Freitag, 19. Februar 2010

Krug ljubavi



Malo djetinjstva koje se psuje,

previše prezira u svakoj riječi,

na dnu srca nekoliko zaborava:

kad li to bješe kraj svijeta?

Planeta oko vrata

bolesno sunce pred vratima,

stara pjesma koja šuti,

bol koja smatra sebe blagom.

Sve stvari veoma zadovoljne

i više od jednog bića, skoro sretnog.


Alain Bosquet


Netko pokuca na prozor

Jeli to opet velika sumnja?

Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu.

Kucanje joj para uši,

a pred prozorom stoji Život,

život tako jednostavan i lijep

da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža,

u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug

i pustio je da luta noćima bez snova.

Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

rekli su da dočekuješ zoru

u parkovima ili pod mostovima.

Noćas sam te tražila

pod mostovima

Klošari su skrivali lica

i pružali ruke

Osjetih miris istrošene ljubavi

i dotaknuh jedne usnule oči

gorčina je prelazila u bol.

Sretoh tvoj pogled bez osmjeha

a suze su mirisale tugom.

U tvojim rukama neka nepoznata kosa

Osjetih hladnoću na dlanovima

i prazninu iza mene

Rekli su mi da slaviš Bacchusa

kada je vrijeme za snove

a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav

i ruke iz nedovršenog zagrljaja

s dlanovima još punim

nedavnih dodira.

Tada netko pokuca na okno njenog srca.

Ona otvori oči.

Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.

Sveti krug ljubavi.


Krug u krugu kugle postojanja, krug što čine ga ljudske ruke, krug što se širi svjetlosnim strujama unutarnjeg svemira, krug što se odupire mnogim životnim olujama. U tom krugu svjetlosnom, u toj niski sreće, iskra se za iskru ljubavlju hvata čineći najčudesnija srcemsrcu zauvjek otvorena vrata. Iskrice se množe nježnim dodirima, snagom volje, željom i plamom prihvaćanja. Svjedočanstva svetoga grala što vatrenim putevima tijela oduvijek su tekla, purpurna rijeka ljudskih osjećaja koja sve zle misli pretvara u razumjevanja, sve uzroke tajne pretvara u srca milovanja. U tom krugu svetom životna se škola krije, u njemu se trenutak trenutku radosno smije, sjedinjuje snagu svih ljudskih misija u zanosni ples izrastajućih emocija. U čarobnom krugu dlanovi se griju, primaju i daruju ljubavnu energiju, sjedinjuju se sa svemirskim strujama i prkose sretni nepotrebnim duševnim burama.

Dimenziona vrata? Ne, tek posuđena vrata vremena!



Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/vrata-vremena.html

Iskra života.

Treptaji prošlosti dušu našu bude, uvode je u tajnoviti hram izgrađen od snova, od kristalnih suza vilinskoga sjaja i lahora mekog koji izvire iz uzdrhtalog srca i sonatu našega života sklada.
Sonata od snova strahove nam blaži uzdahom novog snoviđenja, pušta vrancima slobode da nas odnose u daleke, tek sanjane zelene oaze jer tamo u zagrljaju svjetla odsjaj sreće blista.
Probija se mnoga srca našeg tajna kroz plamen čežnje, želje i čuđenja, u njemu se iskri svo vjekovno znanje, Heraklitov znak koji laticama ruža poeziju piše, zemlji odu sklada i tamo gdje pustinja je bila sada snagom čarobnoga kista predivna livada blista, livada puna sanjane miline, puna ljubičastog sna, puna vatre drevne iz koje plemani jezici razbijaju tamu, svojim tonovima dozivaju tišinu da u zagrljaju usnulih osjećaja zatreperi osmijeh našeg postojanja.
Duboko u nama, u dubini sebe, tamo gdje susreću se svih očiju naših vjeđe, gdje se iskra života krije, tamo susrećemo tugu sve rijeđe i rijeđe, tamo u zagrljaju svijetla, u zagrljaju ljubavi i prijateljstva vječni plamen, neugasiva vatra našeg života vrije.

http://treptaj-oka.blogspot.com/2007/07/treptaj-oka.html

Donnerstag, 18. Februar 2010

Paralelni svemiri


Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedan se smiješi druga tuguje i ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu.

