Ljubav, energija koja neshvatljivo čini shvatljivim

Gdje početi kada su nam ukrali raj?
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, duša još uvijek spada u područje metafizike."
"Što je uistinu duša?" uiptala sam samu sebe pročitavši tu izjavu velikog uma u mjesečniku "Mozak i duša".
Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih dvadesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest.

Descartes je davno povjerovao da ga je pronašao u epifizi i već tada ga nazvao promatračem. Nažalost taj tajnoviti izvor još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o svjesti svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane tekstove, jedno mi je ipak postalo jasno, naša svjesna spoznaja je mnoštvo razbacanih procesa koji se u mozgu odvijaju paralelno. Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja.

Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju apstraktno misliti, ne može govoriti, niti razumjeti ono što mu se govori. Ali novorođenče osjeća ljubav iako nezna što je to. Prođe dvije do tri godine dok maleno djete ne spozna svoje "ja", a onda iznenađeno, ali sretno i nasmješeno prepozna sebe samoga u zrcalu.
Šta se u tom trenu dogodi, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u taj "maleni" mozak ?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj, što se događa u našoj glavi i našem tijelu kada nam se pričinja da osjećamo ljubav?

Što je ljubav?

Razmišljajući o tim pitanjima ja pokušavam sama u sebi pronaći odgovore na njih. Pričinja mi se da je proces nastajanja svjesti o osjećaju sličan magiji, jer to je nešto još uvijek neshvatljivo kao što je za mene neobjašnjivo i legendarno pretvaranje vode u vino.
Ćelije u mom mozgu se ponovo udružuju u novo pitanje. Koliko je shvatljivo to nešto još uvijek neshvatljivo?
Dogodi se u izvjesnom trenutku moga života, trenutku meni nepoznatom i nevažnom, trenutku kada iznenada spoznam nešto novo, do tada nepoznato i još uvijek nedovoljno objašnjeno.

Sada se prisjećam trenutka kada sam prestala vjerovati da mi poklone za Badnjak uistinu donosi mali Isus, ili trenutka kada sam spoznala da je materija izgubila svojstvo konačnosti i postala vječno titrajuća energija, a prostor prestao biti statičan i apsolutan i počeo izrastati iz mene same u mom vremenu koje ja tom svojom energijom stvaram. Prisjećam se i trenutka kada sam prvi put osjetila da mi krv ključa kao šampanjac i da mi tijelom lete leptirići. Da to je bila ljubav, ali što je uistinu ljubav?
Sve za mene neshvatljivo pretvaram u osjećaj koji nazivam ljubav i onda to za mene neshvatljivo postaje moja svijest o nepoznatom, mikrouniverzum mog postojanja u velikom svjetskom teatru znanosti.
Pitam se kada je sve počelo, kada i zašto sam počela sumnjati u istinitost tvrdnje da je raj mjesto na kojem će moja duša naći svoj spas, kada sam prestala vjerovati u život poslije smrti i danas se pitam zašto sam prestala u to sve vjerovati.
Misaono se vraćam u Leipzig 1872- godine, da bih sudjelovala kongresu prirodoslovaca.
"Iz gibanja atoma u našem tijelu proizlaze osjećaji i misao." tvrdi mladi fizičar.
"Ja još uvijek ne vidim način kako bih to primjenio na procese u ljudskom mozgu." protivi se fiziolog Du Bois-Reymond.
"Gospodine, objasnite nam gdje su se za vas smjestile granice unutar kojih spoznajemo prirodne zakone?" pitaju prisutni tada poznatog fiziologa.
"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova sudjelovanja mogla nastati svijest." odgovara fiziolog.
Du Bois-Reymond je već tada, svojim mudrim umom, uistinu spoznao nepremostivost granica klasične fizike, osjetio da za objašnjenje onoga ono što on osjeća sigurno vrijede neki drugi zakoni, a to je postalo jasno tek rađanjem kvantne teorije, a još jasnije razvojem kvantne mehanike.
Rađanje teorije relativiteta i prijelaz iz klasične fizike u kvantnu je bio najveći podvig ljudskog uma, a kamo nas taj porod vodi krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i nedokazljivosti misaonih eksperimenata koji kao prekrasne slike svijetle u galeriji naše spoznaje.
Idealisti se još uvijek pitaju gdje je ostao raj? Možde se on uistinu krije u našoj još uvijek nespoznatljivoj četvrtoj protegi ili je ipak ostao samo u pričama, u vjerovanju ili tek u želji da ipak nismo konačni.
A što je s univerzumom i njegovim tajnama?
Univerzum više nije ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom nepokretnih ravnih ploha je zamjenjena novom, dinamičnom koncepcijom vječnog gibanja. Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća, ponesen idejom da čvrste materije nema, da je sve samo titranje energije, Edwin Hubble je otkrio i dokazao da se univerzum širi velikom brzinom izazvanom nekom za njega tada još uvijek neshvatljivom snagom.
Bio je, kao na kraju renesanse Giordano Bruno, heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek vjerovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, ono što je Giordano naslućivao, da se univerzum, kao i živo biće, sam sebe stvara i širi. Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.
Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo trajanje spektakla.
Zar o tome nije sanjao Giordano, zar on nije već onda stvorivši svoj misaoni Olimp, svojim mislima davao Božansku snagu i zbog toga završio na lomači?
San o višeprotežnosti našeg postojanja ja, slijedeći Giordanove misli, pronalazim već u antičkim mitovima i u legendama koje su dokazi stvaralštva ljudskog uma. Stoljećima su mitovi i legende ostali samo divne priče koje smo učili, iz njih izvlačili moralne pouke o dobru i zlu, poante pamtili a priče zaboravljali.

