Ljubav i trgovina snova

Na zapadnoj strani Camarga u bizarnom pejsažu laguna i kanala leži usnuo, kao u Trnoružičinom snu, srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada dodirivalo, a danas se naslagama pijeska odvojilo od njega. Ostali bijeli otoci, koji dotiču zemlju natopljenu krvlju, su sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zidine kojima je grad okovan. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance.

U vremenu kada je more svojim valovima još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik. Tu na Hesiodovim vratima pakla je rijeka tisućama godina slagala pijesak i pomicala obalu sve dublje u more, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila grad.

Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu. U zagrljaju zidina kriju se male kale pune proljetnog sunca, malih kafića i radnji punih suvenira. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom malog butika u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni igrom boja koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale poredane figurice. Izgledalo je kao da statuice plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku legendu grada. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor. Vrata su bila teška i zvuk zvona najavi naš ulazak. Iz mraka na kraju prostora se pojavi starac iza čijih, nekada crnih, teških obrva naslutismo osmjeh dobrodošlice.

"Dobar dan, dobri ljudi" reče nam on veselim glasom.

"Dan već polako ide kraju" reče moj bezimeni pjesnik

"U ovom prostoru je već stoljećima isto vrijeme, moje vrijeme" odgovori starac zagonetno.

Zar smo u ovoj dalekoj zemlji pronašli novu stranu svijeta, pomislih zbunjeno. Odaja u koju smo stupili je bila skoro prazna. Uz zid je stajala samo jedna klupa, ispred nje stol, a u uglu drvena škrinja. Čovjek koji je stajao pred nama je izašao iz prostora kojeg uopće nije bilo. Iza otvorenih vrata pred kojima je još uvijek stajao je bio samo zid. Sjetih se priča o dvorcima sa tajnim prolazima i skrivenim izbama, koje su služile kao skloništa za proganjane.

"Željeli bi vidjeti šta se krije u vašoj radnji" rekoh mu da opravdam naš ulazak.

"Gledajte " reče starac mirno i ugasi svijetlo. Zraci sunca na zidovima ostavljahu sjene naših tijela i ples nekih nepoznatih utvara koje se počeše isprepletati s nama. Do tada ne viđena svjetlost dotaknu naše misli, polutama odaje pređe u vatromet boja. Dubina, širina i visina prostora nestadoše i mi osjetismo put vremena, iznenadno kotrljanje našeg unutarnjeg sata unazad. Smjenjivala su se godišnja doba obratnim redosljedom. Proljeće s kojim smo stigli u grad pređe u zimu, iza koje se pred našim očima pojaviše tople boje jeseni, zabljesnu nas toplina ljeta pa onda opet bi proljeće.Iznenada se u maloj odaji ispred nas pojavi kula Constance u svojoj punoj veličini. Blješteći u suncu, obavijena tajnom svoje unutrašnjojsti, izgledala je veličanstveno. Na njenom tornju je sjedila bijela golubica. Odjednom se otvoriše kapije i mi se nađosmo u prostoru punom vlage i zgusnutog teškog zraka. S vrha je padao mali zračak svjetla na djevojku duge kose i upalih obraza.

Starac, koji više nije imao godina, mi reče:

"Ja sam čuvar stoljetnih snova koji su hranili Mrtve vode, a da bi ih vidjeli morate prestati vjerovati u čvrstinu materije, prostor i vrijeme, prestati gledati očima, slušati ušima. Jedino očima srca možete postati dio ove priče koja još nije završila. Ovdje je sve samo san."

Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez stvarnog sunčevog svijetla.

Njen san o slobodi duha pređe u vječno svijetlo njenih misli, energije koja nam u ovom trenu bojama priča istinu o njoj. Tamnica Constance, crna rupa, neboja u kojoj blješti lice mlade žene, njena tuga i ljubav, prekinuta bračna sreća i njen unutarnji put ka slobodi dotaknuše naša osjetila. Njene misli se proširiše ovim malim prostorom u najmanjoj uličici Mrtvih voda. Mlada žena pruži ruke prema meni, a iznad nje se pojavi crni oblak, snaga velikog vladara koji pokušava zgnječiti njen san. Iz oblaka bljesnu munja. Hugenoti popadaše na koljena. Crvena boja se prosu prostorom.

"Danas je dan njenog hapšenja, 17. aprila. 1730." reče nam mirno čovjek bez godina.

"Njena mladost je ovoga toplog proljetnog dana prešla u bezutješnu tamu i vlagu kule koja je prije njenog vremena bila svjetlo zalutalim mornarima."

"Zar ste nas vratili toliko godina unazad?" upitah prestrašeno

"Željeli ste vidjeti šta prodajem. Ušli ste u moj svijet bez nagovora, slijedeći vaše misli."

Prosuta crvena boja promjeni nijansu, pređe u plavu boju križa kojim su Hugenoti označavali svoje vjerovanje. Kronos još jednom uskovitla energiju oko nas.

Davno prošla Bartolomejska noć zasja na zidovima butika u kojem je sve mirisalo na ljubav koja nikad ne prestaje. Grad na obalama Seine se kupa u ljetnom suncu. Ukaza se Louvre u kojem su u tom davnom vremenu živjeli kraljevi. Katarina von Medici, kraljica majka u svojoj okrutnosti žene gladne moći i u strahu od njenog gubitka, je i inicijator te krvave noći. Sunce obasjava povorku koja hrli na slavlje, duplo slavlje. Vjenčanje, ljubav između hugenotskog princa iz Navare i sestre katoličkog kralja, ljubav koja je trebala izmiriti zaraćene strane i ujediniti njihova vjerovanja. Hugenotti su klicali i pozdravljali odabranicu iz drugog tabora, ženu čija majka je promatrala ceremoniju očima krvnika. Pariška noć u kolovozu 1572 je mirisala na tek početi san, u vrtovima Louvra su cvjetali ljiljani, a bijeli golub i golubica su kružili nad tek oženjenima. Toplinu ljeta i ljepotu noći razbiše zvukovi zvona s crkava, zvona koja nisu pozivala na molitvu, nego na pokolj. Ista ona zvona koja su zvonila za vjenčanje najaviše trenutak smrti tisućama koji su vjerovali.

Stajala sam pored bezimenog pjesnika, njegova ruka na mom ramenu, ljubav u dodiru i strah zbog istine koju doživjesmo nas sjedini sa snom koji smo proživljavali. Crvena boja, simbol ljubavi i ubistva, pređe u nijansu trulih višanja. Ispred nas se prosuše tijela onih koji su tražili istinu izvan Rima. Pariška krvava svadba zaledi naše misli. Vidjeli smo gradove u plamenu, Francusku koja se kupa u krvi nedužnih i Katarinu von Medici kako se smješi. U igri svjetla i tame na zidovima boutika su se stoljeća smjenjivala, progoni nastavljali, vrijeme je ponovo krenulo svojim pravilnim tokom.

