Imitacija imitacije života.

Svaka slika Vladimira Kush- a u meni budi neka davna sjećanja, sjećanja na vrijeme kada sam tek pokušavala biti autentična u izrazu, a osjećala sam da se sve pročitano, sve naučeno, sve zapamćeno zrcali u mom pamćenju i vraća me na izvor s kojged sam počela učiti. Sliku koju stavljam na početak ovoga teksta sam vidjela u originalu, ali me prisjetila i na ono drevno rađanje Venere iz Jakobove školjke.

Kako se usudio mladi umjetnik ukrasti ideju iz mita, pa onda ukrasti još i ideju drevnog slikara i Jakobovu školjku prezentirati kao svoje djelo? Smiješna pitanja, glupa pitanja, nepotrebna pitanja. Jer isto bi se mogli zapitati kako se usudio Platon Sokratove ideje sročiti u svoj izričaj i ostaviti nam te skupocjene misli u naslijeđe. Zar bi mogli osuditi Borgesa koji je služeći se mislima umova prije njega napisao predivno književno djelo svojim uvijek prepoznatljivim izričajem. Kako zamjeriti Matošu koji je u svoja unosio misli zapamčene od velikog Edgar Alana Poe.

Sve što mi danas pokušavamo reći, napisati, izraziti je već jednom davno bilo rečeno, napisano, izraženo. To je znak da smo učili i upijali tuđe misli, pretvarali ih u svoje znanje. Predivan osjećaj se budi u nama kada znamo da slijedimo ono što smo upili u sebe na pravim izvorima umjetnosti, na pravim izvorima književnosti, na pravim izvorima znanosti, a onda se potrudimo da to pretvorimo u osobni izričaj.

Ljubav, imitacija imitacije ljepote i lakoće postojanja, taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija, Ariadnina nit na putu ka izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta. Ljubav opjevana, opisana, sanjana ali nikada dosanjana. Imitacija imitacije života, znak tog čudesnost zrcaljenja u zrcalu vječnosti.

Iznenada začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Držeći se za ruke lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.
S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Botticceli-evih i Dali-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je Botticceli zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav. Dali ih je vidio svojim očima, ali ideja je uvijek ista. Ti čudesni krugovi iznikli iz Daneteova drevnog djela.

Orionovo sazvježđe se pretvara u sliku Dalievim talentom ovjekovječenih Jakobovih ljestvi koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik

"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijeza."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče mi pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.

"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.
Mi imitiramo davno imitirani život naših pradjedova i u toj imitaciji izrastamo u unikate danas življenog života punog znanja, vjerovanja i ljubavi.

Epitaf za dragog prijatelja

DO VIĐENJA, DRAGI PRIJATELJU DO VIĐENJA

Dr. Branko Heinrich, 08. 12. 1947- 03 01. 2010.

"Budi nam spomena: ljudska su godišta

vihar, plam i sjena, san, magla i ništa"

Tvoj grob će biti zvjezdana svjetlost i sjećanje na djetinjstvo, na žamor gimnazijskih hodnika, na sretne trenutke prvih susreta, prvih ljubavi, beskrajan prostor pun prikrivenih osmijeha zbog tihe" pedagogije" naših roditelja, dobroćudne pedagogije koja nas je pokušavala uputiti kako se tek načeta mladost pretvara u izgrađenu zrelost.

Tvoj grob će biti sjećanje na staklenu vitrinu sa lijekovima koje si nam samozatajno poklanjaoi sve one injekcije koje si nam davao da nestanu temperature, da bubrezi ponovo prorade, da zaustaviš umiranje odumrlog tkiva i čaša za konjak, to božansko piće, kojim smo slavili svaki novi susret, svako novo viđenje i menora, pozlaćeni svijećnjak, koji si nam poklonio na dan vjenčanja kao znak tvoga vjerovanja u prijateljstvo.

Večeras palim sedam svijeća i podižem čašu punu božjeg pića i noćas se opraštam s tobom dragi prijatelju, draga svjetlosti moga djetinjstva, zvijezdo moje mladosti i vjerni pratioče moje zrelosti. Tvoj grob će biti kristalno blistava slika tvog uvijek nasmiješenog lica, lica okrunjenog crnom krunom židovske kose, kose koju nisu uspjeli uništiti zatirači, vašeg drevnog postojanja u izrastanju europske civilizacije, gospodarstva, vjerskog pripadništva i kulture.

