Hvala ti srce moje!

Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.

Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.

Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života. Puno leptirića jutros moje srce kliče prijateljima sretno vam Valentinovo dragi moji, želim vam dan pun leptirastog osjećaja ljubavi.
Srce hrani dušu, a duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati protegu trenutka u sebi.

Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.

Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako znamo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca. Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?

Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.

W. Szymborska

Jutros mi se pričinilo da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Hvala ti drago SRCE da ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........

Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma. To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.

Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano.

Srce je raslo svjetlošću sna, a u njemu su se redala stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u beskonačnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo jutros pred mojim očima i u meni.

Hvala ti drago SRCE na tom divnom doživljaju.

Dragulj u dubini svijesti.

Susrećem je često u snovima dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena.
Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati pršlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave. Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove. Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja. Progledajmo srcem, osluhnimo srcem to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, tajnovite dijamantne carice u nama samima.

Njoj......

Slobodna na izvoru sreće, osnažena zrcaljenjem osmijeha na površini svijesti, osjećam bujicu lakoće postojanja, u svjetlosnom zagrljaju sanjane ljepote stojim pred samom sobom obnažena i uranjam u odoru životne toplote. Plameni jezici miluju trenutak u kojem se budim, nježni lahor ovog jutrenja skida oblake tuge sa iskrećeg horizonta nove spoznaje. U kapljicama rose na obzorima svitanja vidim zrcaljenje bisera iz kojih se ljubav rađa. U lahoru tek probuđenog dana čujem eho uzavrelog srca, na padinama čudesnog pejsaža novih snoviđenja promatram buđenje godinama uspavane svemirske plesaćice u borbi sa vrtlozima davnih noćnih mora. Čekam, strpljiva sam, dozvoljavam joj da sama ugleda svoj lik u zrcalu još mirnoga srca, da se vidi na površini izvorske vode, da prepozna samu sebe na izvoru sreće. Eho tek probuđenog srca ponavlja riječi ovog sretnog buđenja.
Postoji netko u dubini svijesti, netko dalek, a opet blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjajno kao zvijezda tajna, ona noćna ljepotica bajna. Šapuće mi tiho poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u košaricu života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana, ponornice mojih osjećaja prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju mojih novih osjećanja. Blješti kao sunce što planetu čuva, pruža svoje ruke u zagrljaj uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena. U tišini sutona, u znaku dnevnoga smirenja, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta.
Tada sanjam poeziju, sanjam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, kupam se ponekad u luninim tugama, osjećam vrijeme u himni opjevanog tijela, vidim Jimma, vjernog pjesnikovog psa koji umjesto njega liže ruku njoj.

Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u snovima rađa i ja osjećam u sebi to tajnovito biće, plesaćicu moje svemirske nutrine, biće blisko srcu mom koje je kao cvjetna lađa, usidrena u srcu mom i čekala da drhtajima snova dozvolim da ponovo zapleše svoj vječni ples.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#243

U dubini sna

Jučerašnja i današnja priča su izrasle iz strahova i sjećanja na bajku o maloj morskoj sireni Arielle. Strahovi? Da bilo je to u vremenu kada je čovjek mojega života, moj pjesnik iz davnih tekstova, dječak očiju boje sna bio jako, jako bolestan. Njegova borba za život je u meni budila drevne sne i želju da se naš život pretvori u bajku sa sretnim završetkom. Danas izgleda kao da smo pobjedili sve demone i uspijeli očivati ono najvrednije što čovjek posjeduje ljubav i život.

Beskrajno more želja,

pućina bez tragova spasenja,
Posejdonovo carstvo puno strahova,
uzburkana praznina puna čežnji za susretom,
puna žudnji za smirenjem, puna neisplakanih suza.
Demonska djeca boga mora zaklanjaju mjesečev sjaj.
A onda iznenada u jednom purpurnom sutonu izašlo iz neke davno pročitane bajke,
lepršavo i nasmiješeno biće izroni u moj san.Tiha muzika uskovitla snoviđenja, začuh zvuke morskih orgulja, tajnoviti dar neba sirenama.
Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na vrijeme prvih susreta. Odgonetnuh inače nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu strahova,
bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Zagrlio si me na granici sna i jave.
Osluškujemo šum valova,
more i nebo se grle
plimom sreće,
a predivna Arielle
dotiće strune lijepih uspomena i pjeva umilnu baladu o spasenju u ljubavi.

Njemu iz svih mogućih razloga.