A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.
To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

Ratnica svjetlosti


U tišini svijesti, u dubini mene ona često šuti, pušta da rijeka istine mirno svojim tokom teče, ne dozvoljava mom, ponekad uzavrelom, biću da nagonima bjesa, ljutnje, straha, osjećajnim nemarom njenu bistirnu gorčinom zamuti. Dostojanstvena i tiha, ona snagom svoga iskričavog bića hladi uzavrele kapljice loših osjećaja, smiruje ubrzale odkucaje uzburkanog srca, razlozima uvijek daje svjetlost davnih obećanja, nježno zaustavlja vjetrove duševnoga straha i ne dozvoljava tuzi da mojim bićem zavlada. Ratnica svjetlosti u meni, prijatelje u zrcalima moje svijesti iskri, nasmiješena lica u galeriji uspomena slaže, a sve one zamišljane nepravde i laži iz zrcala sjećanja briše. Poklanja mi svjetlost iz svog zagrljaja, napinje svoj luk i strijelicom sunčanog praha razbija tmurne oblake na horizontu mojih sretnih snova. Ta čudesna boginja u dubini moga bića, čuvarica mjesečeva hrama, braniteljica unutarnjeg sunca, skrivena u imenu mome, vječno bdije nad djelima mojim i ne dozvoljava mi da zalutam na tamnim putevim netrpeljivosti, nepovjerenja i neznanja, uvijek me izvede na zvjezdane staze novih snoviënja.

Mittwoch, 17. Februar 2010

Genetski kod rađanja ljudske dobrote.


U genestkom kodu sretnoga rođenja, u naslijeđu drevnih pradjedova, u zagrljaju svjetlosti je staza životnoga puta ucrtana. Ne sluteći kako taj zapis nosimo u sebi mnogi traže vječno nekoga u zapisu tuđem, traže grijehe tamo gdje ih nema odbijajući spoznati gorčinu u sebi. Ne osjećajuć svoju nutarnju prazninu, vječno stihovima packe drugima djele, pišu takozvanu duhovnu poeziju ne znajući što duhovnost uistinu znači, ne osjećajući poeziju kao dio sebe, jer poezija izrasta iz srca, piše se jezikom duše, postaje zrcalom čovjekove svemirske nutrine. Pitanja njihova u pjesmama se nižu, pitanjima zrcale sami sebe, pitanja o zlu i duševnom plaču, pitanjima tim ulaze svjesno u tuđu intimu, a lepršavim rimom pokušavaju sakriti svoja prava lica, tugujući sami za nepronađem srećom postaju sami svoje duhovnosti izdajice.
Sakrivena suza u tužnome srcu teža je od milijun tona lažnoga života, a oni vjerujući da njihove pjesme zatvaraju pukotine nesretne im duše, one davne pukotine kroz koje je u njihovu dušu zakoraknula tmina, oni nesretni i prazni objavljuju rat onima koji se ne dive nezgrapnosti njihovog ne osjećajnog izričaja.
U srcima sretnim, u dušama što žive u zagrljaju sreće, vladavina mraka ruši se sa trona i ona su treptajima čudesnih fotona odjednom vječnim svjetlom obasjana. U tišini čuvstvenog života, u milini iznjedrenih strasti, u zagrljaju samotnosti koja ne poznaje duševnu samoću, blista duša svijeta u nježnoj blizini davnih snoviđenja i okreće nazaustavljivu životnu ploču, uzburkava okretanje životnog kotača iz kojeg onda bez početka i kraja, uvijek sa početka sve u nastavku nastavaka koji ne poznaje kraj, a početak još dotaknuo nije, sve tada postaje vječna iz znanosti iznjedrena priča, priča izrasla iz onog davno tajnom ovijenog početka, a na ognjištu istinski življenog života zauvijek ostaje tek mala, ali jako važna iskrica svjetlosne spoznaje, spoznaje življenog, u ljubavi proživljenog, srećom zagreljenog ljudskoga života.Oni koji ne osjetiše tu iskru u sebi traže još uvijek onog nekoga u životu tuđem, traže krivca za svoju ljutnje, svoje bijes svoja nesretna stanja, traže ga u dušama koje sretne vjekuju u vječnom svjetlosnom zagrljaju svog unutarnjeg neba.
Jutros zakoračih sretna pod koplja dnevne svjelosti, sretna i slobodna u ljepoti i lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragih mi prijatelja, u zagrljaju njihovih pisama koja mi potvrđuju da nisam uzaludno vjerovala u dobrotu, toplotu i nježnu treperavost njihovih sretnih duša.
Osjetih u sebi snagu svjetlosnoga zagrljaja koja je pobijedila zlobnu i zločestu poruku ove pjesme koja mi je, samo na trenutak, tek u jednom treptaju snenog oka zasjenila ljepotu i lakoću ljudskog postojanja.
Zatvorih adresu na kojem je pjesma objavljena u zaborav, otvorih zlatne dveri dragim uspomenama, krenuh slobodna pod koplja dnevne svjetlosti i uronih u dobrotu čovjekovog vječnog širenja lakoće, ljepote i toplote postojanja, krenuh ovim virtualnim svijetom u kojem se uistinu zrcali lakoća izričaja, nježnost riječi koje dodiruju srca snagom ljudske dobrote.