Tvoj grob će biti sjetno sjećanje na trenuke oluja ruža, prvih tuga i ljubavnih boli.Tvoj grob će biti knjiga pjesmica satkanih iz sjećanja na čudesno vrijeme sazrijevanja i mjesto za suze je samr tvojim odlsakom izgubila nježno rame za plakanje.

Tvoj grob će biti tiho mjesto odmora za naša, od tuge umorna srca, jer je tvoje tako iznenada prestalo brojati trenutke do ponovnog susreta.
Dragi Branko tvoj se život danas rasuo u tisuće mojih života i osjećam da je u meni ostala samo jedna jedina slika, vječna ljepota tvoje besmrtne duše.I doviđenja dragi prijatelju šapućem pjesmom pjesnika koj i je davno, svjesno krenuo zvjezdanim stazama:

Do viđenja, dragi moj, do viđenja.

Ljubav nam mili u grudima spava.

Ništa ovaj rastanak ne mijenja,

Možda novi susret obećava.

Do viđenja, mili moj, doviđenja

neka ti tuga obrve ne svije.

Umirati nije ništa nova

niti živjeti baš ništa novije.

Sergej Jesenjin

Na portama novog desetljeća

Na novogodišnjem nebeskom balu jedna mala zvijezda zaigrana razbija nedoglednu tminu, ruši tajnovitu tamu i plešući po nebskom cvijeću iskri uvijek sretna, svim zalutalim putnicima i svim ljudima na svijetu, samo sreću.

Njena svjetlost davna na dugačkom putu prošla je kroz galaksije razne i dotakla mnoga nevidljiva sunca, kupala se u oceanima noću, zrcalila u ledenjacima i pahuljicama svakog svjetskog, planinskog vrhunca.

Gledam u silvestarsko nebo, zvijezda mala zaigrana na horizontu s trenutkom mladim, mlado ljeto slavi. Srce moje trepti ritmom skrivenom u njenom svijetlu, u dubini tog čudesnog pogleda snena, zaigrano sjetna vidim duše moje sjenu, zrcaljenje mene putnika bez cilja, mene vječnog lutalicu u čizmama od tisuću svijetlosnih milja.

Pružam ruke ka malenoj zvijezdi, zvijedi koja godine mog života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju ljudska ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, mog rođenja znakom i čudesno se svijetlo k meni spušta njenim svjetlucavim tragom. Bisere mi šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta.

Promatram kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, silvestrovo već na istoku rudi, osluškujem tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenih vječno sretnih ljudi. A ljepotica bajna, moja zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata.

Pogledajte, u noći ovoj, noći otvaranja porti novog desetljeća, ljubav kaplje zvjezdanim prahom sa zvjezdanog neba, biserna kiša, suze radosnice, čudesna ljepota koju svako živo biće, svako ljudsko srce treba.

Život, ta čudesna cvijetna galija.

Slika Wladimira Kush- a i stihovi Vesne Parun sjediniše u meni želju da danas u zadnjem danu prohujale godine pišem o ljubavi, sreći i prijateljstvu.

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:

ima čas kad ljubav i život postanu jedno.

U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.

U kapi kiše na listu mrke smokve

svečanost ljeta trajala bi stoljeća

i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi

skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.

S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,

srce ga ne može graditi iznova.

I misao je nemoćna da ga traži

u mržnji stvari što jedna drugu poriču.

Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo

našim čelom koje je prestalo žudjeti.

Ljubavi, i tebe smo izmjerili

lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.

Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep. Rimbaud- ova pijana lađa postaje Kush- ova cvijetna galija puna čudesnih mirisa života.

Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da odpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naši život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos. Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti.

Što nam onda preostaje? Samosažaljenje?

Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda.

Oslušnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja.
To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i jedan drugoga. Tada zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.

U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti?

Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"

"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše.Klatno sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva.
Pod klatnom tog sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek nepresatana opomena o promašenom trentku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli, u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

Pregršt sretnih trenutaka u cvijetnoj galiji života vam želim!

Oaze života.

Čarobnost Božića se zrcali u nama i na današnji dan, dan svetog Stjepana.

Prisjetimo se, možda je danas imendan bratu, nekom prijatelju, rođaku, znancu ili kolegi, pa čestitajmo mu. No pogled će nam odlutati dalje, te ćemo se upitati zašto je taj mladić, student Stjepan radije bio spreman poginuti nego skrenuti s puta Isusa iz Nazareta.

