Pater eius est sol, mater eius est luna

Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline.

Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u pjesmama

Čovjek, čarobnjak, opsjenar

živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja,

čovjek to čudesno zrcalo svijeta

dotaknut Sofijinim snom

protkan krvotokom boga

diše ritam i živi pokret

tek probuđenog svijeta

u kojem njegova duša eonima luta.

To najfinije tkanje,

tvar svemira utkana u srce

veze još uvijek zlaćanu čipku života

s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.

Gdje počinje to veliko klupko

iz kojeg, kao pahuljice snijega

između niti dnevne svijetlosti,

izrastaju čvorovi sudbine,

i kao nestašna djeca

traže srce

tvorca čudesnog sna.

Tko zna kuda nas nosi

svileno tkanje,

satkano tisućama čvorova

sreće i tuge, ljepote i boli,

oplakano i opjevano.

Tko zna kada i kako će svršiti čarobni let kroz eone

u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put

u blještavom krajoliku

vječnoga božjega sna.

Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet. Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama u dohvatljivu svijetlost koja nam govori o ljubavi.

Nebeski vranci

Da mi se vratit u mirne vale djetinjstva mog, na oltar snova i opet bezbrižno snivat san o ljepoti postojanja.

Na valovima davnih snova,

iz pjene mog plavog beskraja,

izranja srebrna kočija koju,

dodirnuti ljepotom svitanja,

nebeski vranci odnose

ka vratima vremena.

Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena, osjećam moć sadašnjeg trenutka, osjećam da uistinu postojim.

Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, stojim na vratima vremena, na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca.

Plava ljepotica korača tepihom svitanja

i traži nestalo sunce

na svojoj putanji do vječnosti.

Noć i dan sjedinjeni buđenjem, a

ona kao zalutala lastavica savi gnijezdo u beskraju

i sakri se u njedra svemira.

Izrasla iz ljubavi univerzuma,

postade zipka čovjeku i

dodirnu strune nebeske harfe i

one zatitraše simfonijom

mog, tvog, našeg vremena.

Tu si i kada te nema

ti usnulo sunce umom plavičastom snu,

koji u tvome zagrljaju snivam.

Tu si i kada te nema i

griješ mi promrzle obraze pogledom

što gori vječnom vatrom postojanja.

Koračam tišinom nebeske rijeke,

uzdižem se Jakobovim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da plavičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema,

čujem te vjetrom u zvuku

morskih orgulja,

vidim te u plesu sa oblakom,

prepoznajem te u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju još snenog oka.

Ti si tu i kada te nema,

tu u plavićastom snu,u plavom svitanju,

na dlanu s kojeg se uzdignuh u ovu putanju ka vječnosti,

u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama pinija i suzama neba,

u vječnom nastajanju ljepote,

u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem,

živi ljetom i vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi, energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana,

tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora,

ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica snova.

Ti si tu i kada te nema,

tajno vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo, izvoru sjaja i blještavila,

nemiru ovog beskraja kojim sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim u ovom hramu koji nazvasmo dom,

na oltaru snova na kojem cvijeta najljepši cvijet moja, tvoja, naša, njihova

LJUBAV

Žena ženi iz sjenke duše.

Trajala sam u jednom čudesnom svijetu, vjerovala da sam pronašla cyberspace u kojem mogu živjeti svoje davno naslućivane snove, vjerovala, kažem ali ljudska taština je bila jača. Pokušah stihom safiru koji od krizme blješti na mojoj ruci ojačati sjaj, pokušah SAFIR staviti na srce i srcem srcu u safirastoj pjeni Afroditine djece pronaći mir. Glupo je poželjeti nešto što je lijepo, nešto lepršavo i sjajno učiniti još sjajnijim, glupo je petljati se u klupko nečije duše jer se klupko tako zapetlja da se više neda razmotati. Svaka napisana riječ s moje strane je bila protumačena kao napad na osobnost, svako pitanje kao provokacija. Žao mi je da se to dogodilo na portalu ljubavi, vjerovanja i znanja.

Evo http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28731 pjesmuljka koji poklonih SAFIRIS, autorici lepršavih stihova, blogerici i članici portala ljubavi, vjerovanja i znanja, pjesmuljak koji već snuje san na portalu Magicus.

Tužana srca se oprostih od portala tekstom " O anđelima i ljudima", tekstom u kojem sam davno pisala o Einsteinovom još uvijek ne ostvarenom snu.