"Marie Durand je u vremenu previranja živjela svoje revolte u Kuli i dočekala kraj progona". šapnu mi bezimeni pjesnik.

Na zidu zasja trag umirućeg sunca. Na mostu kule stoji Marija s komadićem papira u ruci.

"Danas je 13 aprila 1768" reče nam tiho čovjek bez godina

" U rukama drži potvrdu o pomilovanju. Ona je konačno slobodna."

"Zar je već prošlo trideset i osam godina?" upitah preplašeno

"Prošlo je dvjesto devedeset i šest godina od pariške krvave svadbe, draga moja boginjo" odgovori mi umjesto čovjeka pjesnik.

Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala Mrtve vode. Marie Durand se vraća tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna.

Cijeli jedan život satkan u par trenutaka zalaska sunca, u malom butiku u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u tami svakodnevice i sjaju njene iluzije, nas je još jednom poveo u vječnost.

Čovjek bez godina upali svjetlo. Pred nama je stajao starac nasmješena lica, s omotom u rukama.

"Koliko košta?" upitah ga još uvijek snena

"Kod mene se ne plaća novcem nego vremenom." reče

"Kako to mislite?"

"Poklonili ste mi vaš osjećaj u sudjelovanju. Vratili ste mi, vašom vjerom u istinu, trenutak i sreću postojanja. Vidjeh Mariju koju tražim već stoljećima. Naš zajednički san je bio prekinut okrutnošću epohe, san koji smo mi počeli sanjati, danas se nastavlja u vama. Vi ste pronašli božje oči u sebi, oči koje će vas braniti od nasilja svih epoha."

U njegovim rukama je mali omot svjetlio ljepotom.

"Mi smo našu mladost proveli u tami nepovjerenja, straha i nesigurnosti" nastavi starac " i moljci su bili sretniji od nas jer su mogli po cijenu života poletjeti ka svjetlu."

"Vi ste poznavali Mariju?" upitah ga još uvjek ne spoznavajući značenje ovog trenutka

"Ona je bila do danas moj neodsanjani san. Sada znam gdje trebam poći, da zaustavim još jednom trenutak, da odsanjam ovo stoljećima sanjano vrijeme."

Stavio je omot na tezgu male radnje s riječima:

" Izvan ovog prostora vi više nikada nećete vidjeti Mariju, ali naš zajednički san će vas pratiti kao dobar omen, kao dokaz istinitosti vašeg zajedničkog sna."

S osmjehom na licu on nestade u tami iza prostora koji je još uvijek svjetlio zalazom sunca.Uzeli smo omot i izašli u malu ulicu i činilo nam se da se ništa nije promjenilo. Sunce je stajalo još uvijek na istoj točki horizonta.

"Šta smo kupili?" upitah ga

"Jedan prekrasan san." odgovori mi on tiho.

"Ali snovi nisu čvrsta materija, ne mogu se zamotati."

"Zaboravi činjenice, vjeruj u ono što si doživjela."

"Idemo negdje popiti piće."

Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje. Naručili smo cognak. Konobar je donio dvije velike čaše tog kraljevskog pića. Odsjaj sunca u zlatnoj tekućini i miris proljeća, vrati nas u trenutak stvarnog postojanja. Na stolu ispred mene je ležao omot ružičaste boje čije su vrpce treperile na večernjem vjetru.

"Šta skriva taj omot?" upitah otpivši gutljaj svjetlucavog pića.

"Razmisli, šta kupuješ na svetim mjestima. " s osmjehom na usnama, suncem u kosi i čašom u ruci, on mi odgovori tajnovito.

"Ali ovdje nije bilo krunica, nije bilo ničega za kupiti."

"Kupila si Marijin san satkan od niti njenog vjerovanja."

Otvorih omot. Mali križić zasvjetli plavom bojom sna i bjelinom golubice u letu. Sjetih se Hugenota i njihovog vjerovanja. Malteški križ se širi prema svim stranama svijeta i pokazuje dinamiku i snagu vjere. Iz križa uskrsnula snaga se prosu oko nas i ja vidjeh rajski grad i prebrojah njegova biserna vrata između kojih se smjestila kruna od ljiljana. Ljiljani, znakovi plodnosti bez plodova, goli cvjetovi ljubavi koji se pretvaraju u srca onih koji osjećaju snagu Spasitelja u sebi. Objesih križić oko vrata i toplina nekog do tada nepoznatog osjećaja se prosu mojim tjelom. Marija je, kao i ja, rođenjem bila katolkinja ali se obrazovanjem odvojila od tame tadašnje ckve. Tražila je i pronašla istinu u sebi. Na lančiću zasja san koji smo pred par trenutaka u malom butiku odsanjali. Moramo se vratiti na početak, još jednom odsanjati naše vjerovanje u snagu energije koju sami induciramo.

"Mala kavana, treperenje zalazećeg sunca i stol u kutu za dvoje. Ja te ljubim, zbilja te ljubim milo jedino moje" šapnu mi moj bezimeni pjesnik.

Vratili smo se u hotel. Portir nam se nasmješi i upita:

"Kako vam se sviđa naš grad, jeste li bili na zidinama?"

"Bili smo na izletu u prošlost Languedoca" odgovori mu brzo bezimeni.

"Tražio vas je neki stranac i ostavio ovu kovertu za vas." reče portir i pruži mi požutjeli omot.

U sobi otvorih kovertu u kojoj je bilo pismo ispisano starim rukopisom, ali misli su bile tako prostorne i nove.

"Draga Diana, boginjo, čuvateljice mjesečeva srebra, brani istinu o nama. Nastavi živjeti Giordanov san kao što sam ga ja živjela. Mi smo kao djeca sa ruba sna bili ostavljeni u tami vječne noći i vlage bez godišnjih doba, bez prava na osobno vrijeme i prostor. Lančić koji nosiš oko vrata neka bude znak ljubavi, jedine energije koja nas hrani u trenutcima nespokoja. Bjela golubica, simbol mira i prekrasnog sna neka bude most našim mislima. Ona će te pratiti u stopu sve dok budeš vjerovala u snagu svog sna.

Marija"

Zaustavih pogled na pjesniku.

"Moramo još jednom otići do butika" rekoh mu pomalo prestrašeno.

