Montag, 7. September 2009

Srodne duše.

Boris Pecigoš- Tigrus


U mirisnom dućanu naše duše nastaju prvo misaone slike koje mi pretvaramo u osjećaje, a osjećaje pretvaramo u djela naše duše. Tada se šire čudesni mirisi, trepere boje iskri se svijetlost i sjenka našeg bića i prelazi u napisanu riječ, naslikanu, sliku ili postaje skulptura. Ponekad je teško dati naslov djelu koje je izraslo iz fontane naše unutarnje svijetlosti i postalo zrcaljenje prelamanja unutarnjeg sunca.


Promatram sliku mladog umjetnika, uspoređujem je sa njegovim drugim slikama i osjećam kako me energija, njegova energija omamljuje. Svako njegovo djelo je priča za sebe, pjesma koju on bojama i kistom pretvori u novo zrcaljenje duše.

Njegove slike govore, šapuću, šire mirise i zvukove, a sve zavisi o trenutku u kojem ih promatram, one ponekad i dodiruju, postaju vjetar, velika rijeka, most ka beskraju, nebeski vranci upregnuti u kočiju moje duše, one plešu vilinski ples, odaju toplinu zagrljaja u ložnici srca.


Sva umjetnikova lica, nasmiješeno, radosno, tužno se zrcale u njima, onaj čudesni treptaj oka u kojem slika nastaje je ona vječnost u kojoj se sjedinjuje prošlost i sanja budućnost.


Umjetnik sam kaže da mjenja naslove slika jer u svakom trenutku inspiracije dolazi do erupcije emocija kojima on daješ oblik, izraz, boju miris i ja mu to vjerujem, ali za promatrača njegovo djelo ostaje uvijek zrcalo njegove mirisne duše.


Često prošetam njegovom virtualnom galerijom i napajam se ljepotom, i snagom jer iako posredno iz svake njegove slike zrači energija koja opija i snaži.


Umejtničko djelo koje poziva na ponovno gledanje, na uvijek novi doživljaj je doista prava umjetnost, integralna umjetnost u kojoj se uvijek osjeti duša umjetnika, a ona se uistinu ogleda u svakoj njegovoj slici, zrači iz svake pjesme, dodiruje nas iz svakog teksta.


To je ono što je uvijek novo i neponovljivo, paleta doživljaja i emocija kojom obogaćuje promatrače svojih uradaka. Gledajući njegovu sliku osjetih treprenje energije u sebi, osjetih kako se pokreću vranci na nebu moga misaono- osjetilno, osjećajnog univerzuma. Zatreperiše tanane strune, nebeska kočija me povede u vrijeme oluje ruža i ja se sjetih očiju boje sna, očiju u čijem pogledu otkrih da postoji netko, netko mojim očima nevidljiv, netko naznan, a znan. Kao u davno ispričanoj bajki osjetih sokola moga vida, progledah učima duše, i prisjetih se davno napisanog stiha.
Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce,
tebe kao vjetar prerije
i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće,
za sve ugašene zvijezde,
za sve ono što je ostalo u tami
i za sve što nije cvalo
u jednoj ruži
danas pupa mnoštvo prošlih,
ne procvalih ruža.

Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se svi mi ogledamo.
U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u beskraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.
Postanimo nemirni sanjari koji u ovoj čudesnoj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj ljepote postojanja i onda možemo šapnuti.

"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan.

Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv."

Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono- osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg gledajući ovu sliku, nazvanu srodne duše, osjetimo u očima boje sna.


Pogledajmo još jednom sliku. Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav.
Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.

Sonntag, 6. September 2009

Ljubičasti san

Mislila sam da postoji netko u treperavim očima neba, netko mojim očima nevidljiv, netko lepršav i zlatan, netko neznan, a znan. Anđeo čuvar iz mojih djetinjih snova, mjesec lutalica, krilati konj iz drevnih bajki, Venera ta čudesna zvijezda što sutone i svitanja osvijetljava?
Mislila sam dugo, a onda iznenada slijedeći nebeske vrance odjezdih s njima u ljubičasti san i osjetih da je to jednostavno LJUBAV.





Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja,

pa je skidajući svoju košulju zlatnu izranjao jasan,

poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.

Gledala sam tu čaroliju neba i njom omamljena osjećala

LJUBAV i njenu ljubičastu kosu beskrajem razasutu.

Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba

spuštala u taj alkemijski treptaj oka nepostojanja.

Stajala sam snena na obali noći

dok je ljubav presvalačila haljinu

i ljubičasta jezdila nebom,

pružajući dlanove svitanju.

Voljela sam taj čudesni san u koji nisam mogla ući,

voljela sam Ljubav i njenu blagost,

a ona mi se smiješila svojom ljepotom.

Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.

Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu

dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblačeći košulju bijelu,

krijući se od dana suncem obasjanim.

LJUBAV, ta ljepotica noći,

sunčeva nevjerna ljubavnica

lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike,

poklanja snove lutalicama,

a jutrom nestaje kao neboja

gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti.

Bila sam samo pustolov pred vratima sna

sa žudnjom u srcu čekala sutone,

da ponovo vidim Ljubav

kako napušta rumenu tminu predvečerja

i jasna i bijela prostire za mene svoju ljubičastu kosu,

pružajući ruke svitanju.

Bila samo pustolov pred vratima sna i

sa žudnjom dočekivala sutone,

sa željom da još samo jednom,

pa još jednom vidim kako se Ljubav
bez srama svlači i

za mene oblači svoju ljubičastu haljinu.

Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim,

da dotaknem ruku sna,

ruku ljubavi,

ruku vječne ljepote.

U jednom ljubičastom sutonu ja pustolov pred vratima sna,

pružih ruke, dotaknuh tu vječnu ljepotu,

uzjahah krilatog konja

i uđoh u čudesni ljubičasti san.

Četvrti put moje uzdrhtale duše.



Bilo je to u onom drevnom vremenu kada sam osjećala, a nisam znala da živimo na granici između vjerovanja i znanja. Kultna knjiga P. Ouspensky " U potrazi za čudesnim" mi je otvorila porte četvrtog puta. Krenuh tom maglovitom stranputicom ljudske spoznaje i uronih u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi. Tajnoviti putevi tek probuđene duše me uvedoše u svijet hipoteza, u svijet metafizike uma, svijet mistike i neke nove mudrosti. To je bilo vrijeme kada sam pisala pjesmice umjesto da pokušam pisati razmišljanja o novizrastajućoj znanosti čije poetične tekstove sam istovremeno slijedila. O tome sam već nekoliko puta pisala, u različitim oblicima izražavala taj čudesni osjećaj.
Ovo je jedna od pjesmica iz davnih vremena, pjesmica izasla na četvrtom putu kojeg još uvijek osjećam kao zvijezdani put na kojem slijedim nebeske vrance koji jezde beskrajem univerzuma čovjeka uma.





Titra sveto svijetlo pred očima duše

i vodi je putevima snova
Ouspensky šapće o četiri tijela
Duša duši duše s dušom zvjezdanoga krova,
ljudskog bića snaga sve granice briše,
božjim snom zagrljena
u zagrljaju snenom duša naša bdije
ta
čudesno nevidljiva svjetlost srcem srcu o ljubavi piše.

Zvjezdano je tijelo, Božjom iskrom okrunjeno

alfa, omega, aleph i kabala sveta
vječna vrtnja neba.

Sjedinjenje, pobratimsvo duša
u jednoti svijeta, u svemiru snenom

tek dušom duše svoje
uzdahom neba i izdahom duše sjedinjeno
tijela naša u samsari traju
u tom čudesno nevidljiviom sjaju.

Iskri život sneni snatreći ljepotu

u uzročnom tijelu suncem obasjani ciljevi nas mame,
sjećanja nas zovu,uspomene davne u treptaju oka
svjedoče nam našega života dobrotu.

Duševno je tijelo dušom osmišljeno.

