vlada neka, meni nepoznata, energija. Energija osvete, prijetnji, optuživanja, djeljenja packi. Zaustavih vrijeme, pokušah ostati u trenutku sreće, a onda vidjeh da se optužbe na portalu Magicus ponavljaju i zapitah se kako sam mogla vjerovati da se ljubav, vjerovanje i znanje šire tim svijetom.

Pogledah u nebo i vidjeh osunaćane Helijevim znakom, zvjezdane puteve kojima moja duša, slijedeći sjenu duše univerzuma, već desetljećima kroči, osjetih zov pjesnikinje koja me je uvijek učila životu, otvorih ponovo njenu zbirku poezije i pronađoh utjehu.

Sinoć sam dugo promatrala zvijezdano nebo, osjećala miris dolazeće jeseni i osjećala ljubav i beskonačnost u tom čudesnom plavetnilu. U toj ljepoti osjećaja se ponovo prisjetih drevnih pjesmica kojima sam kao mlada djevojka pokušavala osjećajima dati oblik vjerovanja u lakoću postojanja.

Pričali su mi o plavetnilu neba,

o sunčanom podnevu,

o kaosu ljubavi i želja,

o trenutku straha,

u kojem poželjeh

pozdraviti svijet.

Željeli su Dianu

boginju lova i ljepote

a dobili su ružno pače

malo modro klupko

i trenutak tišine

ubitačne tišine.

Željeli su mi pokloniti ljubav

a ja neznadoh udahuti život,

željeli su mi pokloniti budućnost,

a ja već onda zaustavih vrijeme

pretvorih ga, u trenutak,

u strah, u rat zemlje i neba,

u borbu njihovu i moju

za prvim vriskom

za ostvarenjem sna.

Pričali su mi o drami mog rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. I danas desetljeća kasnije se pitam:

Što sam, tko sam ja?

Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.

Gdje je gnijezdo mojih praotaca?

Iz čijeg sam krila poletjala

na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest,

vidim cijeli jedan život,

milione života kao na dlanu.

Neznana i znana lica,

stranca na vratima svijesti,

tuđe djedove,

a možda su mogli biti moji,

možda su ipak moji

svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima.

Kostim pauka, galeba, poljskog miša.

Svi kao saliveni poslušno se nose

dok ne dotraju i slično požutjelom listu

nekad prekrasne breze

postane prah iz kojeg je satkan, s

ičušna struna koja zauvijek nevidljiva

treperi u vjetru života.

Nisam mogla birati

ne, nisam birala, ali se ne žalim.

Mogla sam biti manje poseban slučaj.

Mrav iz mravinjaka,

pčela iz zujećeg roja,

samo djelić pejsaža kidan vetrom.

Netko mnogo manje sretan,

odgajan za krzno ili vunu,

za praznični sto,

mogla sam biti nešto što pliva

u beskrajnom oceanu

nešto što se pračaka u planinskom potoku

ili treperi ispod povečala.

Drvo uraslo u zemlju,

kome se približava požar.

Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?

Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas već na kraju ljeta slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.

Danas znam tko sam,

a mogla sam biti ovo što sam,

ali bez čudjenja u sebi,

a to bi značilo,

neko sasvim drugi.

Bolje je ovako.

Sjedinjene misli, isprepletena poezija pjesnikinje i Dinaje.

Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije.

Wislawa je moderna Šeherzada koja svojom poezijom priča priče i pomaže mi da pobjedim bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanem ono što jesam

jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je

život doista jednostavan i lijep.

Dogodilo se na današnji dan.

Bio je to treptaj oka, Kairos u dolasku, trenutak u kojem su nebeski vranci jezdili granicama uma, a Kairusova vaga je vagala dušu, srce i tijelo. Osjetih harmoniju bića i zavoljeh svoje strasti, one strasti koje spoznat nisam znala ili možda samo nisam htjela. Ljubav, ta čudesna boginja neba, ljepotica noći, Venera koja se bez srama pred sijačem zvijezda noćima presvlaći i u odorama vječnim najavljuje sutone i pozdravlja svitanja, ta čarobna snaga nebeskoga sjaja stvori snagu kojom sjenka duše sve boli, strahove i nesretana stanja preživljava.

Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,

isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,

zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog još nedosanjanog sna

vidje u očima ono njenim očima nevidljivo,

spozna da postoji netko,

netko neznan, a ipak znan.

Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,

željela je čuti glas Sreće,

a svuda zvukovi tuđih života,

željela je sanjati,

a budili su je krici uspavanog trenutka.

Zalutala u močvari snova,

omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine u stihu drevnog pjesnika:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati,

nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka,

predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Oko nje mrak,

a u daljini smijeh odraslih,

smijeh djece,

zvono s neke crkve raspolovi dan, a

Ona još nije vidjela sunce,

u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i

iz kaosa njenoga sna,

iznenada, čudesnom kočijom nebeskih vranaca

dojezdi Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka

i dotkanu je kao vjetar

u sutonu razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa ona zaustavi trenutak,

njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,

crveni odsjaj zalaska sunca,

čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,

suho korito rijeke progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto,

spusti zavjesu, jesen je stigla tiho,

cvijeće umire u vrtu,

a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana.

Ja ipak živim u Arkadiji, pomisli Ona gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,

na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima.

Noćas se nad njenim čelom rađala

neka nova istina.

Suton otvori oči neba,

da ne zalutaju u tmini strahova.

Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,

Jakobove ljestve,

trag treprave sreće među jastucima i Oni utonuše u san.

Netko pokuca na okna njene duše.

Ona otvori oči.

To je bude suze neba.

I nebo je noćas plakalo od sreće,

pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,

Oni misle jedno na drugo,

na oba mjesta nemir i

želja da ovo svitanje bude svitanje spasenja.

Sjenka njene duše

AVE MARIA

Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u svakom trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. U noćima punog mjeseca vidim sjenku njene duše, kako praćena Kairosom jezdi beskrajem sa nebeskim vrancima i i među očima noći traži jedan davno izgubljeni pogled.

"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti

vrata sjećanja,

zaboravili ugasiti

vatru na ognjištu uspomena

otišli praćeni svatko svojom mladosti,

misleći to je dovoljno

za gušenje svih požara u srcima.

Vrtlozi želja su se vraćali

dok su se oni

na ruševinama snova dobroti nadali

željeli su tračak spasenja,

bježeći od bola i poniženja,

zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama

i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.

Ljubav je tinjala,

grčila se, tražila puteve

nalazila ih i gubila u uzdasima,

u kristalnoj kugli daljina

i kricima osamljenih sudbina."

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja, traži ono njenim očima nevidljivo u treptaju njegovog oka.

"Lutala je snovima,

gradila svjetionike na hridima

nepoznatih mora,

krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,

sanjala o uvali mladosti,

o mirisu tek procvalih lipa,

o susretu na davno zapretenom ognjištu

na kojem su još uvijek iskrile želje u sjećanjima."

Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako čudesno sunce polako ulazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena, da dotakne zvjezdanu prašinu, da sjedne u nebesku kočiju, da nošena Kairosovim vrancima zakorači u njegov vječni san.

"Ako si našao tišinu vječnosti

ako si posadio čemprese

u dolinama gdje su nicali naši nemiri,

cvjetali naši prvi dodiri

i krenuo stazom nove sreće,

Tvoje sreće...?

Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,

a moja ljubav sunce nad čempresima.

Ako si sada drugačiji od mene

nemoj se više okretati.

Moje ruke, bi mogle postati ubice željama,

krvnici tvojim snovima,

zla sudbina tvojim čežnjama,

tuga tvojim žudnjama.

Sjenka duše moje šapuće sjenki duše tvoje

ne okreći se ljubavi

ostavi me samu u dolini naših nemira

jer

uspomene su lijepe."

Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma, o putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka. Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca, ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim bespućem, lovili zvijezde padalice, kupali se u mjesećevom srebru i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.



Zamišljam kako sjenka njene duše grli sjenku njegove duše i kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje njihovog drevnog nedosanjanog sna.

Una lacrima sul viso.

Una lacrima sul viso

Jedan je čovjek sjedio na morskoj hridi i promatrao svjetlucavu pućinu u kojoj se kupalo sunce u odlasku i širilo svoj svjetlosni zagrljaj uvalom na kraju svijeta. Niz obraze su mu se kotrljale suze u kojima su se zrcalile sve njegove godine. Lepršava kao vila, bjelja od najbjeljeg anđela, slična sedmom osmjehu boga, u maglici njegovih sjećanja, pjeskom je koračala djevojčica s mjesecom u kosi. Zaustavila se na granici između svjetla i tame, na granici između radosti i tuge i promatrajući ga upita:

Reci, zašto su ti suze bijele?

Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.

A zašto su suze ponekad zelene?

Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.

Reci mi a zašto su suze ponekad crne?

Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.

Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak koji je svjetlucao svjetlošću trenutka.

Čovjek je plakao svjestan ne življenog života, svjestan propuštenih trenutaka koji su se kao, sada bezvrijedna, ogrlica slagali pod njegovim nogama.

Djevojčica se smiješila osmjehom prohujale mladosti i odskakutala niz plažu, a čovjek je šaputao vjetru.

Bila je lijepa onu večer.

U odvažnoj igri pala je njena haljina.

Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.

Ona se otrgla i rekla: Do sutra!

Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.

Nasmiješila se i rekla:

Ja sam kći Sunca,

tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.

Ne govori mi o varljivim nadama,

draga,

nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza

i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.

Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?

Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom,

kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka.

Pomilovala je moje lice smješeći se,

ustala je, obukla haljinu i otišla.

Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja,

šaputao je,

tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.

Prošlost na granici sna i jave,

okus izmješanjih previranja duše,

mirisi pjenušave sreće,

radosna kupka davnog postojanja.

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kapljicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće,

željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.

Borili smo se protiv suza,

protiv nježnosti,

protiv snova.

Ispirali smo dodire,

tragove poljubaca, gorčinu i bol.

Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,

željeli smo biti čisti,

neokaljani grijehom,

željeli smo lažima širiti svjetlost neistinskog postojanja,

a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na granici između sna i jave,

na krhotinama neostvarenih želja,

na krateru ugašenog vulkana

zapalimo još jednom vatru

dajmo ljubavi još jednu šansu.

Sunce u ovom sutonu sna

se zrcali u tvojim očima,

obasjava ta dva mala okna

iza kojih još uvijek ljubav spava

i sanja naše ne dosanjane snove.

Zagrli me novim snom

Volimo se bez prošlosti bez budućnosti,

volimo se treptajem sreće

uzdahom ljepote,

dodirom dobrote,

milovanjem želje,

volimo se u trenutku za sve one propuštene.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala dijadem u svojoj sijedoj kosi.

Niz njeno ostarjelo lice su se kotrljale suze i postajale svjetlosni zagrljaj njenog tek probuđenog srca i njena ljubav.

Pater eius est sol, mater eius est luna

Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline.

Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u pjesmama

Čovjek, čarobnjak, opsjenar

živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja,

čovjek to čudesno zrcalo svijeta

dotaknut Sofijinim snom

protkan krvotokom boga

diše ritam i živi pokret

tek probuđenog svijeta

u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,

tvar svemira utkana u srce

veze još uvijek zlaćanu čipku života

s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko

iz kojeg, kao pahuljice snijega

između niti dnevne svijetlosti,

izrastaju čvorovi sudbine,

i kao nestašna djeca

traže srce

tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi

svileno tkanje,

satkano tisućama čvorova

sreće i tuge, ljepote i boli,

oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako će svršiti čarobni let kroz eone

u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put

u blještavom krajoliku

vječnoga božjega sna.

Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet. Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama u dohvatljivu svijetlost koja nam govori o ljubavi.

Nebeski vranci

Da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.

Na valovima davnih snova,

iz pjene mog plavog beskraja,

izranja srebrna kočija koju,

dodirnuti ljepotom svitanja,

nebeski vranci odnose

ka vratima vremena.

Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena, osjećam moć sadašnjeg trenutka, osjećam da uistinu postojim.

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.

Plava ljepotica korača tepihom svitanja

i traži nestalo sunce

na svojoj putanji do vječnosti.

Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a

ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u beskraju

i sakri se u njedra svemira.

Izrasla iz ljubavi univerzuma,

postade zipka čovjeku i

dodirnu strune nebeske harfe i

one zatitraše simfonijom

mog, tvog, našeg vremena.

Tu si i kada te nema

ti usnulo sunce umom plavičastom snu,

koji u tvome zagrljaju snivam.