Čuli smo da su milijuni mučenika umirali u prvim stoljećima kršćanstva, znamo da Rimsko Carstvo nije znalo što s njima činiti, ono je bilo pobijeđeno silinom spremnosti da izginu, ali da pokažu svijetu da je spas došao na svijet, da je zemlja voljena i da je čovjek ljubljen onako kako samo Bog može voljeti.
Danas u vremenu potrebe transformacije duše, u vremenu izrastanja spoznaje u istinsku dvojnosti našeg postojanja, danas kada naslućujemo da u najsitnijim strunama našeg bića počiva to dvojstvo, dvojstvo materije i energije, dvojstvo čestice i vala, danas si možemo misao dr. Tomislava Ivankovića i objasniti, možemo je razumjeti i prihvatiti kao ISTINU, jer samo onaj koji osjeti LJUBAV u sebi, tko zavoli sebe samoga može voljeti i druge.

Zbog ignorancije, naučenog neznanja, su protekle rijeke krvi, milijuni ljudi su u holokaustu bili mučeni i žrtvovani, tisuće djece, roditelja, djevojaka i mladića, staraca, patricija i seljaka, robova, slugu i službenika, časnika, vojnika, savjetnika careva otišli su u smrt, svega su se odrekli, jer im je pripadnost Isusu Kristu bila fascinantnija od svega što im je obećavao svijet.

Danas spoznajemo istinu, naslućujemo izvor te čudesne energije u sebi i zbog toga nam se Božić danas prikazuje u novom, sudbonosnom svjetlu. Taj je tradicionalni "Božić" jučer svratio u naše živote da nas upita koje su naše životne vrednote. Božić je došao da nas upita da li još živimo, jesmo li do sada bar nešto preživjeli, imamo li budućnost ispred sebe ili je smrt zadnja stanica našeg života.

Čut će se i danas božićne pjesme u našim crkvama. I danas će biti slama u mnogim seljačkim kućama, i danas će biti obilan stol, mirisat će borovi, još uvijek će odsijevati u svima nama božićno ozračje. No, drugačije je danas nego jučer. Jer, ljepotu rođenja Djeteta iz Nazareta poškropila je krv Stjepana iz Jeruzalema.
To Dijete iz Nazareta jest naša sudbina, naše pitanje koje odlučuje o životu i smrti, ono je vrednije od svega u što se uzdamo i od čega živimo. U idilu Božića ulazi polako ozbiljnost ljudske egzistencije.
Jučer smo čuli poruku anđela: »Danas vam javljam veliku radost, jer se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta«.
Danas kao da čujemo novu poruku koja kaže: Javljam vam tužnu vijest da ljudi ubijaju one koji pripadaju Bogu, koji žele živjeti vječno.
A iza te tragične vijesti nazire se još jedna ponosna i dostojanstvena vijest:
Čovjekov život je vredniji od svega na zemlji.
U svakom čovjeku izrasta klica te čudesne energije koju smo jednostavno nazvali ŽIVOT.

Postoje ljudi koji su osjetili tu klicu u sebi i spremni su i sposobni umirati za velike stvari, za ideale i vrednote, ima ljudi kojima je vrlina važnija od života, ima ljudi koji znaju da je čovjek vredniji od svega što on ima.

Prolazimo jednom zemljom. Dani odlaze, noći nestaju, godina je sve više, a naša ljudska snaga sve manja i slabija. Nakon proljeća života došlo je ljeto, onda je došla jesen, pa polako zima. Trebat će otići sa zemlje a da još uvijek ne znamo zašto smo na njoj živjeli. Treba otputovati, oprostiti se sa svojim prijateljima, nestati odavde, a da ne znamo kamo to odlazimo i što nas to tamo čeka.

Oni koji ne mogu drugačije neka danas ponovno odu u crkvu, ili neka se se pod borom zagledaju u jaslice, prepoznaju Mariju i Josipa roditelje u tihoj noći rođene LJUBAVI.

Treba se pokloniti tom malenom, nevidljivom, nejakom biću i u njemu prepoznati LJUBAV, stvarnu, vječnu, jedinu energiju koja znači život. U malim sitnim stvarima leže vrhunske vrednote. Kad to uspijemo, Božić će postati Božićem, obuzet će nas radost i nada nas više neće napuštati. Potrebno je zatim sjesti negdje u tišini sobe, ili se prošetati u osami, te se upitati što sam to ja radio do sada u životu, kuda će dalje teći moji dani, što bi zapravo bilo pametno i mudro danas učiniti, i kojim smjerom krenuti u životu.