Da, moj san se nije ostvario. Magicus ostaje samo lijepo sjećanje u kojem se zrcali Tigrusova slika o kojoj sam napisala nedavno objavljenu studiju, slika koju sam osjetila srcem i sjedinila se s njom, slika koja nosi naziv "Srodne duše", a pjesmuljak malo prerađen, obojen nijansama moći sadašnjeg trenutka danas objavljujem u ovom svijetu.

Taština je treperila u svom bjesu
i grubošću skrivenom u šapatima duše
stala pred porotu
i
razbijala sliku žene.
bacala je blato na sjenke sna,
kroz maglovitu sferu nestvarnog svijeta
kao štektanje hijene
padale su uvrede
i proždirale zadnje krhotine povjerenja,
ubijale dušu,
gnječile srce.


Stajala sam razgolićena do klevete
tražila oproštaj u zvezdanom orlu,
u mislima starog indijanca,
u zvjezdanom zagrljaju,
u maglovitim daljinama nestvarne istine.

Pružih srce na virtualnim dlanovima,
a srce odbačeno pod nazivom
"dotična osoba"
krvari tugom i prigušenim gnjevom.

Osjećaj ljubavi rađa nove sne,
ljubav tka ljepotu postojanja,
ljubav gnjev pretvara u blagost,
ljubav grli svjetlosnim zagrljajem
ljubav voli svaki novi dan.

Žena ženi iz sjenke sna
poklanja ovaj stih
pjesmuljak tuge
dlan bez srca
jer srce je već davno
odbačeno, odbijeno, zgaženo
proglašeno bolesnim,
neupotrebljivim.
Žena ženi iz sjenke sna
ostavlja ovaj stih
i suze
kristale svoga sna u svjetlosnom zagrljaju

Afroditine djece.

Dinaja poklanja Safiris ovaj stih u nadi da će Safiris u safirastom oceanu svoga života jednoga dana shvatiti, osjetiti, razumjeti da je Diana, boginja lova i mjeseca, Giordanova svjesna spoznaja, čuvarica ljepote na portama znanja, vjerovanja i ljubavi.

Ti više nisi dječak.

Otvaram staru požutjelu pjesmaricu, u kojoj je skrivena patnja i bol i listam stihove koje sam pisala izrastajući u ovo što sam danas, u ženu koja osjeća ljubav kao čudesnu energiju koja nas brani od one nepoznate, ali okrutne zvijeri u nama samima.

Bilo je to davno

na ravnici uz veliku rijeku,

na šljunku s kojim smo se igrali,

na pjesku kojim smo trčali,

na cesti koja nije vodila nikamo,

na nebeskoj pućini među zvijezdama

na mliječnim stazama sna.

Da, bilo je to davno,

tamo gdje je ostao dio mene,

tamo gdje smo položili ispit zrelosti,

tamo gdje smo poljubcima učili opraštati,

tamo gdje je ljubav izražavana augmentativima.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

tvoje tadašnje slabosti

su postale tvoja snaga

ubio si dječaka u sebi,

nažalost ti si danas samo čovjek.

A moja ljubav?

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva

jer me nisu ranjavali,

neznam da li mogu plakati

zbog ukradenog vremena

ili izgubljenog sna

jer

ljubav je ljubavlju srce hranila

ljubav me je ljubavlju od tebe branila

ljubav je stvarala moje vrijeme,

rađala sne,

živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi,

a u meni,

meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe,

da bi naše igre na pjesku pješćane obale sna

vječno trajale.

Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi,

a ja ju nazvah novo svitanje

i ona je lijepa

ona je jutro u kojem se budim,

ona je podne u kojem volim dan

ona je suton u kojem grlim novi san.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

nebeskim vrancima jezdim zvjezdanim stazama

i budim sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe.

Danas imam samo ljubav.

I sretna sam.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trenutka,

trenutka koji nismo spoznali,

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja.

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli,

voli me u zemlji Petra Pana

u zemlji koje nema na zemljopisnim kartama

u zemlji u kojoj sunce nikada ne zalazi

u zemlji koju smo

gradili u snovima.

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.

Kao miris lavande.

Zavoli dan u kojem se budiš,

zavoli misli i sjećanja,

dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati

od kuda dolazi ljepota

i dali je moj glas prošlost

koju želiš zaboraviti.

Stoji, gotovo nepostojeća,

izbačena iz svih uzbuđenja,

nestvarna na platnu života,

tužna žena trenutka,

bolesna od sebe,

žedna na izvoru.