Šetali smo malom uličicom i tražili butik. Izlog iza kojeg su se jučer krili snovi je bio prazan i sunce se više nije zrcalilo u njemu. Vrata su bila zaključana. Upitasmo jednog slučajnog prolaznika za radno vrijeme radnje. Čovjek nas pogleda začuđeno i reče:

" Taj butik je već godinama zatvoren. Vlasnici su se mjenjali i bježali iz njega. Priča se da se tu pojavljuju duhovi. Između zidova se čuju šapati, pod podovima se legu štakori"

"Znate li šta je ovdje bilo u vremenu proganjanja Hugenota" upita pjesnik

"Priča se da je bio stan u kojem su se oni tajno sastajali."reče prolaznik i ode gledajući nas s nepovjerenjem.

Stajali smo još neko vrijeme pred izlogom iza kojeg se krije tajna jedne neostvarene ljubavi. Bjeli golub i golubica se spustiše na pločnik pored nas. Mi krenusmo prema suncu, a oni su, kao da nas prate, polako skakutali za nama.

"Moramo potražiti boginju i Bacchusa."

"Ovdje u Provansi?" zapita me začuđeno pjesnik

"Oni su uvijek s nama."

"Kako ćemo ih prepoznati?" upita me pjesnik znatiželjno.

"Moramo krenuti na putovanje vremenom."

"U kojem smjeru?"

"Rijekom ka njenom izvoru."

http://umijece-vremena.blogspot.com

Ljubav i godine previranja

Bilo je dugo toplo ljeto, ljeto koje je značilo zrelost i početak jednog novog razdoblja u našim životima. Maturirali smo i sanjali o velikim avanturama studenskog života. Željeli smo ostati zajedno i nastaviti mladost družeći se. Neki u društvu su bili par godina stariji i već udahnuli zrak sveučilišta. To je bila godina studentskih nemira i početci naših sastanaka u maloj kavani u uglu velikog trga u velikom gradu i naših jutrenja na trgu cvjeća.

Kolovoz je blještao suncem i toplinom. Sjedili smo sretni i opušteni na pješčanoj plaži i uživali u slobodi koju smo svojim ocjenama i zaslužili. Studenti su položili sve ispite u proljetnom roku, a mi, budući brucoši smo, bez polaganja prijemnog, mogli na jesen početi studirati. More nas je zvalo u svoj zagrljaj i mi smo, opijeni mirisom žala i ljepotom sretne mladosti, grlili valove i ljubav koja je kao najljepši cvijet počinjala rasti u našim srcima.

Puna tog divnog osjećaja vjerovala sam da, poslije poetičnih istina u djelima Giordana Bruna i Marsela Prousta, mogu početi čitati Franza Kafku i činilo mi se da ga u tom dobrom raspoloženju mogu prihvatiti i razumjeti. Prag je bio užasno daleko, ali u isto vrijeme i neodvojivo prisutan u mom životu. Maria von Kvapil, mlada plemkinja kojoj su ukrali mladost onog davnog ljeta u srcu Balkana je moja baka ili nona kako sam je zvala. Praška krv u njoj i jedan njen dio u meni prosipa zlato u misli o tom gradu. Nedaleko od nas su se kupali neki češki turisti. Bili su mladi kao i mi, ali su mi se činili nekako odrasliji od nas, zreliji. Dolazili su godinama na naše more i mi smo ih pogrdno zvali paradajz turisti. Do tog ljeta se nismo družili s njima. Njihova zemlja je za nas bila zavijena tamom nekog režima koji mi nismo osjetili. Zlatni Prag, o kojem je sanjala moja nona, je ostao bez sunca, obavijen sivilom prozaične stvarnosti. O tome smo samo slušali od roditelja i tu i tamo nezainteresirano gledali na televiziji. Tajnovita ljepota staroga grada je bila samo maglovita slika prošlih vremena. Razmišljajući o Kafki i četrdeset godišnjoj šutnji o njemu i njegovoj posthumnoj rehabilitaciji koja je u istom trenu značila i otvaranje puta za novu stvarnost u zemlji u kojoj je rođen, uspoređivala sam sudbinu njegovih tekstova s djelima Giordana Bruna. Činilo mi se kao da je to kraj kulturološke izolacije i priznavanje slobode pisanoj riječi.

Šezdesete godine su bile godine kulturnih revolucija u kojima su nezirala sloboda idejama o nekoj novoj budućnosti kako u crkvi tako i u politici. Kafkina konferencija nije bila samo literarni kolokvij, nego je u isto vrijeme bila i politički događaj, čije su se posljedice, za mene potpuno neočekivano, osjetile tog dugog toplog ljeta. Dok smo mi sanjali život istočni Berlin, najvjerniji moskovski brat, je kritično promatrao događanje u Kafkinoj zemlji. Priznanje da je Franz bio značajan pisac nije promjenilo njihovu tvrdnju da je on u isto vrijeme i povjesni fenomen koji se ne uklapa u socijalističku stvarnost. Tek danas, misleći na to vrijeme, se pitam:

Zar se to isto nije dogodilo Giordanu?

Zar krivo shvaćena ideja komunizma nije isto stvorila inkviziciju koja je odlučivala o ljudskim sudbinama?

Zar u tom vremenu nisu isto gorile nevidljive lomače na kojima su izgarale ljudske sudbine?

Djela Franza Kafke su literarno interesantna, tako inkvizitori, ali moraju ostati za širu čitalačku publiku nedohvatna. No publika je počela čitati, i Kafkina djela su postala simbolom ponovnog rođenja intelektualne i literarne slobode. Praško proljeće je počelo te davne za nas sretne godine.

More je mirisalo ljepotom tek probuđenog dana. Na plaži nas je bilo malo. Ležali smo na pjesku još umorni od probdite noći. U glavama nam je još uvijek odzvanjala muzika iz diska. U zraku je treperio osjećaj nečeg novog, nečeg što nas je kao povjetarac dodirivalo. Netko iz društva je bio zaljubljen.

"Ona je najljepša žena koju sam u životu sreo" reče Milan

"Misliš na onu visoku plavušu s kojom si nočas plesao" upita netko iz klape

"Jarka je studentica arhitekture iz Praga" odgovori Milan

"Prag je užasno daleko za ljubav"

"Nešto se događa u gradu, kaže ona, nešto što će možda smanjiti udaljenost između nas i njih" Milan je gledao na pučinu i činilo se kao da budan sanja.

"Ljubav je lepa samo kad se čeka" naglašavajući ekavicu reče Zvono

"Ljubav se dogodila kada je Danica najavila zoru. Još je tako friška u meni da neznam da li je želim ili ne želim" odgovori mu Milan

"Počeli smo poetizirati. Ovo je stvarno ozbiljno stanje." šapnu mi Sunčica

"Ona čita Kafku" Milanov glas je bio nekako drugačiji nego inače

"Tko?" upita šaljivo Zvono

"Ja" odgovorih brže od Milana

"Zar i ti?" začuđeno me gledajući upita zaljubljeni prijatelj

"Tko još čita Franca" cerekajući se ustraje Zvono

"Jarka kaže da se u njegovim djelima osjeća ljudsko otuđenje od stvarnog života, da joj je tek u zadnje vrijeme postalo jasno koliko je gust bio mrak njenog djetinjstva i početak mladosti. Ovog proljeća se pojavio sunčani trag i krovovi njenog grada su zasjali zlatom."