Znaš li da još uvijek budiš u meni sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom kretalo tebi u pohode.
Znaš li da je srce tada bilo izvorom neugasivih svjetlosnih puteva ka vječnoj tišini u kojoj je živjela tajnovita sirena, spasiteljica naših duševnih sfera.
Znaš li da sjenka tvoje duše luta mojim stazama i mrveći zvjezdani prah u strune kojima u krošnjama uspomena sklada melodiju uvijek novih izazova.
Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u kristalne odaje zaborava, u gluho vrijeme nepostojanja, umjesto da se zaustavim i osluhnem valcer sjećanja i odživim još jednom dane prvih susreta.
Svjesna toga dozvolim duši da odluta akordima treptaja srca, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu. U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna.
U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe.
Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju cvijetnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti.
Osjećaš li dok me danas promatraš u zagrljaju zrelosti da ja još uvijek čujem ona davna šaputanja, da čujem tvoje strahove od nemani koja te je skoro odnijela u beskrajne i nedohvatljive dubine nepostojanja. Znaš li da još uvijek uzdrhtala bdijem nad tvojim snovima, da slušam tvoje disanje kao simfoniju tvoga srca i da sam sretna, beskrajno sretna što nas je dobra vila, malena sirena ili ljubav obranila od preranog rastanka.

Muzika duše

U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjetih ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića u srcu začuh Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidjeh akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznah mirise sa našeg staroga škvera.
Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi stare snove probuditi, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja.

Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima bez tragova naših nekad zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim,
jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka.
Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena.
Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza.
Sjetim te se uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem sonatu i vjetar sneni.
Ne želim se više vratiti u one nedovršene, samo izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene.

Susret na obroncima rastanka

Nebo je plakalo kada sam odlazila, biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Bilo je kao u jeftinom ljubavnom romanu, kao u kičastoj melodrami bez poante, ali bilo je bolno i bilo je moje. Kada danas razmišljam o krhotinama tog davnog sna pričinja mi se da to nisam bila ja, osjećaji su se izgubili u prohujalom vremenu, ostalo je samo maglovito sjećanje, impresionističke slike kao svjedočanstvo trenutaka, tiha elegija koju slušam na rubu uma, glazba koja zaobilazi srce, ne dodiruje dušu. Vrijeme liječi rane šaputala mi je ljubav i ja joj nisam vjerovala. Kada se sretnete jednoga na rubu vremena, u poeziji kiše, u kapima davnog sna možda ćete osjetiti uzbuđenja prvih susreta i zauvjek zaboraviti suze na obroncima onog davnog kišnog sutona, šaputala mi je daleka zvijezda i ja joj nisam vjerovala.
Godine su doista učinile svoje, sreli smo se na stazi rastanka, znali smo da smo to mi iako to više nismo bili mi. Breme vremena se nježno spustilo na naša lica, srebro nam je okitilo kosu, ali oči, oči su zadržale isti osmijeh, onaj čudesni vulkan koji ubijek dolazi iz srca i širi se plamenim jezicima do kutova usana.Vrijeme se zaustavilo u treptaju oka, vidjeh prohujala ljeta, potražih ponovo onog nekoga koga sam davno tražila u tom smaragdnom pogledu. U kristalima tog nedosanjanog sna prepoznah zrelost i snagu življenog života.
Školsko zvono je najavilo početak našeg davnog kraja. Došli smo svaki iz svog života u zajednički trenutak slavlja davno položenog ispita zrelosti. Sjeli smo u onu istu klupu na kojoj smo davno djelili tajne, ali nismo uspjeli postati ona ista mladost na rubu zrelosti.Vrijeme je u nama zauvjek ugasilo onu iskru iz koje se trebala rasplamsati u ljubav, izbrisalo tragove isplakanih suza. Ostali su samo smaragdni kristali nedosanjanog sna na licu njegovog vremena i kapljice boje meda u zagrljaju moga vremena.

Staklene cipelice

Gustav Klimt,
Rođen: 14. srpnja 1862. u Beču
Umro: 6. veljače 1918. u Beču

Život Gustava Klimta je trajao u zagrljaju zlatnog Beča na granici između dva stoljeća. Bilo je to vrijeme umjetničke obnove i umjetničkog bunta te rađanje modernizma.
Nova umjetnost, art nouveau u Francuskoj, je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam zadnjih desetljeća 19. stoljeća. Inspiriran prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu profinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija. To je pravac kojim su umjetnici željeli "uljepšati industrijsku proizvodnju, spojiti umjetnost i obrt, ukrasiti bezlične fasade zgrada."
Nova umjetnost, secesija, sezession u Austriji, se rađala i u Freud-ovom Beču, koji je izvana još uvijek bio u duhu viktorijanskog morala, ali to je bilo i vrijeme kroz koje se provlačila snažna opčinjenost erotikom.
Bečka zanesenost erotikom našla je u Klimtu velikog pjesnika kista. Ni jedan drugi umjetnik nije tako slavio Erosa, a iznad svega žene, kao muze demona i konačnog ispunjenja smisla života.