Lebdjela je ovim ljubičastim poljima,

danima, tjednima, godinama, desetljećima.

Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota.

Sve je uvijek bilo isto,

bez boje,

bez mirisa,

bez uzbuđenja,

sve je ostajalo nepromijenjeno.

Ili joj se to samo činilo?

A onda kao zvijezde padalice,

zatreperiše na njenom nebu

oči boje sna.

Postoji netko u očima tim,

netko nevidljiv očima ovim

netko naznan, a znan.

Vjetar joj dotaknu obraz,

obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica,

razmrsi utegnutu kosu i

donese ljubičasti miris

jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove?

Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?

Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i ona se prisjeća jednog drevnog sna.

Žena zagrli vjetar i

nošena nebeskim vrancima

odjezdi u beskraj

osjeti širinu ljepote i

sve tajne svijeta

kao nježnost boje,

kao miris lavande

kao vječnu istinu u

u ljepoti sna.

Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno,

a ona noćas osjeća ljepotu mirisa,

lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto

doploviše čudesnom rijekom sjećanja

u ovaj trenutak buđenja u snu.

Iznenada slobodna,

izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena

pomilova mjesećevu prašinu,

rastrga korotu i krenu zvjezdanim stazama

u zagrljaj ljepote.

Želja se prosu opustjelim srcem

Noć bez sna postade

san njenoga života, noć boje lavande,

noć puna mirisa ljepote,a

ona budna, neumorna,

svijesna svih onih izgubljenih,

neprospavanih,

neodživljenih

zagrli krilatog konja i odleprša u trenutak ljubavi.

Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.

U mirisnom dućanu duše

Ovu sliku sam dobila u vremenu kada sam vjerovala da galijom mira i spokoja plovimo oceanom samsare i sudjelujemo svjesno u vrtnji kotača života, u predivnom svijetu anđela, u svijetu znanja, vjerovanja i ljubav, u univerzumu koji se danas za mene zrcali u svijetu predivnih Tigrusovih slika

Boris Pecigoš- Tigrus;

Solsticij

Stojim na hridi naslučujuće zore,

opraštam se od ljepotice noći

te radosne kupke neba

udišem svitanje i pružam dlanove

suncem obasjanoj pjenušavoj sreći.

U misinom dućanu duše

postajem lovac u žitu

grlim makove još snene,

mekoću kukoljem žigosanu,

drevnim snom ogrnutu,

vjetrom milovanu,

srcem opjevanu,

umom nacrtanu,

rukom dotjeranu,

tu treperavu ljepotu.

Dotaknuta jutrenjem vedrine

moja uzdrhtala duša

usidrena u njedrima noći,

mjesečevom mjenom opijena,

nebeskim vrancima nošena,

toplinom srca probuđena,

radošću života okupana,

u mirisnom dućanu duše

ljubavlju oplemenjena,

zaboravlja tužna sjećanja,

raskida ugovor neživljenja,

napušta luku nepostojanja,

i uranja u beskraj oceana,

u radosnu pjenu osjećanja.

Srodne duše.

Boris Pecigoš- Tigrus

U mirisnom dućanu naše duše nastaju prvo misaone slike koje mi pretvaramo u osjećaje, a osjećaje pretvaramo u djela naše duše. Tada se šire čudesni mirisi, trepere boje iskri se svijetlost i sjenka našeg bića i prelazi u napisanu riječ, naslikanu, sliku ili postaje skulptura. Ponekad je teško dati naslov djelu koje je izraslo iz fontane naše unutarnje svijetlosti i postalo zrcaljenje prelamanja unutarnjeg sunca.

Promatram sliku mladog umjetnika, uspoređujem je sa njegovim drugim slikama i osjećam kako me energija, njegova energija omamljuje. Svako njegovo djelo je priča za sebe, pjesma koju on bojama i kistom pretvori u novo zrcaljenje duše.

Njegove slike govore, šapuću, šire mirise i zvukove, a sve zavisi o trenutku u kojem ih promatram, one ponekad i dodiruju, postaju vjetar, velika rijeka, most ka beskraju, nebeski vranci upregnuti u kočiju moje duše, one plešu vilinski ples, odaju toplinu zagrljaja u ložnici srca.

Sva umjetnikova lica, nasmiješeno, radosno, tužno se zrcale u njima, onaj čudesni treptaj oka u kojem slika nastaje je ona vječnost u kojoj se sjedinjuje prošlost i sanja budućnost.