Potrebno je danas načiniti temeljitu opciju prema svojoj sreći, okrenuti se od mraka prema svjetlu, osloboditi se i odreći grijeha, a početi voljeti čovjeka kako ga voli Bog u nama, te početi voljeti Boga, tu čudesnu energiju u sebi, energiju koju nazivamo LJUBAV, a to samo čovjek može osjetiti i spoznati.
Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće. Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan tom malom malom Bogu koji je postao velikim Bogom u čovjeku i za čovjeka.

Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši. Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno.
Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema. Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan. Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca.
Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo nam želi reći:

Čovječe, upoznaj svoje istinsko postojanje, svoju čud i svoje dostojanstvo!

Služila sam se tekstom Dr. Tomislav- a Ivančić- a "Oaze života" i vjerovanjem u transformaciju čovjekove duše, to novo izrastajuće dvojstvo i ljubav.

Vječno svijetlo

Vječna iskra, treperavo iznikla iz davno rođenog dječaka, nebu okrenuta, čovjekom probuđena, zvijezdom padalicom pozdravljena, pastirskom pjesmom dočekana, ponočnom tišinomi zvucima orgulja slavljena. Njen put traje tisućljećima, zvijezdana je staza nemirnim dušama, anđeosko svijetlo prestrašenima, svijetlo tek rođenima, smiraj umirućima, melem ranjenima, pomilovanje optuženima, spokoj tugama, sreća nesretnima, ljubav neljubljenima.

Noćas vidjeh zvijezdu repaticu, komet ili tek želju da je Betlehemsko svijetlo na svom dugačkom putu od početka vremena do ustreptalog srca prešlo milijarde svjetlosnih koraka i bilo putokaz zalutalim putnicima, zvijezda vodilja ka jaslicama smirenja, ka njedrima spokoja, ka izvoru čudesnih osjećaja, ka rađanju ljubavi.

U kaleidoskopu snova vidjeh kako nestaju tuge, nesreće, bolesti, vidjeh uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz pepela njenoga oca, vidjeh spasenje brodolomaca, vidjeh ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle čudi, vidjeh poniznost onih koji nisu znali praštati, vidjeh svijetlo nad svijetlima i utonuh u vječni zagrljaj ljubavi.

Krenuh noćas kristalnim ljestvama i otvorih Jakobovu školjku da vidim biser ljepote, da svijetom zablješti postojanje bez pohlepe, zavisti i obijesti, da zaustavim galop jahača apokalipse, da sretnem zvjezdanog orla koji prosipa samo zlaćanu prašinu na duše još usnule u ovoj čarobnoj noći rođenja ljubavi.

Osluškujem zvuke panove frule izmiješane sa tonovima velike nebeske harfe i tiho pucketanje vatre na ognjištu sjećanja. Njihovi odjeci kao mana hrane srce i satiru stare i potisnute tuge, razgrću decembarske oblake, brišu granice ka beskraju i iskre sunčev prah u ovom jutrenju.

Svjetlosni zagrljaj se širi bespućem i ja vidim kako zalutali u tmini neznanja kreću ka odajama spasenja, vidim galije na uzburkanom moru života kako razapinju jedra od nebeskih cvijetova i slijede sjaj čiste ljubavi, stazu ka trenutku istinske spoznaje.
Na portama kristalnog dvorca istine zrcali se štalica i djetešce na slamici, vječna iskra dobrote, ljubavi i životne ljepote. Pristigli putnici ostaviše iza sebe hirovite mreže nepostojanja i zakoračiše u trenutak novog rađanja, u trenutak ljubavi.

Sretan vam Božić!

Sretan vam Božić !

U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare pjesmice, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim stihom i učio me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavom i sladunjavom. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj.
Danas, nakon ove teške godine, godine pune strahova i previranja, godine koja je ostavila duboke ožiljke u mom srcu, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđaju.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.

Anđeo ljubavi.

Lutam snena nepoznatom stazom, snivam o ljepoti što se u sutonu krije,dlanovi miluju, u nebeskom vrtu procvijetali cvijet, taj čudesni željeni svijet, da se anđeo ljubavi, svojim treperavim sjajem, u ljepotu života slije.

Koplja dnevne svjetlosti, kao znak Kupidove smjelosti, taj čudesni trenutak zrelosti budi sjećanja, pronalazi uspomene u prošlosti izgubljene,

i pretvara njihovu prošlu ljepotu u treptaj snenog oka i anđeosku dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama čarobne duge.