Ouspensky šapće
slušaj treptaj snova u njima se krije glas drevnih pradjedova.
Misao je tvoja iz njihovih duša
u tvoju dušu sjedinjena,

otvori okna njena, ona treba sunce,
tebe ona treba
da beskrajem zvjezdanoga neba
sa zvijezdanim tijelom sjedinjena,
uzročnim oplemenjena
osjećaje, te plodove življena života,
u sedefu srca u bisere pretvara.


Fizičko je tijelo umjetničko djelo,
priroda je pobijedila prirodu u sebi.

Etera, boginja života eteričnom ga ljepotom od etera odvaja.
Sofija je materiji udahnula dušu
i svjetlosnim ga zagrljajem sa vječnosti spaja.

Ouspensky šapće o četiri tijela
četiri nevidljiva svijeta
u svjetlosnom zagrljaju neba, svijetlo nad svijetlima
zrcali se dušom
tom čudesnom misterijom neba.

Tiho i elegantno...

"hodaj polako klizavim putem, jer tamo u zasjedi sjedi demon" - to je jedna stara kineska poslovica.... prošla si svoj život na teži način, nego si u mladosti to mislila da će biti... ta težina života te puno naučila... plaćala si sve svojim greškama, iz njih učila i ponovo se dizala i kretala prema naprijed... demoni, koliko god strašni, uvijek napuštaju sobu sa osmijehom na licu... ti si prepoznavala te osmijehe, nisi padala na slatke riječi takve sudbine i život te doveo tu - gdje si sada..."
napisala mi je čitajući moje drevne pjesme, ShadowoffSoul, jedna virtualna prijateljica.


Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.

Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta
čudesna i snena
mjesećeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.
U ovo doba gluho
budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.
Trepere zvjezdani cvjetovi ,
prosipaju latice,
iskre te nebeske ružice
i krase ljepoticu kristalima ljetnog smiraja.
Ljubav, ta noćna kraljica
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja
i ja otvorih vrata blagosti,
zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.

Osluškujem taj tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru ruže,
osjećam oluju jutrenja i
osjećam
tugu ipak nisam uspjela pobjediti.




A onda se dogodila ljubav.
Postoje li konture u kojima se krije govor vječnosti?
Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?
Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne  titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.
Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode.  Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.
Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?
Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.
Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem.
Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.
Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna. 
 

Odrasti do zvijezda


 

 

Omamljena snom, promatrala sam suzu na licu sjećanja... čarobnjašvo neobjašnjivosti... vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja... u kamenu zaleđeni obris jednog davnog tugovanja... mjericu neopisive težine... ugasli sjaj u tvojim očima... ne volim se vraćati u dane tihog umiranja... ali ožiljak na tvom vratu ponekad otvara stare rane u srcu... uskovitla usnule strahove... uzburka bojazan nemjerljivih razmjera... ovo je bila noć bdijenja u zatonu sna... nebo je slijevalo sjaj zvijezda... dno je bilo dohvatljivo... na igraonici sanja vidjesmo ples  zvijezda... na žalu oko nas su tihovale školjke... mir se pretakao u svijest... omamio osjetila... zaspali smo na pjesku... smijeh jutrenja je pomilovao usnulost... zlatno svitanje je dotaknulo budnost... u svetosti praskozorja vidjeh ugriz nevidljive namani na tvome vratu... sjena prohujalog užasa je dotaknula opnu straha... užasnice zašto me pratiš?... disonancama trajajućih konzonanaci šapnuh u vjetar... tiho, najtiše da tebe ne probudim... da ne proključaju i tvoji strahovi...  
 


Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka,
do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce, mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.

Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.

Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!

Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo.
Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja.

bacih pogled u daljine... na pučini se ogleda osmijeh mladog dana... san i zbilja zakoračiše u koridore stvarnosti... isprepletoše svoje svoje prste u alkemiju vjenčanja mene i mene u dimenziji ljubavi... sretna sam... užasnica je tek bljesak zatomljen u pamćenu... zločudna sjena nestaje pod sjajem Sunca... umire smrću izdajnika u neprostoru svog nevremena... bila je tek titraj u kolopletu sudbine... nepostojana nit u klupku našeg vremena... zvona katedrale pozivaju na jutrenje...  cvrčci objavljuju dan prepun topline... more još uvijek tihuje... s neba se slijeva zlato na oltar ovog praskozorja... ti otvaraš oči... sunčana svjetlost u irisu se prelama u boje sna... ćutim postojanost ljubavi u trenutku ove sretne budnosti...