Tu si i kada te nema i

griješ mi promrzle obraze pogledom

što gori vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke,

uzdižem se Jakobovim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da plavičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema,

čujem te vjetrom u zvuku

morskih orgulja,

vidim te u plesu sa oblakom,

prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju još snenog oka.

Ti si tu i kada te nema,

tu u plavićastom snu,u plavom svitanju,

na dlanu s kojeg se uzdignuh u ovu putanju ka vječnosti,

u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama pinija i suzama neba,

u vječnom nastajanju ljepote,

u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem,

živi ljetom i vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi, energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana,

tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora,

ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica snova.

Ti si tu i kada te nema,

tajno vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila,

nemiru ovog beskraja kojim sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim u ovom hramu koji nazvasmo dom,

na oltaru snova na kojem cvijeta najljepši cvijet moja, tvoja, naša, njihova

LJUBAV

Žena ženi iz sjenke duše.

Trajala sam u jednom čudesnom svijetu, vjerovala da sam pronašla cyberspace u kojem mogu živjeti svoje davno naslućivane snove, vjerovala, kažem ali ljudska taština je bila jača. Pokušah stihom safiru koji od krizme blješti na mojoj ruci ojačati sjaj, pokušah SAFIR staviti na srce i srcem srcu u safirastoj pjeni Afroditine djece pronaći mir. Glupo je poželjeti nešto što je lijepo, nešto lepršavo i sjajno učiniti još sjajnijim, glupo je petljati se u klupko nečije duše jer se klupko tako zapetlja da se više neda razmotati. Svaka napisana riječ s moje strane je bila protumačena kao napad na osobnost, svako pitanje kao provokacija. Žao mi je da se to dogodilo na portalu ljubavi, vjerovanja i znanja.

Evo http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28731 pjesmuljka koji poklonih SAFIRIS, autorici lepršavih stihova, blogerici i članici portala ljubavi, vjerovanja i znanja, pjesmuljak koji već snuje san na portalu Magicus.

Tužana srca se oprostih od portala tekstom " O anđelima i ljudima", tekstom u kojem sam davno pisala o Einsteinovom još uvijek ne ostvarenom snu.

Da, moj san se nije ostvario. Magicus ostaje samo lijepo sjećanje u kojem se zrcali Tigrusova slika o kojoj sam napisala nedavno objavljenu studiju, slika koju sam osjetila srcem i sjedinila se s njom, slika koja nosi naziv "Srodne duše", a pjesmuljak malo prerađen, obojen nijansama moći sadašnjeg trenutka danas objavljujem u ovom svijetu.

Taština je treperila u svom bjesu
i grubošću skrivenom u šapatima duše
stala pred porotu
i
razbijala sliku žene.
bacala je blato na sjenke sna,
kroz maglovitu sferu nestvarnog svijeta
kao štektanje hijene
padale su uvrede
i proždirale zadnje krhotine povjerenja,
ubijale dušu,
gnječile srce.


Stajala sam razgolićena do klevete
tražila oproštaj u zvezdanom orlu,
u mislima starog indijanca,
u zvjezdanom zagrljaju,
u maglovitim daljinama nestvarne istine.

Pružih srce na virtualnim dlanovima,
a srce odbačeno pod nazivom
"dotična osoba"
krvari tugom i prigušenim gnjevom.

Osjećaj ljubavi rađa nove sne,
ljubav tka ljepotu postojanja,
ljubav gnjev pretvara u blagost,
ljubav grli svjetlosnim zagrljajem
ljubav voli svaki novi dan.

Žena ženi iz sjenke sna
poklanja ovaj stih
pjesmuljak tuge
dlan bez srca
jer srce je već davno
odbačeno, odbijeno, zgaženo
proglašeno bolesnim,
neupotrebljivim.
Žena ženi iz sjenke sna
ostavlja ovaj stih
i suze
kristale svoga sna u svjetlosnom zagrljaju

Afroditine djece.

Dinaja poklanja Safiris ovaj stih u nadi da će Safiris u safirastom oceanu svoga života jednoga dana shvatiti, osjetiti, razumjeti da je Diana, boginja lova i mjeseca, Giordanova svjesna spoznaja, čuvarica ljepote na portama znanja, vjerovanja i ljubavi.