Genetski kod rađanja ljudske dobrote.

U genestkom kodu sretnoga rođenja, u naslijeđu drevnih pradjedova, u zagrljaju svjetlosti je staza životnoga puta ucrtana. Ne sluteći kako taj zapis nosimo u sebi mnogi traže vječno nekoga u zapisu tuđem, traže grijehe tamo gdje ih nema odbijajući spoznati gorčinu u sebi. Ne osjećajuć svoju nutarnju prazninu, vječno stihovima packe drugima djele, pišu takozvanu duhovnu poeziju ne znajući što duhovnost uistinu znači, ne osjećajući poeziju kao dio sebe, jer poezija izrasta iz srca, piše se jezikom duše, postaje zrcalom čovjekove svemirske nutrine. Pitanja njihova u pjesmama se nižu, pitanjima zrcale sami sebe, pitanja o zlu i duševnom plaču, pitanjima tim ulaze svjesno u tuđu intimu, a lepršavim rimom pokušavaju sakriti svoja prava lica, tugujući sami za nepronađem srećom postaju sami svoje duhovnosti izdajice.

Sakrivena suza u tužnome srcu teža je od milijun tona lažnoga života, a oni vjerujući da njihove pjesme zatvaraju pukotine nesretne im duše, one davne pukotine kroz koje je u njihovu dušu zakoraknula tmina, oni nesretni i prazni objavljuju rat onima koji se ne dive nezgrapnosti njihovog ne osjećajnog izričaja.

U srcima sretnim, u dušama što žive u zagrljaju sreće, vladavina mraka ruši se sa trona i ona su treptajima čudesnih fotona odjednom vječnim svjetlom obasjana. U tišini čuvstvenog života, u milini iznjedrenih strasti, u zagrljaju samotnosti koja ne poznaje duševnu samoću, blista duša svijeta u nježnoj blizini davnih snoviđenja i okreće nazaustavljivu životnu ploču, uzburkava okretanje životnog kotača iz kojeg onda bez početka i kraja, uvijek sa početka sve u nastavku nastavaka koji ne poznaje kraj, a početak još dotaknuo nije, sve tada postaje vječna iz znanosti iznjedrena priča, priča izrasla iz onog davno tajnom ovijenog početka, a na ognjištu istinski življenog života zauvijek ostaje tek mala, ali jako važna iskrica svjetlosne spoznaje, spoznaje življenog, u ljubavi proživljenog, srećom zagreljenog ljudskoga života.Oni koji ne osjetiše tu iskru u sebi traže još uvijek onog nekoga u životu tuđem, traže krivca za svoju ljutnje, svoje bijes svoja nesretna stanja, traže ga u dušama koje sretne vjekuju u vječnom svjetlosnom zagrljaju svog unutarnjeg neba.

Jutros zakoračih sretna pod koplja dnevne svjelosti, sretna i slobodna u ljepoti i lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragih mi prijatelja, u zagrljaju njihovih pisama koja mi potvrđuju da nisam uzaludno vjerovala u dobrotu, toplotu i nježnu treperavost njihovih sretnih duša.

Osjetih u sebi snagu svjetlosnoga zagrljaja koja je pobijedila zlobnu i zločestu poruku ove pjesme koja mi je, samo na trenutak, tek u jednom treptaju snenog oka zasjenila ljepotu i lakoću ljudskog postojanja.

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=39497

Zatvorih adresu na kojem je pjesma objavljena u zaborav, otvorih zlatne dveri dragim uspomenama, krenuh slobodna pod koplja dnevne svjetlosti i uronih u dobrotu čovjekovog vječnog širenja lakoće, ljepote i toplote postojanja, krenuh ovim virtualnim svijetom u kojem se uistinu zrcali lakoća izričaja, nježnost riječi koje dodiruju srca snagom ljudske dobrote.