Umjetnik sam kaže da mjenja naslove slika jer u svakom trenutku inspiracije dolazi do erupcije emocija kojima on daješ oblik, izraz, boju miris i ja mu to vjerujem, ali za promatrača njegovo djelo ostaje uvijek zrcalo njegove mirisne duše.

Često prošetam njegovom virtualnom galerijom i napajam se ljepotom, i snagom jer iako posredno iz svake njegove slike zrači energija koja opija i snaži.

Umejtničko djelo koje poziva na ponovno gledanje, na uvijek novi doživljaj je doista prava umjetnost, integralna umjetnost u kojoj se uvijek osjeti duša umjetnika, a ona se uistinu ogleda u svakoj njegovoj slici, zrači iz svake pjesme, dodiruje nas iz svakog teksta.

To je ono što je uvijek novo i neponovljivo, paleta doživljaja i emocija kojom obogaćuje promatrače svojih uradaka. Gledajući njegovu sliku osjetih treprenje energije u sebi, osjetih kako se pokreću vranci na nebu moga misaono- osjetilno, osjećajnog univerzuma. Zatreperiše tanane strune, nebeska kočija me povede u vrijeme oluje ruža i ja se sjetih očiju boje sna, očiju u čijem pogledu otkrih da postoji netko, netko mojim očima nevidljiv, netko naznan, a znan. Kao u davno ispričanoj bajki osjetih sokola moga vida, progledah učima duše, i prisjetih se davno napisanog stiha.

Tebe osjetih nježnije u sebi,

tebe kao kišu sreće,

tebe kao rastopljeno sunce,

tebe kao vjetar prerije

i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće,

za sve ugašene zvijezde,

za sve ono što je ostalo u tami

i za sve što nije cvalo

u jednoj ruži

danas pupa mnoštvo prošlih,

ne procvalih ruža.

Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se svi mi ogledamo.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u beskraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u ovoj čudesnoj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj ljepote postojanja i onda možemo šapnuti.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.

Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv."

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono- osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg gledajući ovu sliku, nazvanu srodne duše, osjetimo u očima boje sna.

Pogledajmo još jednom sliku. Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav.

Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.

Ljubičasti san

Mislila sam da postoji netko u treperavim očima neba, netko mojim očima nevidljiv, netko lepršav i zlatan, netko neznan, a znan. Anđeo čuvar iz mojih djetinjih snova, mjesec lutalica, krilati konj iz drevnih bajki, Venera ta čudesna zvijezda što sutone i svitanja osvijetljava?

Mislila sam dugo, a onda iznenada slijedeći nebeske vrance odjezdih s njima u ljubičasti san i osjetih da je to jednostavno LJUBAV.

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja,

pa je skidajući svoju košulju zlatnu izranjao jasan,

poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.

Gledala sam tu čaroliju neba i njom omamljena osjećala

LJUBAV i njenu ljubičastu kosu beskrajem razasutu.

Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba

spuštala u taj alkemijski treptaj oka nepostojanja.

Stajala sam snena na obali noći

dok je ljubav presvalačila haljinu

i ljubičasta jezdila nebom,

pružajući dlanove svitanju.

Voljela sam taj čudesni san u koji nisam mogla ući,

voljela sam Ljubav i njenu blagost,

a ona mi se smiješila svojom ljepotom.

Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu

dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblačeći košulju bijelu,

krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,

sunčeva nevjerna ljubavnica

lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike,

poklanja snove lutalicama,

a jutrom nestaje kao neboja

gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti.

Bila sam samo pustolov pred vratima sna

sa žudnjom u srcu čekala sutone,

da ponovo vidim Ljubav

kako napušta rumenu tminu predvečerja

i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu,

pružajući ruke svitanju.

Bila samo pustolov pred vratima sna i

sa žudnjom dočekivala sutone,

sa željom da još samo jednom,

pa još jednom vidim kako se Ljubav

bez srama svlači i

za mene oblači svoju ljubičastu haljinu.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim,

da dotaknem ruku sna,

ruku ljubavi,

ruku vječne ljepote.

U jednom ljubičastom sutonu ja pustolov pred vratima sna,

pružih ruke, dotaknuh tu vječnu ljepotu,

uzjahah krilatog konja

i uđoh u čudesni ljubičasti san.

Četvrti put moje uzdrhtale duše.