Iznad beskraja u kojem se tek nazire Klimt-ova cvijetna livada, osjeća se topli vjetar, dah iznjedren iz umjetničke duše ovog čudesnog slikara. Iza spuštenih trepavica vidim ljepotu i lakoću postojanja, osjećam snagu sunca koje iskri ljepotu Poljupca i Zagrljaja, vidim ljepotu drevnog tijela, tijela iznjedrenog iz sedefaste školjke, pjeska i morske pjene. Zakoračih u bezvremenost tog čudesnog vremena osjećajući u sebi vječnost koja se zrcali u treptajima leptirastih ćelija moga mozga, osjećam lepršavost kista koji je ovjekovječio ljepotu ženskoga bića.
Sa čuđenjem, žudnjom i znatiželjom lutam galerijom slika koje u meni bude dinamiku zlaćane spirale i vode me u dubinu duše, u svjetlosni zagrljaj novoizrstajuće dimenzije, na ono čudesno mjesto s kojim osjećam ljepotu umjetnikove duše, na onaj mali otok prividnog mira sa kojega se uzburkava ocean doživljaja, s kojega se uzdižu valovi moje svijesti i pretvaraju u oluju osjećaja. Svaka slika dodiruju strune nekih drevnih snoviđenja, davne misli pretvara u dokaz postojanja u trenutku njenog nastajanja.
Vidim čudenje u očima Muza koje na Parnasu još uvijek vjeruju u snagu čovjekove duše i čujem glas proročice koja nas poziva da upoznamo sami sebe. Slijedim dinamiku zlaćane spirale i uranjam u širine ljudskog postojanja, širine nepoznate mom srcu i čudim se, da čudim se jer osjećam da se u meni iskre niti povjerenja i ljubavi prema svakom živom stvoru koji se usudi zakoračiti pod koplja dnevne svjetlosti i priznati sam sebi, da, u nekim davnim mislima, u nekim drevno izrečenim snovima pronađoh sebe i sada te misli pretvaram u svoj izričaj i promatram Klimt- ovu "Alegoriju skulpture" , boginju ljubavi ljepote, Veneru kojoj je vrijeme oduzelo ogrtač i Aresov štit, Veneru Milonsku koja i u ovoj slici iskri trenutak ljubavi, trenutak ljepote koja izrasta iz zakona zlatnoga reza.

Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljivića u ljubavni plamen.

Muze mi se smiješe i šapuću mi svojim božanskim glasom, budi ono što jesi, slijedi svjetlost zvjezde pod kojom si rođena, uvijek iznova izrasti iz pepela tvojih dogorenih vatri, uzdigni se iznad nepostojanja i kao Pepeljuga, slijedi dobru vilu tvojih snova i bježeći od nepravde, od nepostojanja, od ružnih uspomena, obuci staklene cipleice i kreni u noć punog mjeseca, kreni u zagrljaj secesije svoje udše, oslobodi se nepostojanja jedinstva, cjelovitosti, oslobodi se površnosti i nesamostalnosti, budi ono što jesi, ostani treprava duša u zagrljaju svjetlosne dimenzije u kojoj si rođena.

Roulette života

Znatiželja i čuđenje su vrline koje dokazuju čovjekovu emocionalnu inteligenciju, istinsko postojanje u svijetu punom još neotkrivenih tajni, te vrline nas navode da učimo, prihvaćamo novo, da mjenjamo stavove te da ne slijedimo svoju tvrdoglavost i jednoumlje.
Ruleta života se neprestano vrti, a mi ulažemo sebe, svoje znanje, svoje osjećaje na crna i crvena polja tog čudesnog životnog kotača. Sreća nam se smiješi, fortuna nas miluje svojim dlanovima, a onda, za nas neočekivano jer nismo osjetili da smo je koristili, iskorištavali, zloupotrebaljavali, se sakrije iza oblaka koji su se nadvili nad kockarnicu našega života. Tek oni koji nauče reći ono čudesno i značajno NE sebi samom, svojim porivima, svojim zanosima, svom neznanju, spoznaju u sebi znatiželju i čuđenje i znaju se zaustaviti na crvenom svijetlu semafora sudbine.
Znanje je tek sjećanje, ali znanje nam dokazuje da još uvijek ne znamo dovoljno, poziva nas u pustolovinu vječnog učenja novog. Osjećaji, spoznaja, znanje to su atributi kojima trebamo težiti jer ignorancija znanosti, (nemojmo se vratiti u vrijeme srednjeg vijeka), nas zatvara u naučeno neznanje koje su nam nametnuli oni kojima odgovara da ne izrastemo, da se ne obrazujemo, da ne spoznajemo nove istine. Mi moramo znati biti i trgovci i hazarderi da bi mogli svrsishodno djelovati i živjeti.
Iskoristimo tu vrlinu koju smo, po legendi naslijedili od stvoritelja. On je trgovao i hazardirao pri stvaranju svijeta, on nikada nije širio misao o poniznosti i nepostojanju, on nam nije ostavio ništa napisano, ništa određeno, on je samo djelovao i stvarao i uspio stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku i poslao ga da nauči živjeti u najvećoj i najokrutnijoj kockarnici, koju mi nazivamo život.