"Jesi li već odlučio kada ideš pogledati taj zlatni sjaj " upitah ga znatiželjno

"Možda već sutra. Oni odlaze u zoru. Ostaje nam još samo jedan dan da ovom novonastalom osjećaju damo ime" odgovori mi Milan.

Visoka, preplanula od sunca, prekrasna djevojka nam se pjeskom približavala. Na njenom licu nismo vidjeli ljubav nego strah.

Praško proljeće je završilo. Rusi, Poljaci, Istočni Njemci, Mađari i Bugari su te tople ljetne noći umarširali u Kafkinu zemlju, zauzeli njegov grad. Tenk se zaustavio pred njegovom kućom s cijevi uperenom u njegovu bistu.

Godine su prolazile, Diana u meni je svojom mudrosti usmjeravala i moje misli. Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog toplog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag. Šetali smo tražeći mjesta na kojima smo se misaonim slikama mogli vraćati u prošlost i živjeti ono davno završeno vrijeme u trenutku naše sreće. Mogli smo kao i uvijek lutati epohama, nalaziti se u centru zbivanja, sanjati trenutke koji su bili vječnost i beskonačnost zlatnoga grada. Isprepletena arhitektura nam je pričala o povijesnim trenutcima, a sjećanja na pročitano su slike koje su se mjenjale u našim glavama i pretvrale u pejsaže duše tajnom obavijenog grada. Nisam znala gdje se nalazi palača mojih praotaca, no moram priznati da me to nije baš niti zanimalo, ali sam znala da negdje na granici između novog i starog dijela zlatnog Praga još uvijek, mada samo kao atrapa, stoji rodna kuća Franza Kafke.

Pasionirani šetač, Kafka je iz tragova prošlosti stvorio svoj psihički realitet. Pri svojim noćnim lutanjima gradom skupljao je raspuknute slike i slagao ih ogroman mozaik mašte, koji se kao velika slika pojavio pred mojim očima.

Vidjeh grad kao misleći Kafkin mozak, otkrih u njegovim vijugama labirint koji me je pozivao na avanturu. Krenuli smo prema nekadašnjem Getu jer tamo na granici između novog i tradicionalnog, je početak jednog ogromnog misaonog puta. Tu počinje svijest grada i širi se u svim pravcima.

Te ljetne večeri 20-og kolovoza stadosmo kao tenk pred kuću, koja više nije kuća nego samo sjećanje i očiju uperenih u njegovu bistu u jednom trenutku proživjesmo kraj onog davnog "proljeća". Moje unutarnje oči vidješe noć punu straha i kraj želje za otuđenjem od tuđinca koji je harao zlatnim gradom.

Vidjeh kuću i tenk i mladoga vojnika. Jedan veliki insekt se pojavio na vratima kuće. Preplašeni vojnik zatvori oči. Nedavno pročitan "Preobražaj" uskovitla njegova sjećanja. Vidje sobu i Gregora Samsu, velikog na leđa okrenutog insekta kako pokušava ustati iz kreveta. Vojnik otvori oči, insekta više nije bilo, vidio je samo bistu koja mu se smješila.

Kafka je bio insekt s oklopom koji ga je štitio od vanjskih uticaja. Njegovo proljeće je trajalo nešto duže. On je pišući cijeli svoj život prevodio u skladne rečenice koje i danas svakome tko ih čita zadaju probleme. Kako iz metafora koje lede krv spoznati pravo lice i dušu onoga koji ih je napisao. Kafka je, ne koristeći se rječju ljubav, neprestano tražio ljubav i težio ženidbi i braku. Njegova ljubav je, za razliku od Giordana, uvijek imala konkretno ime žene s kojom je počinjao liazon, ali on je isto tako u svakoj tajno tražio istinsku spoznaju u kojoj bi na koncu pronašao izvor i mogao joj dati ime najljepšeg osjećaja.

U 'Pismu ocu', pismu kojeg nikada nije poslao, napisao je:

"Oženiti se, osnovati obitelj, uzeti svu djecu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svijetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspijeti nekom čovjeku. Što to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne da posve razlučiti jedno od drugoga). I konačno, ne radi se o tome najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ogrijati."

Sjetih se onog davnog kolovoza i jutra na plaži. Sunce je pržilo kožu, more mirisalo na ljubav, sreća je lebdjela u zraku i ja skoro odustah od Kafke. Njegove pripovjetke su bile premračne i preteške i nerazumljive za to dugo toplo ljeto i moje veselo srce. Tada se sjetih gimnazije i Pjera Prpića, profesora hrvatskog jezika i njegove ljubavi prema literaturi, koju je nesebično poklanjao onima, koji su ga stvarno slušali. Shvatih da Kafku treba drugačije čitati. Treba početi od kraja da bih osjetila i u njegovim mislima otrila nešto do tada ne otkriveno, da bih pronašla, ono što sam u tom vremenu i tražila, ljepotu ljubavnog zagrljaja, tiho priznanje zanesenog srca, romansu nekog skrivenog žara.

"Pisma Mileni, otkrivena tek trideset godina poslije Kafkine smrti su bila i za mene intimno razotkrivanje tog velikog genija." govorio je Pjer zatvorivši oči. "Pisma su u stvari potresan ljubavni roman, neobične snage i intenziteta, najcjelovitije i najdovršenije Kafkino djelo."

Počela sam čitati Pisma i ušla u čudesan svijet poezije, svijet u kojem su me stvarno doticali napisani poljupci.

Jarka je u isto vrijeme čitala Kafku. Ona nije u njegovim pripovjetkama tražila ljubav nego je u njemu tražila istinu o sebi samoj. Pričala nam je kasnije o njenim lutanjima starim gradom. Bila je stranac u rođenom gradu, voljela ga i mrzila u isto vrijeme i tek ga je kroz Kafkine rečenice počela razumjevati. Željela je biti Felicia Bauer, možda još bolje Milena i dobivati pisma iz kojih bi mogla dalje učiti živjeti pod terorom birokracije i neuništivog staljinizma. Voljela je zadnje proljeće u gradu koji se počeo buditi iz dugogodišnjeg ružnog sna. A onda se dogodio kolovoz, njen grad je krvario, a ona je tiho plakala u Milanovom zagrljaju. Zajedno su krenuli prema hotelu i mi ih to ljeto više nismo vidjeli. Nekoliko godina kasnije sam srela Jarku pred malom kavanom. Njeno lijepo lice je odavalo pritajenu tugu.