Mnogoprotežnost ljudskog uma je pala u zaborav do kraja 19-og stoljeća i san o njoj se počeo širiti tadašnjim umovima i na koncu ostvario u Einsteinovoj teoriji relativiteta.
1895 godine je George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao:
"Očito je da ljudsko tijelo ostvaruje svoje postojanje u četiri dimenzije, duljini, širini, visini i trajanju. Ali zbog naše nemogućnosti za spoznaju četvrte protege, mi jednostavno ne razmišljamo o trajanju. Činjenica da mi svjesno spoznajemo tri dimenzije je istovremeno i dokaz da naša svijest cijeli naš život stvara četvrtu dimenziju."
Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime prostor-vrijeme, a koja, ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret. Ona stvara prostor, univerzum i nas same.

No još uvijek, danas na početku 21-og stoljeća, mi tu dimenziju jedino misaono spoznajemo, jer je ona neopipljiva, nevidljiva, nema mirisa, ni okusa. Ona je toliko dio nas samih, pa možda negdje u dubini našeg mozga postoje, još neotkrivene, male trepereće strune koje doista sudjeluju u otkucavanju velikog svjetskog sata i stvaraju sferu našeg trenutka i možda ćemo jednoga dana uistinu moći vidjeti svoj sretni trenutak u svoj njegovoj ljepoti.
Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove razbarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela u doba kada je nastajala nova geometrija, geometrija zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljuskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.

Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.
On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika razmišljanja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."
Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus. Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus".

Salvatore Dali "Christus hypercubus"