Sjenka duše sjenki duše

Ovu pjesmicu sam već objavljivala u raznim oblicima, sjedinjavala je sa razmišljanjima o čovjeku, o univerzumu njegova uma, o njegovoj duši. Sjenka naše duše, to čudesno drugo ja u nama, sjedinjeno u snove koje budni sanjamo, prati nas uvijek na našem životnom putu, sjedinjuje se sa sa sjećanjima, uspomenama, osjećajima, sjenka naše duše nas u zvijezdanim noćima jašući Pegaza odnosi u daljine, u beskraj i sjedinjuje naš mali univerzum sa velikim svemirom, prenosi nas u druge galaksije, a onda iznenada nas ta sjenka naše duše sjedini sa sjenkom neke druge duše i postaje sjena sjenke duše u ljubavi ovjekovječena.



Ljubavni ples duše i njene sjene
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala,
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena.

Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde.

Ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.


Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova,


snova nove sjene,
a duše sjena
putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti


dok buđenje zaborav joj nosi.
I duševnu snagu.
Um moj trepti, šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može
dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune .

Slap ljubavi

Gutajući poeziju davno napisanu, poeziju velikih pjesnika naše i drevnih epoha, pokušah slijediti njihovu rimu i tako pronaći svoju. To je bilo u vremenu ne znanja, nesgurnosti, ljubavne boli i duševnih previranja. Gledajući rađanje Venere, vidjeh bisere i pjenu iz koje je izrasla boginja ljubavi ljepote. Biseri te čudesne kapljice se složiše u nisku mog tada mladoga srca i iznjedriše ovu pjesmicu.

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane
ljepotice ljudske dobrote.

U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute
mjesec taj pustolov noći s perlama se igra
i ljestvama svetim,
slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova,
u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći
bisreni slap poklanja putnicima noći.

Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata

za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.

Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a

u ljepoti božjega oka opijena uživa
ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.

Biserni je dvorac, univerzum svijesti.
perle se u nisku slažu redom
na tom Jakobovom putu će se putnici na ljestvama sresti
i
sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav,
biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.

Samstag, 5. September 2009

Vrijeme oluje ruža

Ovo je drevni pjesmuljak kojim sam pokušala izraziti trenutak osjećanja osjećaja ljubav. A danas mi se čini da bih to mogla drugačije izraziti, promjeniti ritam i ostvariti sklad koji ovoj pjesmi nedostaje. No, odgovor na pitanje što sam tada željela izraziti je uvijek isti, željala sam dočarati trentak rađanja lakoće postojanja. Danas tu lakoću osjećam drugačije.........





Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,

nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom,

jedinom snu.

Sutra će biti bolje vjerovali su i

sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,

a ono danas zatvoreno u iluzije je

umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,

vratio porušeni most povjerenja.


Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti

da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu

jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,

povjeravati tugu samo mjesećevim mjenama,

čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i

osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima rađala neka nova istina,

ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata

u srcu Europe

proklija zelenilom proljetne šume i

u sjeni tek probuđenih jablanova

opijena mirisom proljeća

ljubav postade istina,

kao znak indijskih žena,

pečat sreće,t

ih i neizbrisiv za sve buduće kiše.


Zaustavljeni u snu

zavoljeli su dolazak lastavica,

oluju ruža i šum metalne rijeke

na dugačkoj cesti između juga i sjevera

i ljepotu vječnog sjedinjenja.



Evo još jedna pjesmica iz vremena davnih previranja, iz vremena kada sam tražila rimu i zbog nje gubila smisao i ljepotu izraza.






Uvijek zatrepere neke tanane strune
kad u eteru zatreperi tvoje ime,
neka se tužna misao u oluju zgusne
u čudesno stanje u kojem duša trune,

a
poezija prošlih vremena dodirne
moje čežnjom osušene usne.