Bilo je to u onom drevnom vremenu kada sam osjećala, a nisam znala da živimo na granici između vjerovanja i znanja. Kultna knjiga P. Ouspensky " U potrazi za čudesnim" mi je otvorila porte četvrtog puta. Krenuh tom maglovitom stranputicom ljudske spoznaje i uronih u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Tajnoviti putevi tek probuđene duše me uvedoše u svijet hipoteza, u svijet metafizike uma, svijet mistike i neke nove mudrosti. To je bilo vrijeme kada sam pisala pjesmice umjesto da pokušam pisati razmišljanja o novizrastajućoj znanosti čije poetične tekstove sam istovremeno slijedila. O tome sam već nekoliko puta pisala, u različitim oblicima izražavala taj čudesni osjećaj.

http://umijecepokreta.blog.hr/2008/08/1626683397/skola-trenutka.html

Ovo je jedna od pjesmica iz davnih vremena, pjesmica izasla na četvrtom putu kojeg još uvijek osjećam kao zvijezdani put na kojem slijedim nebeske vrance koji jezde beskrajem univerzuma čovjeka uma.

Titra sveto svijetlo pred očima duše

i vodi je putevima snova
Ouspensky šapće o četiri tijela
Duša duši duše s dušom zvjezdanoga krova,
ljudskog bića snaga sve granice briše,
božjim snom zagrljena
u zagrljaju snenom duša naša bdije
ta
čudesno nevidljiva svjetlost srcem srcu o ljubavi piše.

Zvjezdano je tijelo, Božjom iskrom okrunjeno

alfa, omega, aleph i kabala sveta
vječna vrtnja neba.

Sjedinjenje, pobratimsvo duša
u jednoti svijeta, u svemiru snenom

tek dušom duše svoje
uzdahom neba i izdahom duše sjedinjeno
tijela naša u samsari traju
u tom čudesno nevidljiviom sjaju.

Iskri život sneni snatreći ljepotu

u uzročnom tijelu suncem obasjani ciljevi nas mame,
sjećanja nas zovu,uspomene davne u treptaju oka
svjedoče nam našega života dobrotu.

Duševno je tijelo dušom osmišljeno.

Ouspensky šapće
slušaj treptaj snova u njima se krije glas drevnih pradjedova.
Misao je tvoja iz njihovih duša
u tvoju dušu sjedinjena,

otvori okna njena, ona treba sunce,
tebe ona treba
da beskrajem zvjezdanoga neba
sa zvijezdanim tijelom sjedinjena,
uzročnim oplemenjena
osjećaje, te plodove življena života,
u sedefu srca u bisere pretvara.


Fizičko je tijelo umjetničko djelo,
priroda je pobijedila prirodu u sebi.

Etera, boginja života eteričnom ga ljepotom od etera odvaja.
Sofija je materiji udahnula dušu
i svjetlosnim ga zagrljajem sa vječnosti spaja.

Ouspensky šapće o četiri tijela
četiri nevidljiva svijeta
u svjetlosnom zagrljaju neba, svijetlo nad svijetlima
zrcali se dušom
tom čudesnom misterijom neba.

Tiho i elegantno...

"hodaj polako klizavim putem, jer tamo u zasjedi sjedi demon" - to je jedna stara kineska poslovica.... prošla si svoj život na teži način, nego si u mladosti to mislila da će biti... ta težina života te puno naučila... plaćala si sve svojim greškama, iz njih učila i ponovo se dizala i kretala prema naprijed... demoni, koliko god strašni, uvijek napuštaju sobu sa osmijehom na licu... ti si prepoznavala te osmijehe, nisi padala na slatke riječi takve sudbine i život te doveo tu - gdje si sada..."

napisala mi je čitajući moje drevne pjesme, ShadowoffSoul, jedna virtualna prijateljica.

Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.

Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta
čudesna i snena
mjesećeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.
U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.
Trepere zvjezdani cvjetovi ,
prosipaju latice,
iskre te nebeske ružice
i krase ljepoticu kristalima ljetnog smiraja.
Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja
i ja otvorih vrata blagosti,
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.

Osluškujem taj tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru ruže,
osjećam oluju jutrenja i
osjećam
tugu ipak nisam uspjela pobjediti.

A onda se dogodila ljubav.
Postoje li konture u kojima se krije govor vječnosti?
Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?
Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne  titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.
Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode.  Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.
Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?
Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.
Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem.
Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.
Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.