"Čitaš li još uvijek Kafku" upita me poslije pozdrava

"Odustala sam od njega" rekoh ne razmišljajući

"Milan i ja smo se oženili i imamo jednu malu djevojčicu"

"Mislila sam još dugo vremena na vas, ali kako vam se izgubio svaki trag i sjećanja su blijedila" rekoh zatečena njenom izjavom

"Ne pitaš me jesmo li sretni" gledala me ne trepćući svojim velikim tamnim očima

"Jeste li?"

"Ja živim u kuli sagrađenoj ne od zidova nego od mojih misli. Tražim izlaz iz stanja u kojem se već godinama nalazim ali moje misli su Kafkijanski čvrste i okrutne. Nedozvoljavaju mi prodor u svakodnevicu. Budna sanjam zlatni grad i njegove skrivene tamne uličice. Zaustavljam se pred njegovom kućom i pitam bistu za savjet. Osuđena na nemir ja zaboravljam i Milana i djete i satima čitam već davno pročitano. U zatvoru od mojih misli postajem sama sebi krvnik."

Zatečena njenim riječima pozvah je na piće.

"Vaš kružok je poznat u gradu i ja mu želim bar jednom prisustvovati" reče mi Jarka s tajanstvenim osmjehom na licu. Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje.

"Voliš li ti Milana?" upitah je zbunjeno

"Moja ljubav je ostala u Praškom proljeću, prosuta krv na asfaltu jedne od malih uličica staroga grada" suze su potekle niz lijepo lice strankinje u gradu koji je postao njena prisilna domovima. Shvatila sam da se ona u potpunosti identificirala s Kafkom.

"Počni Milanu pisati pisma." rekoh joj tiho.

"Neznam što bih mu pisala"

"Piši mu o sebi, budi Joseph K. ili Georg Samsa. Piši mu o vremenu prije proljeća, o strahovima i žudnjama. Opiši mu grad sa svim njegovim legendama. Pozovi ga u avanturu postajanja, nestajanja i zaborava. Uvedi ga u labirint tvojih strahova i žudnji i pokaži mu put do tvog srca. Pismima možeš izgraditi most kojim ćeš se jednoga dana vratiti na početak priče, u ono davno toplo ljeto"

"To nije bio početak nego kraj" reče ona još tužnije

"Zar je ovaj grad za tebe stvarno tamnica" upitah

"Možda ne bi bio da sam onog davnog ljeta ipak otišla u Prag, da sam imala hrabrosti za istinski oproštaj. Ostala sam ovdje samo tijelom. Izdala sam jedno veliko srce koje me je tamo čekalo i iskrvarilo čekajući." reče ona gledajući zapadno nebo.

"Milan te je stvarno volio"

"On je volio moju tugu i moju bespomoćnost. Njegova blizina je za mene postala Josephstadt, nešto kao Ghetto u kojem sam se izgubila. Gušim se u zadahu monotonije i nerazumjevanja. Uz Milana je u meni, kao i u Židovskoj četvrti na početku stoljeća, vrijeme stalo. Njegove su, nekada zaljubljene oči, usmjerene samo prema profitu i nekakvom lažnom sjaju današnjice. Poželjela sam prošle godine izaći na trg i s vama sudjelovati u vašem proljeću. Njegov zadatak je bio drugačiji. On vas je pratio kao sjena i odavao vaše snove. " reče ona sada već pomalo bjesna.

Gledala sam je preplašeno. Zar je on, nekada dio nas, uzrok da su neki od nas, oni koji su bili glasniji i hrabriji završili u zatvoru.

"Možda je bio ucjenjivan zbog tebe, možda su i njega pratili, možda je sve radio iz ljubavi koju nije znao definirati i pokazati" rekoh joj tiho.

"Možda " Jarka spusti pogled prema meni i njenim očima osjetih izgubljenost i strah. Ušle smo u malu kavanu. Ona se osmjehnu. Njene misli su bile na drugom mjestu.

"Gdje ste se vi u Pragu sastajali?"

"U Arcu, tamo gdje su se sastajali Brod i Kafka" odgovori ona tiho i nastavi citirajući Kafku "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: 'Dalje odavde'. Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: 'Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?' Uzjahao sam i odgovorio: 'Dalje odavde – to je moj cilj"

Onog davnog dugog toplog ljeta njen život je bio orobljen za realnosti, oduzet joj je identitet i ona je lutala između različitih ljubavi tražeći svoju. U Kafkinim tekstovima je pronašla imaginarnu stvarnost svog nepostojanja. Tražila je put ka zamku nepronašavši ga u sebi samoj. Živjela je iluziju i u isto vrijeme je se bojala. Te večeri je, ne oprostivši se, otišla zauvjek iz mog života. Prag je ovog kolovoza bio ljep i obasjan suncem. Kafkina kuća sjećanje na netraženu sreću, sreću koja je došla sama od sebe obojena tihim zanosom ideje i traženju istine u sebi, a ne u drugima. Pokušah se sjetiti Jarkinog lica. Prošle godine su, u mom pamćenju, spustile mrenu na njenu sliku. Možda se vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku. Moj bezimeni pjesnik me s osmjehom na licu povrati u stvarnost.

"Jesi li gladna. Vrijeme je za večeru"

"U ovoj kući je za vrijeme večera tutnjao glas Hermanna Kafke" rekoh još uvijek ne pristajući na stvarnost"Ne samo u ovoj. Oni su puno puta selili. Zadnji stan im je bio na obali rijeke. Franz je sa prozora svoje sobe gledao Moldavu i sanjao daljine."

"Hermann ga nikada nije shvatio, a on je cijeli svoj život ostao vječni sin"

"Zaboravi staroga, on je bio lud" reče mi blago najiskrenija ljubav moga života

"Ne mogu zaboraviti Franza ni njegov bjeg od stvarnosti u metafore koje su bile još ružnije"

"Mi smo na feriju. Pogledaj krovove pri zalazu sunca. Prag je stvarno zlatan"

"To je grad odabranih, grad iz kojeg su potekli i moji geni."

"Sanjaj grad, sanjaj ljepotu iz koje si potekla, ali molim te idemo sada nešto pojesti. Gladan sam. Pretvorit ću se u vuka koji je pojeo crvenkapicu" reče mi veselo grleći me.

"Hvala ti za ljubav, hvala ti za sreću ljubavi moja. Druge godine ćemo zaobići Prag. Idemo negdje gdje možemo kupovati snove."

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubav na trgu cvijeća

Često smo dočekivali ovdje zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u pustolovinu sna. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bili smo sanjari, lutalice zvjezdanim stazama ljudskoga uma, tražili smo sijača zvjezdane prašine, kočijaša, čudesne zaprege nebeskih vranaca, kočije kojom smo noćima jezdili snovima i sanjali ljubav, boginju ljepote, onu čarobnu sunčevu ljubavnicu koja se bez srama u sutonima oblaćila, a svitanjima pred nama svlačila.

Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Za razliku od huligana koji su bjesnili metropolama i razbijali izloge, ili djece cvijeća koja su se, sa đungle asfalta, htjela vratiti prirodi, mi smo mirnim prosvjedima stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom, poezijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena.

Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća, da poletimo ka istini, u zagrljaj ljepote postojanja. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto.

Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima.

Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.

"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.

"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.

"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.

"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.

Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.

Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi.

On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.

Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.

Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.

"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.

Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla, zaboravih anđella čuvara i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.

"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.

"Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."

Jedna zvijezda padalica zatreperi novim snom. Osjetih ljepotu postojanja i tog trena se u meni ugnjezdio netko nevidljiv mojim očima.

Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.

"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo

"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić

"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."

"Čijeg?"

"Našeg."

"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"

"Pitam se što je ljubav."

"To je ono što osjećaš prema meni."

"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"

"Ljubav."

"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."

"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano titraju."

"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."

"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić

"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."

"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"

"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."

"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."

"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima, u tom čudesnom pogledu u kojem prepoznah sebe, svoju treperavu dušu, ljubav koja će ljubavlju moje srce hranit, ljubav koja će me od cijeloga svijeta branit.

"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.

"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.

"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.

Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, mirisi, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti.

 

S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna.

Osjetih miris sna. Priinilo mi se izranjam kao Fenix iz pepela praotaca, lebdim nebeskim sferama, čujem simfoniju univerzuma. Zaustavili smo se u kafiću. Mi i oni. Miris prve jutarnje kave, njegove oči i zrake jutarnjeg sunca. Bilo je kao u snu, biserno sjajna slika zbilje izronjena iz sjećanja. Začuh romor zelene rijeke. vidjeh malu željezničku stanicu i prašnjavi peron. Poželjeh uroniti u boju sna i probuditi se na obali Neretve.
Krenuli smo svatko u svoj dan. Oči boje sna su titrale u pamćenju. Osjetih nepoznate titraje u srcu.

Njegove oči su mi, pri svakom novom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Boja sna je kolorirala moj život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.
Godine se prolazile, a onda se boja sna pretočila u ljubav.

 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Ljubav, energija koja neshvatljivo čini shvatljivim

Gdje početi kada su nam ukrali raj?
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.

Descartes je davno povjerovao da ga je pronašao u epifizi i već tada ga nazvao promatračem. Nažalost taj tajnoviti izvor još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o svjesti svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane tekstove, jedno mi je ipak postalo jasno, naša svjesna spoznaja je mnoštvo razbacanih procesa koji se u mozgu odvijaju paralelno. Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja.

Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju apstraktno misliti, ne može govoriti, niti razumjeti ono što mu se govori. Ali novorođenče osjeća ljubav iako nezna što je to. Prođe dvije do tri godine dok maleno djete ne spozna svoje "ja", a onda iznenađeno, ali sretno i nasmješeno prepozna sebe samoga u zrcalu.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u taj "maleni" mozak ?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj, što se događa u našoj glavi i našem tijelu kada nam se pričinja da osjećamo ljubav?

Što je ljubav?

Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o osjećaju sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje. Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku moga života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.

Sada se prisjećam trenutka kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili trenutka kada sam spoznala da je materija izgubila svojstvo konačnosti i postala vječno titrajuća energija, a prostor prestao biti statičan i apsolutan i počeo izrastati iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram. Prisjećam se i trenutka kada sam prvi put osjetila da mi krv ključa kao šampanjac i da mi tijelom lete leptirići. Da to je bila ljubav, ali što je uistinu ljubav?
Sve za mene neshvatljivo pretvaram u osjećaj koji nazivam ljubav i onda to za mene neshvatljivo postaje moja svijest o nepoznatom, mikrouniverzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
Pitam se kada je sve počelo, kada i zašto sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će moja duša naći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati.
Misaono se vraćam u Leipzig 1872- godine, da bih sudjelovala kongresu prirodoslovaca.
"Iz gibanja atoma u našem tijelu proizlaze osjećaji i misao." tvrdi mladi fizičar.
"Ja još uvijek ne vidim način kako bih to primjenio na procese u ljudskom mozgu." protivi se fiziolog Du Bois-Reymond.
"Gospodine, objasnite nam gdje su se za vas smjestile granice unutar kojih spoznajemo prirodne zakone?" pitaju prisutni tada poznatog fiziologa.
"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova sudjelovanja mogla nastati svijest." odgovara fiziolog.
Du Bois-Reymond je već tada, svojim mudrim umom, uistinu spoznao nepremostivost granica klasične fizike, osjetio da za objašnjenje onoga ono što on osjeća sigurno vrijede neki drugi zakoni, a to je postalo jasno tek rađanjem kvantne teorije, a još jasnije razvojem kvantne mehanike.
Rađanje teorije relativiteta i prijelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji naše spoznaje.
Idealisti se još uvijek pitaju gdje je ostao raj? Možde se on uistinu krije u našoj još uvijek nespoznatljivoj četvrtoj protegi ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju ili tek u želji da ipak nismo konačni.
A što je s univerzumom i njegovim tajnama?
Univerzum više nije ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom nepokretnih ravnih ploha je zamjenjena novom, dinamičnom koncepcijom vječnog gibanja. Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća, ponesen idejom da čvrste materije nema, da je sve samo titranje energije, Edwin Hubble je otkrio i dokazao da se univerzum širi velikom brzinom izazvanom nekom za njega tada još uvijek neshvatljivom snagom.
Bio je, kao na kraju renesanse Giordano Bruno, heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek vjerovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, ono što je Giordano naslućivao, da se univerzum, kao i živo biće, sam sebe stvara i širi. Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.
Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo trajanje spektakla.
Zar o tome nije sanjao Giordano, zar on nije već onda stvorivši svoj misaoni Olimp, svojim mislima davao Božansku snagu i zbog toga završio na lomači?
San o višeprotežnosti našeg postojanja ja, slijedeći Giordanove misli, pronalazim već u antičkim mitovima i u legendama koje su dokazi stvaralštva ljudskog uma. Stoljećima su mitovi i legende ostali samo divne priče koje smo učili, iz njih izvlačili moralne pouke o dobru i zlu, poante pamtili a priče zaboravljali.