Ogrnuti koprenom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, mi nasljednici onih koji su protjerani iz raja jer su bili znatiželji, mi nosioci svjetlosti stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem, noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni. Ta čudesna zvijezda, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint znatiželja i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkom zmijom, mi nosimo njeno sjeme u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz ljudske znatiželje i čuđenja. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca.

Znatiželja i čuđenje je nezaustavljivi proces koji smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala plod sa drva spoznaje, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi kao svom trenutku spoznaje.

Oluja srca.

Suze neba se već danima kotrljaju beskrajem i pretvaraju ga u sliku jednog davno odsanjanog svijeta. Zaustavih jedan zaleđeni kristal na dlanu i osjetih njegovu moć. Kapljica izvađena iz slapa života, kapljica slična suzi koja je napuštala zaleđenu dušu u ljubičastom noćima u vremenu onih čudesnih nemira kada smo nesigurni krali osmjehe u skrivenim kutovima postojanja. Tada smo misli pripitomljavali poljubcima, tada smo tražili riječi u neizgovorenoj sreći, pokušavali opisivati pejsaže duše, a nismo osjećali da nas guta hladnoća koja se uvalčila u užarene noći prosute na obali oceana za čije zvukove smo bili gluhi. Morske orgulje su svirale sonatu našim snovima, a mi smo prestali sanjati lutajući zvjezdanim stazama na kojima više nije bilo tragova naših koraka. Mliječni put naše mladosti se izgubio na zaleđenim putevima dok smo tražili pupoljke ljubavi, a neka nepoznata duša, neki nepozvani gost na slavlju naših osjetila, ih je pretvarao u ledene cvjetove neobjašnjenih strahova. Rastanak je bio bolan i ostavio je usjek u santi leda u dubini duše. Ožiljak u kojem se skrivao zadnji plamičak one svijeće koju smo zapalili prvim poljubcem.

Darovao si mi buket, osamnaest crvenih ruža… danas u vazi umiru ruže,  prozirnim stepenicama neba odlazi zima. Tražila sam oprost u sumraku tvog pogleda, preživjela žigosanja ponosa. Stigme su ostale.  Krug ljubavi se otvorio ka beskraju.  Nema te više u snovima, tvoje ime darovah oblacima sjevernog neba.  Iza oblaka blješti  sunčanik vječnosti,  nad morem kao zavjet šutnje tišina svitanja, na pučini stranac, brodar ovijen aurom prisnosti. Osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti  u trentak zaborava.  Osviješćuje me toplina  bijelog jutra, inicijacija u sfere zrelosti.  U podmorju nutrine mreža ulova,  oslobađam  školjke zarobljene u predklijetkama  emocionalnog pamćenja, kotrljaju se biseri  stazom vremena.

Ovaj dan pun olujnog neba, pun oblaka iz kojih kapaju zaleđene suze neba me prisjetio na onaj trenutak, na onaj djelić sjećanja zatvorenog u užareno ljeto našeg rastanka. Bili smo djeca tek ogrnuta ispitom zrelosti, zakoračili smo u samo naslućene daljine životnih puteva na vreloj cesti iskušenja. Danas se više ne sjećam obrisa tvoga lica, silueta tvog bića u odlasku se iskri ponekada u srebru mjesečeva sjaja, ali pahuljice snijega koje lepršaju pred prozorom bude sjećanje na hladnoću onog vrelog ljeta u kojem smo krenuli svatko u svoju mladost. Ne postojiš već dugo, jako dugo u mojim snovima, ukrala te je snježna kraljica i odvela u kristalni dvorac na kraju svijeta, u dvorac iz kojeg mi sjevernim vjetrom i snježnim pahuljicama s vremena na vrijeme pošalješ sjećanje na ono vrijeme tihog umiranja u onom davnom vrelom ljetu sazrijevanja u suzama rastanka.