Vidim staru trešnju u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više,

a na suhoj grani poezija vode sjaji blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem pjesmu vjesnika neba,simfoniju koju srce sada treba,

ljepotica noći, ona zvjezda sjajna, jutra najavljuje bajna,

ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,

Anđeo ljubavi mi šapuće nježnim glasom

isplakane suze su tek poezija vode

i tvoj kristalni put do željene slobode.

Želim vam blagoslovljen Božić i samo sreću u novoj 2010- oj godini!

Lady Lazarus ili ptica Fenix?

"Njene pjesme su kao ruski rulet pri kojem se pištolj sa šet metaka vrti u krug" pisao je o poeziji Sylvie Plath Robert Lowell "Ona je najuznemiravajuća pjesnikinja ovoga stoljeća" Robert Lowell je bio pjesnik i kod njega je Sylvie pohađala tečajeve kreativnog pisanja.

U pjesmi "Lady Lazarus" 1962 Sylvia Plath opisuje svoje osjećaje u trenutcima kada je pokušavala učiniti samoubojstva i zbrkane osjećaje koji su se u njoj rađali poslije spašenja iz zagrljaja smrti. Njena želja za umiranjem je bila skrivena u njenoj želji da bude netko drugi, neko novo biće, biće manje nesretno, biće manje tužno. Piše nam o lutanjima svojim umom i svojim osjećajima, piše nam o svojim tajnim željama,

"Učinih to ponovo,

svakih deset godina

uspijem u tome"

i o zabludama svoje duše koje je izražavala nesvakidašnjim stihom. Sylvia Plath je tragala, kao puno prije nje i Kafka, tragala je za sunčanim dvorcem spasenja, dvorcem koji je ona nažalost naslućivala u smrti. Vraćala se povijesti, mitovima i biblijskim licima da bi oslikala svoju nesretnu dušu i svoje vjerovanje u spasenje duše.

U pjesmi "Tatica" koja je na neki način blizanac "Lady Lazarus" je bila Elektra koja poslije smrti oca spoznaje svoj istinski identitet boginje koja se uzdiže kao slobodno vatreno biće ka bogu suncu. Naziva se ženskim Lazarusom, a svoju osobnu tragediju je u ovoj pjesmi poistovjetila sa tragedijom židova u vrijeme fašizma.

Na sebi svojstven način objašnjava svoju žudnju za smrću i njenu mržnju prema sebi samoj i životu. Već sam naslov "Lady Lazarus", je simbol uskrsnuća i potpuno pokazuje njen namjere. Sylvia Plath želi umrijeti, ali se ne želi, slično Lazaru, zahvaljujući nećem nednaravnom, nekom nadzemaljskom čudu ponovo ista probuditi.
Biblija nas uči da je Lazar bio Marijin brat i Isusov prijatelj. Obolio je i umro, ali nakon četiri dana ga je Isus probudio iz mrtvih. /Johannesevangelium 11, 1-45/. Lazar je postao simbolom za snagu koja je jača od smrti. Negovo ime na hebrejskom znači "Bog je pomogao".

A Sylvia Plath je još kao mala djevojčica poslije smrti svoga oca izjavila da prestaje vjerovati u Boga. U pjesmi upotrebljava njemačku riječ Herren, što može značiti gospodo, ali i Bože.

"Sam bog zna kakvu joj je ranu, davno u djetinjstvu, nanijela očeva smrt, ali tokom godina tu bol je transformisala u uvjerenje da biti odrastao znači biti spreman na preživljavanje. Tako je, za nju, smrt bila dug sa kojim se morala susresti svake decenije." piše jedan kritičar njene poezije.

Zbog toga se i postavlja pitanje koliko su vjerodostojni prevodi na strane jezike, postavlja se pitanje kome se uistinu Sylvie Plath u pjesmi obraća i kome se na koncu osvećuje.
"Lady" u naslovu pjesme nam dokazuje da se Sylvia Plath identifizirala sa Lazarusom, tom biblijskom figurom, jer je često puta neželjeno bila kao ista i nepromjenjena spašena od željene smrti. No ona želi umrijeti da bi se mogla vratiti kao novo biće, kao Fenix, kao ptica koju ona vidi kao ženu koja će se onda osvjećivati za sve nepravde učinjene ženama.

Pjesma "Lady Lazar" je napisana u dvadeset i osam strofa, a svaka strofa ima tri stiha.