Mnogoprotežnost ljudskog uma je pala u zaborav do kraja 19-og stoljeća i san o njoj se počeo širiti tadašnjim umovima i na koncu ostvario u Einsteinovoj teoriji relativiteta.
1895 godine je George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao:
"Očito je da ljudsko tijelo ostvaruje svoje postojanje u četiri dimenzije, duljini, širini, visini i trajanju. Ali zbog naše nemogućnosti za spoznaju četvrte protege, mi jednostavno ne razmišljamo o trajanju. Činjenica da mi svjesno spoznajemo tri dimenzije je istovremeno i dokaz da naša svijest cijeli naš život stvara četvrtu dimenziju."
Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime prostor-vrijeme, a koja, ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret. Ona stvara prostor, univerzum i nas same.

No još uvijek, danas na početku 21-og stoljeća, mi tu dimenziju jedino misaono spoznajemo, jer je ona neopipljiva, nevidljiva, nema mirisa, ni okusa. Ona je toliko dio nas samih, pa možda negdje u dubini našeg mozga postoje, još neotkrivene, male trepereće strune koje doista sudjeluju u otkucavanju velikog svjetskog sata i stvaraju sferu našeg trenutka i možda ćemo jednoga dana uistinu moći vidjeti svoj sretni trenutak u svoj njegovoj ljepoti.
Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove razbarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela u doba kada je nastajala nova geometrija, geometrija zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljuskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.

Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.
On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika razmišljanja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."
Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus. Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus".

Salvatore Dali "Christus hypercubus"

U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo se s idejom za rješavanje svjetske zagonetke početka i postanka, kroz spoznaju četvrte dimenzije. Za razliku od Hintona, Ouspenski je mislio da nisu svi ljudi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne spoznaje svijeta. On je bio uvjerenja da tu sposobnost imaju samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on prvi nazvao, kozmička svjest. Pozivao je na taj novi put ka spoznaji samo odabrane i njima obečavao konačnu spoznaju. U njegovoj viziji spoznaje četvrte dimenzije se osjećao eho srednjevjekovnog kršćanskog raja.
Po njegovom mišljenju je čovjek, onakav kakvoga mi susrećemo u sebi i drugima, nije evolucijom dosegao savršenstvo. On nema osobnosti, nespoznaje svoj utjelovljeni um i sva njegova "ja" su samo razlomljena slika njegova bića. Takav čovjek nije cjelina, on je uistinu samo suma djelova. Tek ulaskom u više sfere svijesti, čovjek može ostvariti samospoznaju i tako se naći na vratima boljeg svijeta. Oni koji koračaju trodimenzionalnom stvarnosti i primaju samo podražaje iz vana ostaju vječno zatvoreni u svom malom svijetu, osuđeni da služe onima koji se uzdignu iznad stvarnosti.
Njegovi odabranici su bili u posjedovanju višeg intelekta i jedino oni su se mogli odlučiti za njegov predloženi četvrti put, put samospoznaje. Njih je pozivao u školu trenutka u kojoj ih je učio kako će spoznati svoju četverodimenzionalnost osjećajući posjedovanje svojih različitih tijela, fizičkog, duhovnog, zvjezdanog i uzročnog.
Njegov utjecaj je bio u carskoj Rusiji prilično velik, tako da i Dostojevski u svom djelu "Braća Karamazovi" Ivanu, u jednom dialogu o postojanju Boga, dozvoljava da špekulira o novim dimenzijama i novonastajućoj geometriji zaobljenih ploha i ostvarenju kozmičke svijesti.
Početak 20-og stoljeća je, u svojim previranjima i traženju istine, novom znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja. Razlika između mitologije, srednjevjekovnnog naučenog neznanja i filozofije novonastajuće znanosti je bila jedino u tome da se više nije govorilo o Hadu i Paklu.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam. Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali, objašnjavali, pobijali i prihvaćali. Neki umjetnici su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu nametnute apsolutnim prostorom i vremenom. Inspirirani novom geometrijom zakrivljenog prostora, potaknuti filozofijom Hintona i Ouspenskog, počeli su u sebi naslućivati četvrtu dimenziju i ušavši u svijet svoga uma počeli slikati gledajući stvarnost svojim unutarnjim očima.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće i potvrda vremena kao četvrte dimenzije, je značila u isto vrijeme i potvrdu nove spoznaje stvarnosti. Nova geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor.
Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku otvarala nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza ju je matematički izračunao i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije neka vrsta gravitacije. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak sedamnaestodimenzionalna." Tako znanost objašnjava svoje naslućivanje novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.

Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, spoznaji ljubavi, osjećaju koji omogućava moju dinamičkoj ravnotežu.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života i ljubavi, osjećaja koji često tražimo u drugome i počinjem doista aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Lubav je osjećaj, primum mobile, pokret iz kojega se sve razvija, osjećaj koji sve čini shvatljivim, stanje duše koja nemoguće čini mogućim.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli i osjećaja o njemu. Tada spoznajem da je Primum mobile, moj osjećaj mnogoprotežnosti, moja ljubav i moja peta dimenzija.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije. Ljubav je energija koja neshvatljivo čini shvatljivim.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.
Tada mi postaje jasno da je u geometriji zakrivljenih ploha skrivena slika mog istinskog postojanja.
Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Uspjela sam u sebi spoznati sferu četvrte dimenzije i postala dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege su se tada jednostavnije rađale u mojoj spoznaji.
Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o LJUBAVI, energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.

Ljubav i vrata vremena

Na internetskoj stranici, http://art.ridne.net/deu/catalog/ep-ven. Author: Andrejeven Oleh, sam pronašla sliku "Die Tore der Zeit"- "Vrata vremena".

Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju.

Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi. Moja misaona, ideokinetička slika se sjedinjuje s platnom.

Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje.

Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo mom utjelovljenom umu. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života.

Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju.

To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja.

Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga,

trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,

jedini put u koji vjeruju

da ih ne proguta tuga.

Dok dan nestaje na zapadnom nebuljubav odjeva purpurnu haljinu,

kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama,

čekati seobu ptica kao jedini znak vremena.

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješćanom žalumilovana maestralom,

slavljena pjesmom galebova,z

rcaljena u očima,

ogrnuta čežnjom,

ljubav
postade istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće,tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav

okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.

"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.

"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.

"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku.

Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik.

Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja.

To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja je prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također.

Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori: "Sada sam razumio!"