Dienstag, 16. Februar 2010

Tragovi u suzama rijeke vremena




Ostao je u mojoj duši trag kristalnih stopla tvoje duše iako je vjetar obrisao trag naših stopla u pijesku uspomena, iako je plima osjećaja izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali zvijezda pod kojom smo rođeni. Vjetar je obrisao tragove, more je zamelo tragove, sunce je isušilo tragove naših stopala u pjesku, sve ih je prekrila plima novih osjećaja, ali kristali iznjedreni iz uzdrhtale mladenačke duše su ostali kao znamen naših koraka bujicom života, tragovi naših lutanja oceanom snova.
Tragovi stopala na površini rijeke vremena, trag koraka na površini svijesti, kapljice slivene u znak koračanja, dokaz postojanja vječnog pokreta, dokaz postojanja naše djetinje sreće, ljubavi skrivene ispod pijeska iz kojeg je izrasla pustinja današnjih ljudskih osjećaja. Jedino su naše stope ostale oslikane na pučini rijeke vremena i one nas prisjećaju da smo oduvijek koračali stazama osvijetljenim drevnim istinama, da smo se uvijek zrcalili u duši univerzuma, da smo zauvijek sjedinjeni sa kapljicama rijeke iz koje smo onda davno prije vremena iznjedreni.

Svjetlosna dimenzija postojanja.



Tijelo ljudsko tek nazire svoje postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, u zagrljaju naše svjesne spoznaje. Milujuju ga strune svijesti, dodiruje ga ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela postojanja. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao Pegaz provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi zrastaju cvjetovi koji mirisima svojim tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Tijelo tada svira odu životu i ljubavi, pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.

Montag, 15. Februar 2010

Nebeske dveri....

In memoriam jednoj velikoj ljubavi, Branko i Svjetlana Heinrich


Oprosti mi dragi prijatelju, oprosti mi što slutim da će naš ponovni susret biti na kraju ovih puteva bez granica, oprosti mi jer taj put je već započeo u ovom proznom tekstu u koji slijevam svu bol i tugu zbog tvog nenadang odlaska. A on se krio nevidljiv, neznatan u stihovima drevnih balada, u tonovima lutnji bezimenih trubadura koji su pjevali o vječnosti.
Danas nemam niša drugo za tebe do ovih misli sročenih, u rečenice koje teku rijekom uspomena, u ovim kapljicama riječi u kojima se iskre dveri svih naših nedosanjanih istina.
Nisam ti uspijela ispričati priču o oblacima koje sanjah u besanim noćima prebiranja po djetinjstvu i mladosti, po onom vječnom miru uzdrahtalih srca koja su vjerovala u snagu prijateljstva.
Upravo ta iskra mira danas pali u meni nova svijetla i obečaje mi da zaborav nikada neće ugasiti sjećanja na tvoje djetinje osmijehe, da će slika tvog bića u zagrljaju vjenčanja sa svijetlom nad svijelima vječno krastit oltar naše tako bezbrižne mladosti.


Ti i ona, a ona se zvala Svjetlana i bila je svjetlo tvom uzdrahtalom srcu. Sjećam se vašeg izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, otišla je ostavljajući tebe ucviljenog s djetetom u naručju. Ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati vaše sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na tvom tužnom licu. A sada, neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu vaše nesretne balade, ti si krenuo ucrtanim stazama vašeg nedosanjanog sna.Promijenio si rečenicu sa vašeg vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.
Vidjeh tvoju dušu u svjetlosnom zagrljaju neba, vidjeh vesele svatove koji iz nebeskih vrtova beru bisere za nisku Svjetlanine kolajne koju joj poklanjaš kao znak vječnosti.
Na lukobranu tog beskraja vidjeh vaš zagrljaj i šapnuh tiho da vas ne probudim iz radosti koju ponovo živite.
Oprosti mi dragi prijatelju što ovaj tekst ne nosi zlaćane dukate, što ne prosipa rižu po vašem novom putu, što ne pjenuša šampanjcem, oprosti jer u ovom tekstu je skriveno tek snoviđenje o našem ponovnom susretu na dverima istine.
Zbog sebe, zbog tebe, zbog Svjetlane, neću nikada prestati vjerovati u ljubav koja sve u jednu istinu spaja, a sve odlaske pretvara u lepršave mjehuriće pjene koji se na nebeskim dverima sjedinjuju u radosnu pjenušavu kupku vječnosti.