U Sylvie- noj poeziji nema rime, čak ni ritma nema, pa tako njene pjesme postaju tužne slikovnice o nesretnom životu, njeni stihovi su naslagane slike izcrtane umijećem njene duše.

Tek čudo sam na dvije noge, moja koža

Prozirna, slična zaslonu nacističke svjetiljke,

moje desno stopalo,

slično držaču papira,

a moje lice bez lica

tek svileni židovski lan.

Na samom početku pjesme Sylvie Plath opisuje sebe poslije prve smrti, opisuje se kao židovku i tako tužnim slikama generira u pjesmu mučenje tijela kao motiv nacizma. Spas je za nju bilo mučenje, a smrt, ta za nas spodoba, za nju je bila njedra u kojima će se tijelo konačno jednoga dana osjećati ugodno.

Žudim, da žudim
za zagrljajem groba
i ugodi mesu mojem..............

Osjećala se kao mačka koja ima devet života, ali je Sylvie to opjevala u negativnoj konotaciji stihom,

"dakle ja moram
devet puta umirati
da bih uistinu umrla.

Sada sam žena, prava žena.prvi put umrijeh sa deset godina.nesretan slučaj,
drugi put sam željelanadmašiti samu sebe i ne vratiti se.Kotrljala sam seBila sam školjka.zvali su me zvalii skidali sa mene crve, kao ljepljive bisere.

Umiranje je umijeće,

kao i sve ostalo,
a ja to činim uistinu dobro"

No ona to umijeće ne smatra bogom danim, nego osjeća da plaća veliku naknadu za njega, jer ona se osjeća kao djelo smrti, kao dokaz vrijednosti same smrti.

"Kada umirem, umirem vatreno

Umirem čudesno i stvarno.

ja sam rođena za umiranje.

Lako se umire sam

Lako je umrijeti i ostati mrtav

ali ovaj teatralni

povratak pod koplja dnevne svijetlosti

buđenje na istom mjestu sa istim licem, i isti

neosjećajni, prividno razdragani uzvik."

Na taj način nam Sylvie objašnjava da Lady Lazarus nije žrtva nego osvetnik, ona će se jednoga dana vratiti da se osveti Gospodinu ili Gospodi koja vjeruju da mogu njome vladati. Njima ona šapuće stihom.

Mislite ovo je čudo

To je ono što me satire.

Naplatit ću

vaše gledanje u moje ožiljke,

naplatićusvaki odkucaj moga srca,

koje stvarno još kuca.

Ja sam Vaše djelo gospodo,

vaša dragocjenost,

dijete satkano od zlata

koje se u vapaj pretvara

i evo gorim, izgorjet ću

i ne potcjenjujem vašu brigu.

Šapuće li Sylvie Gospodinu ili gospodi koja će kopati po njenom pepelu i ništa do zlatnog zuba i vjenačanog prstena neće pronaći? Preživjela sam pet života, i sada izgradih gnijezdo u kojem ću umrijeti, izgorjet ću kao ptica Fenix i roditi samu sebe, udignut ću svoj grob i uzletjeti do grada sunca. Bit ću drugačija, znat ću se boriti protiv vas Gospodo moja, vas koji ste me branili od željenog umiranja, od željene metmorfoze moga bića.

"Pažnja, opasnost

iz pepela se crvenokosa uzdižem

i proždirem sve vas u moju slast"

Mislim da je samo Sylvie Plath znala kome se obraćala ovom čudesnom pjesmom. Mi već desetljećima samo nagađamo. Ona je tu tajnu odnijela sa sobom u zagrljaj toliko željene smrti.

Metafora ljubavi.

U trenutcima previranja se često vraćam galeriji predivnih slika Wladimira Kusha i pokušavam se dušom i srcem teleportirati u trenutke njihovih nastajanja. Njegov poetični surrealizam mi ovom slikom zrcali njegovu dušu, njegovu metaforu ljubavi.

Što je ljubav?

Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika?
Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše.
Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati.
Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja.
Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.

"Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna."

Herman Hesse, Narcis i zlatousti.

Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.
Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst. Sada ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.
Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za ljubavi.

Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku. Narcis se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao u slici na površini vode. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo jer nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina.
Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoju ljubav u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje.
On se ne zaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače, nego u priviđenje, u bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.
Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike.
Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, uzburkavao je površinu vode i slika je nestajala. Shvativši to Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.

Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.

Pogledajmo još jednom Kush-ovu sliku.
Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ljubičasti beskraj i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.

Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.