Tragovi u suzama rijeke vremena

Ostao je u mojoj duši trag kristalnih stopla tvoje duše iako je vjetar obrisao trag naših stopla u pijesku uspomena, iako je plima osjećaja izbrisala tragove svih prošlih tuga, svih onih boli u kojima smo se utapljali tražeći izvor istine, izvor ljubavi, izvor čudesnih kapljica u kojima se zrcali zvijezda pod kojom smo rođeni. Vjetar je obrisao tragove, more je zamelo tragove, sunce je isušilo tragove naših stopala u pjesku, sve ih je prekrila plima novih osjećaja, ali kristali iznjedreni iz uzdrhtale mladenačke duše su ostali kao znamen naših koraka bujicom života, tragovi naših lutanja oceanom snova.
Tragovi stopala na površini rijeke vremena, trag koraka na površini svijesti, kapljice slivene u znak koračanja, dokaz postojanja vječnog pokreta, dokaz postojanja naše djetinje sreće, ljubavi skrivene ispod pijeska iz kojeg je izrasla pustinja današnjih ljudskih osjećaja. Jedino su naše stope ostale oslikane na pučini rijeke vremena i one nas prisjećaju da smo oduvijek koračali stazama osvijetljenim drevnim istinama, da smo se uvijek zrcalili u duši univerzuma, da smo zauvijek sjedinjeni sa kapljicama rijeke iz koje smo onda davno prije vremena iznjedreni.

Svjetlosna dimenzija postojanja.

Tijelo ljudsko tek nazire svoje postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vremena, u zagrljaju naše svjesne spoznaje. Milujuju ga strune svijesti, dodiruje ga ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela postojanja. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao Pegaz provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi zrastaju cvjetovi koji mirisima svojim tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Tijelo tada svira odu životu i ljubavi, pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.

Nebeske dveri....

In memoriam jednoj velikoj ljubavi, Branko i Svjetlana Heinrich


Oprosti mi dragi prijatelju, oprosti mi što slutim da će naš ponovni susret biti na kraju ovih puteva bez granica, oprosti mi jer taj put je već započeo u ovom proznom tekstu u koji slijevam svu bol i tugu zbog tvog nenadang odlaska. A on se krio nevidljiv, neznatan u stihovima drevnih balada, u tonovima lutnji bezimenih trubadura koji su pjevali o vječnosti.
Danas nemam niša drugo za tebe do ovih misli sročenih, u rečenice koje teku rijekom uspomena, u ovim kapljicama riječi u kojima se iskre dveri svih naših nedosanjanih istina.
Nisam ti uspijela ispričati priču o oblacima koje sanjah u besanim noćima prebiranja po djetinjstvu i mladosti, po onom vječnom miru uzdrahtalih srca koja su vjerovala u snagu prijateljstva.
Upravo ta iskra mira danas pali u meni nova svijetla i obečaje mi da zaborav nikada neće ugasiti sjećanja na tvoje djetinje osmijehe, da će slika tvog bića u zagrljaju vjenčanja sa svijetlom nad svijelima vječno krastit oltar naše tako bezbrižne mladosti.

Ti i ona, a ona se zvala Svjetlana i bila je svjetlo tvom uzdrahtalom srcu. Sjećam se vašeg izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, otišla je ostavljajući tebe ucviljenog s djetetom u naručju. Ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati vaše sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na tvom tužnom licu. A sada, neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu vaše nesretne balade, ti si krenuo ucrtanim stazama vašeg nedosanjanog sna.Promijenio si rečenicu sa vašeg vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.
Vidjeh tvoju dušu u svjetlosnom zagrljaju neba, vidjeh vesele svatove koji iz nebeskih vrtova beru bisere za nisku Svjetlanine kolajne koju joj poklanjaš kao znak vječnosti.
Na lukobranu tog beskraja vidjeh vaš zagrljaj i šapnuh tiho da vas ne probudim iz radosti koju ponovo živite.
Oprosti mi dragi prijatelju što ovaj tekst ne nosi zlaćane dukate, što ne prosipa rižu po vašem novom putu, što ne pjenuša šampanjcem, oprosti jer u ovom tekstu je skriveno tek snoviđenje o našem ponovnom susretu na dverima istine.
Zbog sebe, zbog tebe, zbog Svjetlane, neću nikada prestati vjerovati u ljubav koja sve u jednu istinu spaja, a sve odlaske pretvara u lepršave mjehuriće pjene koji se na nebeskim dverima sjedinjuju u radosnu pjenušavu kupku vječnosti.