Razumjela sam i ja ono u što sam kao dijete samo vjerovala.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

Ljubav i rijeka vremena

Salvatore Dali je nacrtao vrijeme

Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo u svakodenvnici prisiljeni sudjelovati. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu.
Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili.Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi. Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno. "
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu.
Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim mozgovnim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijem zaboraviti san." pomislih
"Zašto onda pripitomljuješ Bacchusa u sebi." Dianin glas dotaknu moja osjetila
"Bojim se stvarnosti koja nas je skoro progutala."
"Strah je najnegativnija energija koju možeš u sebi njegovati." progovori uspavani Bacchus
"U domovini tutnji rat, sunce više ne izlazi na istoku. Glad je zavladala srcima koja su nekada otkucavala ljubav."
"Vi živite u zemlji runolista. Gruvanje topova je daleko od vas." reče Diana u meni
"Ali oni koje volimo su tamo."
"Tvoj strah im neće pomoći." reče Bacchus
"Nad obalom je kobalt noći, a more u koroti. Ugasle su svićarice. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja i proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća." pomislih glasno
"Skriveno blago njegovog postojanja, ljepota njegovog ljeta, njegovih ljeta snaga će iz pepela razrušenog hrama uzdignut dim s okusom maslina i mandarina i zasjat će novo sunce nad morem naših sanja. Zazvonit će opet utihnula zvona da na pjacama ponovo samo sreća spava." odgovori mi pjesnik.
Nedeljno poslijepodne se bližilo sutonu. Sunce na zapadu na trenutak razbi maglu. Upalih televizor. Prva vijest u eteru
"Rat na Balkanu eskalira. Danas je cijeli dan jedan grad na obali mora bio pod vatrom s mora i kopna. Stanovnici su u podrumima i skloništima. Brodovi nekadašnjih branioca sna su opkolili grad. S obližnjih brda paravojska granatira opustjele ulice."
Ugasih televizor.
"Što da učinimo s godinama gospodo, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost" upitah tiho one koji su uništavali prošlost.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi
" Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez nešeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo stvaraoci vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo."
"Sjećaš li se Venecije?"
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg konačnog upoznavanja. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u onu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."

"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. Tamo čak nisu zalazili ni golubovi."
"Dva koja nas prate cijeli život su bila s nama."
"Još uvijek osjećam tišinu tog kvarta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u pustolovinu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas do tog trena bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju života iza zatvorenih prozora."pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dialog i potjsjećala na jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini krilo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Diana i Bacchus su nas doveli do malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli."
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su određivala naš život."
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu."
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti."
Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji ponekad poteče pored nas.

Ljubav na oltaru sna

"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh poznatom osmjehu u sebi.

"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.

"Einsteinov san traje u mojim mislima"

"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas anđela čuvara koji te je pozvao na ovo daleko putovanje."

"Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"

"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće."

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, plava ljepotica uzvraća ljubav, srce titra ritmom vremena...  Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav...  izbrisao slike strave i užasa... poezijom kapi osmislio rijeku vremena...  divan osjećaj... tu si , tu sam... ima nas... !!!

Snovita metaforika...

''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde
Odsanjah noć u okrilju čuvarice Lunina hrama... koračah njenim lovištima... putevima obasjanim mjesečinom... kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...
 
Sviće… jutri na obzoru svijesti… udišem kišno jutro… dan u kojem se sretna budim… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi ode ljubavi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka anima candina ostavlja svoje znakovlje na žrtveniku vremena…
Sa tornja Platonije odzvanja zvuk jutarnjice… dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… volim uzdrhtalost budnosti u njedrima pamćenja sretnih dana…
promatram obrise svjesnosti na obali imaginarnog jezera u kojem skrivah tek naslućene stihove pjesme nad pjesama… siluete kralja i zaručnice na zaslonu vječnih zanosa...  
Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak sretnog buđenja u okrilju metaforičnog sna… 
 

U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo. Ista ta ruka mi pruži hostiju i ja osjetih isto gušenje pri gutljaju.

"Moram li svake nedelje progutati ovo što mi ovaj svojom rukom gura u usta?" upitah djeda neshvaćajući niti čin niti ritual.

"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."

"Što je vječnost?"

"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."

"Kako ću to spoznati?"

"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."

"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?"

Djedov osmjeh je bio isti kao osmjeh ćelije koji sam srela na svom putovanju mojim malim univerzumom. Pogladio me je po kosi i rekao:

"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće"

Godine su prolazile i ja sam odrastala u okrilju tog dobroćudnog osmjeha. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se ponovo pred istim problemom.

"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.

"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet novih protega gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama.Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.

"Zar ova dosadna fizika može imati savjest?"

"Može. Početak prošlog stoljeća je označio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Fizika je u tom vremenu bila u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju, posjeduju vjerodostojnost. Princip održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih naučnih ispitivanja. Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje. Tu su se susretala klasična humanistička nasljeđa i svježina naslućene budućnosti. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike."

"Još uvijek ne razumijem."

"Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva , da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja."

Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta.

"Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme." nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva. "Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti."

"Jesi li ti to osjetio?"

"Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi neosjećamo energiju koju našim sudjelovanjem u događaju proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja energije. Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj." pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima.

"Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?"

"Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu protegu našeg postojanja."

"Pa to je samo trenutak."

"Da to je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela."

Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet ja nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh.

"Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam svijet kvanta."

Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i nošena djedovim osmjehom pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi.

"Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?" pitam sliku iznad oltara. Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore. Luda u meni, glasom iz mladosti, nastavlja svoju priču.

"To se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet kvanta. Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je kvantnim skokom porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. "Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena stvarnost."

"Što je stvarnosti elektromagnetskih valova?" pitam glas istine.

"Energetska količina svijetla. To su one iskrice koje ti srećeš na svom putovanju tvojim tijelom."

"Znači li to da sam uistinu ušla u svijet kvanta?"

"To znači da si doista postala sudionik u razvoju svojih procesa. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u kvantnom svijetu promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove multidimenzionalne svjesti, mikrosvjet živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u kvantnom svijetu ti si otvorila vrata čudesnog metasvijeta i pokucala na vrata spoznaje. Tvoj um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjela si misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da tvoji elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje. Tvoji elektroni imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, ti si spoznala njihovu dvojnost, ali i njihovo svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Contraria sund komplementa." glas iz davnine potvrdi mi moju misao.

"Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima i moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno.

" Promatrajući elektrone na njihovom putu shvatila sam da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Moje tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti moga kvantnog svijeta."

"Da, draga moja djevojčice, ti si naučila vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za tebe postaje mogućnost kojoj svjesno težiš. Tom suigrom tvog trenutačnog stanja sa svim tvojim mogućim stanjima ti ostvaruješ pravu punoću stvarnosti."

"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."

"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života.

Pred mojim unutarnjim očima se odjednom velika crkvena lađa zaoblila, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta, u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima. Pružih ruku ka dodiru i osjetih nove treptaje u tijelu. Život, ta čudesna igra sna i jave, trenutak do trenutka i rijeka vremena poteče mojim venama.

"Što je ovo što sada osjećam?"

"Ljubav"začuh glas istine, a na oltaru sna zasja veliko svjetlo. Tri ruke u dodiru stvoriše siluetu srca, svete posude u kojoj se još uvijek krije tajna početka.