O ljubavi s malo drugačije strane

Kahlil Gibran

"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
"Zli ljudi mrze grijeh iz straha od kazne.", a zli ljudi su oni koji propovjedaju duhovnost koju ne žive, jer u dubini svoga srca, u beskraju svoje jadne duše ne dolaze do one točke koju nazivamo božje oči i tako ne znaju što je spiralna dinamika istinskog postojanja, ne osjećaju ljubav. Oni iz straha od kazne počinju i vjerovati da žive duhovnost, a duhovnost sama po sebi je blaga i nepoznaje ni mržnju ni grijeh ni strah ni kaznu.
Pročitala sam razne ljubavne priče, sretne, nesretne, tugaljive, lepršave. Piše se o ljudima koje je ljubav promijenila, oplemenila, ali i učinila nesretnima. Iskušenja u ljubavi doista su beskrajna, ponekada neobična, ali uvijek raznolika. Ono što je važno i vrijedi u životu, a čini mi se posebno u ljubavi, je uzrečica, nikad ne reci nikad. Nitko od nas ne može stopostotno tvrditi da u budućnosti neće učiniti nešto za što se danas kune da nikad neće napraviti. Upoznala sam mnogo ljudi koji su sami sebi na taj način uskočili u usta. Postoji li cijena ljubavi? Naravno da ne postoji, to je čudesan osjećaj koji je neprocijenjiv, njegove vrijednosti se mjere odkucijima srca, treptajem leptira u trbuhu, protokom šampanjca u krvnim žilama. Trepravi osjećaj postojanja u tijelu koje samo sebi u sebi proizvodi taj osjećaj.
Nevjerovatno je to da mnogi smatraju da je ono što smatramo ljubavi uvjetovano vremenom u kojem živimo, socijalnim običajima i očekivanjima. Uče nas što je poželjno i vrijedno, ne razumjevajući da je ljubav ne mjerljiva i ne dokazljiva, da ona iz trena u tren izrasta sa nevidljivog izvora i postaje rijeka kapljica koje blješte osvijetljene našim unutarnjim suncem.
Rijetko tko od nas već u mladosti ima razvijen osobni sustav vrijednosti i točno zna što hoće. Mi ulazimo u život ne spremni za borbu jer je često ono što nam je važno protivno uvriježenim društvenim očekivanjima i pravilima. Tada pristajemo na nešto što ne želimo, ne osjećajući da si pri tome ucrtavamo put u nesretna stanja duše. Sigurni da smo naučili lekciju napamet mi vjerujemo da je život u ljubavi posut samo zvijezdanom prašinom i zaboravljamo uzrečicu koja nas upozorava da je put do zvijezda posut trnjem.
Pročitah ovu čudesnu pjesmu na portalu koji govori o zlostavljanju žena.

Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,

a stijene su otvorile uši.
Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,

kao listovi uvele kite cvijeća,

zveknule kao ogledalo

koje je razbilo sedam godina sreće.
Lebdio je ispod stropa

viseći na krilima gradjanskih vrlina,

tako da su mu pucale naramenice,

vikao je taj mali bog,vladar u svom životnom prostoru,

vikao je zlobu, zavist i preziri sebičnost

koju zovemo ljubomorom

vikao je krvavu laž i sam joj stade vjerovati.
A ona je stajala…

u tom neshvatljivom udaranju valova,

daleko, daleko u sumračnoj, otvorenoj krajini

s izgubljenim snovima i s nogama pod snijegom

stajala je čista…
Svjetiljka je padala,

pružala je ruke i ništa, ništa nije čula,

tek nešto kao praskanje leda…
Letjele su riječi, te krpe svadbenog vela,

u okviru ogledala zvonilo je sedam godina sreće.
Zveketao je mali bog,vlasnik i sudac čežnje

koju nikad nije upoznao,

siktao u oči u kojima nikad nije primjetio ljubav:
“Ti kujo, smrti moja,

zgadio mi se tvoj pogled.

I tvoje ruke,životinjska vjernost,

poniznost bez nade i ambicije,

odbojno mi je tvoje lice.