Hvala ti srce moje!

Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Puno leptirića jutros moje srce kliče prijateljima sretno vam Valentinovo dragi moji, želim vam dan pun leptirastog osjećaja ljubavi.
Srce hrani dušu, a duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati protegu trenutka u sebi.

Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.

Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako znamo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?

Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.

W. Szymborska

Jutros mi se pričinilo da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Hvala ti drago SRCE da ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........

Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.

Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano.

Srce je raslo svjetlošću sna, a u njemu su se redala stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u beskonačnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo jutros pred mojim očima i u meni.

Hvala ti drago SRCE na tom divnom doživljaju.

Dragulj u dubini svijesti.

Susrećem je često u snovima dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena.
Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati pršlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, tajnovite dijamantne carice u nama samima.

Njoj......

Slobodna na izvoru sreće, osnažena zrcaljenjem osmijeha na površini svijesti, osjećam bujicu lakoće postojanja, u svjetlosnom zagrljaju sanjane ljepote stojim pred samom sobom obnažena i uranjam u odoru životne toplote. Plameni jezici miluju trenutak u kojem se budim, nježni lahor ovog jutrenja skida oblake tuge sa iskrećeg horizonta nove spoznaje. U kapljicama rose na obzorima svitanja vidim zrcaljenje bisera iz kojih se ljubav rađa. U lahoru tek probuđenog dana čujem eho uzavrelog srca, na padinama čudesnog pejsaža novih snoviđenja promatram buđenje godinama uspavane svemirske plesaćice u borbi sa vrtlozima davnih noćnih mora. Čekam, strpljiva sam, dozvoljavam joj da sama ugleda svoj lik u zrcalu još mirnoga srca, da se vidi na površini izvorske vode, da prepozna samu sebe na izvoru sreće. Eho tek probuđenog srca ponavlja riječi ovog sretnog buđenja.
Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjajno kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta.
Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, osjećam vrijeme u himni opjevanog tijela, vidim Jimma, vjernog pjesnikovog psa koji umjesto njega liže ruku njoj.

Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja osjećam u sebi to tajnovito biće, plesaćicu moje svemirske nutrine, biće blisko srcu mom koje je kao cvjetna lađa, usidrena u srcu mom i čekala da drhtajima snova dozvolim da ponovo zapleše svoj vječni ples.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#243

U dubini sna

Jučerašnja i današnja priča su izrasle iz strahova i sjećanja na bajku o maloj morskoj sireni Arielle. Strahovi? Da bilo je to u vremenu kada je čovjek mojega života, moj pjesnik iz davnih tekstova, dječak očiju boje sna bio jako, jako bolestan. Njegova borba za život je u meni budila drevne sne i želju da se naš život pretvori u bajku sa sretnim završetkom. Danas izgleda kao da smo pobjedili sve demone i uspijeli očivati ono najvrednije što čovjek posjeduje ljubav i život.

Beskrajno more želja,

pućina bez tragova spasenja,
Posejdonovo carstvo puno strahova,
uzburkana praznina puna čežnji za susretom,
puna žudnji za smirenjem, puna neisplakanih suza.
Demonska djeca boga mora zaklanjaju mjesečev sjaj.
A onda iznenada u jednom purpurnom sutonu izašlo iz neke davno pročitane bajke,
lepršavo i nasmiješeno biće izroni u moj san.Tiha muzika uskovitla snoviđenja, začuh zvuke morskih orgulja, tajnoviti dar neba sirenama.
Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na vrijeme prvih susreta. Odgonetnuh inače nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu strahova,
bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Zagrlio si me na granici sna i jave.
Osluškujemo šum valova,
more i nebo se grle
plimom sreće,
a predivna Arielle
dotiće strune lijepih uspomena i pjeva umilnu baladu o spasenju u ljubavi.

Njemu iz svih mogućih razloga.

Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode.
Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duševnih sfera.
Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova.
Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta.
Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna.
U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe.
Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti.
Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka.

Muzika duše

U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.

Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.