Poezija suza, ljepota davnih ljeta,
praznina duše, umjesto ljubavi čista sjeta,
tuga se u pjesme slijeva,
u smiraju tužnom ruža jedna cvijeta,

opojnim mirisom srce zalijeva
za sva naša prošla ljeta.

Tada me boli svaka misao i svaka davno napisana pjesma
o skrivenoj žudnji u tihom zvuku čežnje

kaplje u mozgu kao pokvarena česma

to čudesno u duši skriveno

u srcu pohranjeno

u sjećanju zaustavljeno

uspavanih snova

novo buđenje.

Tu si,
ti danas odsutan i dalek i
ponekad tugaljivo poželim

da te nema
jer pričinja mi se da
postoji netko u očima tvojim,
netko nevidljiv očima mojim
netko tko sa čežnjom čeka
na buđenje dolazećeg vijeka,
stoljeća sreće i oluju ruža,
ljubav,

koja srcu lakoću postojanja pruža.

Lutam raskrižjem samoće,
tugujem i tugu udišem
i
vidim, čujem, kušam, mirišem
beskraj moje unutarnje praznoće,

a

sjećanje mi pupljke pruža

iz

one drevne oluje ruža.

Kao dva leptira




Ljubav, taj beskraj snova, u kojem se vječno susrećemo kao dva leptira. Ljubav, ta čudesna droga koja, u isto vrijeme, opija srećom dva tijela i sjedinjuje dva srca. Ljubav, ta čudesna treperava energija koja, izvire iz dva izvora i sjedinjuje se u nevidljivi svjetleći trag unutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome.


Proljeće je još uvijek daleko, neka,

u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu, i

u podnožju neba buknu plamen,

probudi uzbuđenja prvih pripadanja,

onu tihu vatru

u uglovima sjećanja zauvijek pohranjenu.

Prošlost na granici trenutka,

okusi izmješanih previranja,

mirisi sjedinjenih želja,

tonovi zajedničkih svitanja,

snaga doživljene sreće.


Okrenuta prema istoku jutros očekujem tvoj dolazak i utapljanje u davno sanjanom ljubičastom snu.

Uzdigni se ljubavi

pozdravi sa mnom izlazak sunca

i neka bude vjenčanje

bez svjedoka,

bez potpisa,

bez obećanja,

neka bude vjenčanje

s koriandolima svijetla,

s tonovima jutra,

na ljubičastom tepihu

tek procvalih želja.

Ne boj se ljubavi,

zagrli me i

neka bude kao nekada i

neka bude kao sada,

neka bude kao vječnost,

neka bude san,

poljubi me i

vjeruj u ljubav,

ljubav je život.

Anđeli ti čudesni nebeski cvijetovi

U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare stihove, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim pjesmicama i upozoravao me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavim i sladunjavim. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj. Danas kada iza mene stoje godine lutanja, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđeju. Prisjećam se one mlade djevojke koja je stajala na portama života i tražila ljubav izvan sebe.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.




Lutam snena ljubavlju prosutim
zvjezdanim stazama
snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,
dlanovi miluju, u nebeskim vazama,
magličaste cvijetove
te čudesne vječne svijetove,
da se anđeli svojim treperavim sjajem,
jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.

Koplja dnevne svjetlosti,
kao strijelice Kupidove poslagane,
a kapljica životnog slapa,
taj čudesni trenutak smjelosti
budi sjećanja i uspomene
u prošlosti izgubljene,
i pretvara njihovu prošlu ljepotu
u treptaj oka i anđeosku dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude,
sve one zaboravljene tuge,
neki rastanci zalutali u daljine,
trepere bojama vječne nebeske duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše
i srce urezano, srce koje ne voli više.
a na suhoj grani poezija vode sjaji
blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem šapat neba,
zvijezdane staze me u snove vode,
ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna
jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
šapuće anđeoskim glasom
isplakane suze su poezija vode
i tvoj zvjezdani put do željene slobode.