Želim rasti !”
A ona je stajala tamo u sobi…

kao u dalekoj sumračnoj krajini,

gledala ga je očima punim ljubavi,

i ništa, ništa nije čula,tek nesto…
kao dragi, bliski glasonaj isti glas,

zameten snijegom sedam godina:
“Andjele moj, umirem za tobom,

ti si moj život,l

jubim ti oči i ruke,

želim te, o prži mi usne.
Nositi ću te na rukama,

a budem li ti ikada rekao i jednu

jedinu zlu riječ

neka onijemim…”

Vojtech Mihalik

Njegova poezija je izrasla iz osjećanja osjećajnosti osjećaja. Poezija koja dokazuje postojanje u trenutku, osjećanje osjećanja trenutka, sudjelovanje u trentku, spoznavanje vulkana osjećanja osjećaja u trenutku svijesnosti. Ljubav je put na kojem susrećemo i trnovite staze na kojima dokazujemo istinsko osjećanje tog čudesnog osjećaja.
Mihalik je pisao je o životu, pisao je istine, opisivao ljudske boli izričajem koji ledi krv i budi emocije.
Sljedeću pjesmu bi mogli staviti na portal potlačenih muškaraca.

Pogledala je u zvijezdu i šapnula: "To je Venera"
Jučer se vratio s fronta na jednoj nozi, kao gusak,
dočekali su ga s osmijehom i odmah okretali glave,
ponudili su ga s rakijom i stolicom
i pjevuckali:
da, da, dobro je da si već kod kuće
da, da rat je gadna stvar.
Pazili su međutim da ne gledaju u ono gadno mjesto.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Takvih je malo"
Zapravo, bilo je ovako:
Predvečer je svratio Bokovima i upitao za Albinu.
Prije točno četiri godine,
u gaju zvanom Kozji gaj.
Pomilovao joj je kosu u poljubio usta.
Kasnije su govorili o vjernosti,
o kući kraj rijeke, o malenoj dječici
i o svemu što već uz to ide.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Sjaji kao nekad"
Albina nije trebala tako govoriti.
Prije četiri godine
u gaju zvanom Kozji gaj,
iskopao je obima nogama divno gnijezdo.
Mjesec dana kasnije su ga pozvali u vojsku,
dotjerao je do časnika,
a ostalo je lako pogoditi,
pogotovo što se noge tiče.
Pogledala je u nebo i rekla: "To je Venera."
I maramicom sakrila suzu.

Te večeri nije izrečena ni jedna riječ o ljubavi,
što je razumljivo kada se razgovara s bogaljem,
nije se imalo o čemu razgovarati
a gospoda to zovu dosadom.

Riječ na papiru postaje patetična
samo izgovorena ima svoju pravu težinu
ovako je rekao:

Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
ali nisi mi rekla da ljubav svijetli mladima.
Ah, svi bogalji i procjeđeno ljudsko smeće
prestali su gledati u zvijezde.
Sumpor za zvijezdani požar na zemlji se gomila.
Bog koji je nebo zvijezdama, a zemlju grobovima posijao
hirovima one zvijeri naše srce iskušava.

Govoriš mi o zvijezdi koja se zove Venera,
koju do sada nisam upoznao,
kako je mogu gledati?
Prije točno četiri godine
u gaju zvanom kozji gaj
našli smo djetelinu s četiri lista i četiri boje.
Na svijetu su siromasi,
a ti imaš žensko srce.

Da, ona je imala žensko srce.
Zaboravila je na njega, našla drugoga
zdravog, lijepog, pristalog.

Ali to je već druga priča
koja počinje riječima:
Ona velika zvijezda gore, to je Venera.
Svijetlo je na nebu, krv pod nama.


Dvije pjesme istoga poete, dvije pjesme koje govore o ljubavi. Žensko i muško srce na sajmu taština, žensko i muško srce na pijedestalu srama, žensko i muško srce u oluji osjećaja, žensko i muško srce na Kairosovoj vagi poniženja i želja.
Ljubav nije pasivno stanje duše, ona je izvor, lepršavi potok, mirna rijeka, uzburkana bujica, vodopad, jezero sreće, ocean života. Ove dvije pjesme su najljubavnije pjesme trenutka, pjesme koje dokazuju da ljubav nije među zvijezdama, da je tu u nama, u našoj krvi i da o nama samima ovisi kakva će ona biti.

Dijalog uma i srca određuje i naše postojanje u ovom globaliziranom svijetu. Mi se neprestano nalazimo na Kairosovoj vagi, važemo svoje i tuđe misli i osjećaje kao potrošnu robu na sajmu taština. Često bez imalo samokritičnosti optužujemo, okrivljujemo druge za naša nesretna stanja, neosjećajući da tako osuđujemo sebe i njih na izganastvo iz istinskog života.
Prisjetimo se ove misli,
Kahlil Gibran

"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
pokušajmo je prisvojiti i počnimo sami sebe jačati da nikada u životu ne osjetimo osjećaj mržnje.