U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo se s idejom za rješavanje svjetske zagonetke početka i postanka, kroz spoznaju četvrte dimenzije. Za razliku od Hintona, Ouspenski je mislio da nisu svi ljudi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne spoznaje svijeta. On je bio uvjerenja da tu sposobnost imaju samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on prvi nazvao, kozmička svjest. Pozivao je na taj novi put ka spoznaji samo odabrane i njima obečavao konačnu spoznaju. U njegovoj viziji spoznaje četvrte dimenzije se osjećao eho srednjevjekovnog kršćanskog raja.
Po njegovom mišljenju je čovjek, onakav kakvoga mi susrećemo u sebi i drugima, nije evolucijom dosegao savršenstvo. On nema osobnosti, nespoznaje svoj utjelovljeni um i sva njegova "ja" su samo razlomljena slika njegova bića. Takav čovjek nije cjelina, on je uistinu samo suma djelova. Tek ulaskom u više sfere svijesti, čovjek može ostvariti samospoznaju i tako se naći na vratima boljeg svijeta. Oni koji koračaju trodimenzionalnom stvarnosti i primaju samo podražaje iz vana ostaju vječno zatvoreni u svom malom svijetu, osuđeni da služe onima koji se uzdignu iznad stvarnosti.
Njegovi odabranici su bili u posjedovanju višeg intelekta i jedino oni su se mogli odlučiti za njegov predloženi četvrti put, put samospoznaje. Njih je pozivao u školu trenutka u kojoj ih je učio kako će spoznati svoju četverodimenzionalnost osjećajući posjedovanje svojih različitih tijela, fizičkog, duhovnog, zvjezdanog i uzročnog.
Njegov utjecaj je bio u carskoj Rusiji prilično velik, tako da i Dostojevski u svom djelu "Braća Karamazovi" Ivanu, u jednom dialogu o postojanju Boga, dozvoljava da špekulira o novim dimenzijama i novonastajućoj geometriji zaobljenih ploha i ostvarenju kozmičke svijesti.
Početak 20-og stoljeća je, u svojim previranjima i traženju istine, novom znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja. Razlika između mitologije, srednjevjekovnnog naučenog neznanja i filozofije novonastajuće znanosti je bila jedino u tome da se više nije govorilo o Hadu i Paklu.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam. Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali, objašnjavali, pobijali i prihvaćali. Neki umjetnici su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu nametnute apsolutnim prostorom i vremenom. Inspirirani novom geometrijom zakrivljenog prostora, potaknuti filozofijom Hintona i Ouspenskog, počeli su u sebi naslućivati četvrtu dimenziju i ušavši u svijet svoga uma počeli slikati gledajući stvarnost svojim unutarnjim očima.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće i potvrda vremena kao četvrte dimenzije, je značila u isto vrijeme i potvrdu nove spoznaje stvarnosti. Nova geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor.
Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku otvarala nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza ju je matematički izračunao i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije neka vrsta gravitacije. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak sedamnaestodimenzionalna." Tako znanost objašnjava svoje naslućivanje novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.

Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, spoznaji ljubavi, osjećaju koji omogućava moju dinamičkoj ravnotežu.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života i ljubavi, osjećaja koji često tražimo u drugome i počinjem doista aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Lubav je osjećaj, primum mobile, pokret iz kojega se sve razvija, osjećaj koji sve čini shvatljivim, stanje duše koja nemoguće čini mogućim.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli i osjećaja o njemu. Tada spoznajem da je Primum mobile, moj osjećaj mnogoprotežnosti, moja ljubav i moja peta dimenzija.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije. Ljubav je energija koja neshvatljivo čini shvatljivim.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.
Tada mi postaje jasno da je u geometriji zakrivljenih ploha skrivena slika mog istinskog postojanja.
Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Uspjela sam u sebi spoznati sferu četvrte dimenzije i postala dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege su se tada jednostavnije rađale u mojoj spoznaji.
Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o LJUBAVI, energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.

Ljubav i vrata vremena

Na internetskoj stranici, http://art.ridne.net/deu/catalog/ep-ven. Author: Andrejeven Oleh, sam pronašla sliku "Die Tore der Zeit"- "Vrata vremena".

Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju.

Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi. Moja misaona, ideokinetička slika se sjedinjuje s platnom.

Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje.

Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo mom utjelovljenom umu. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam. Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?

Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života.

Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju.

To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja.

Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga,

trag proljeća u odlasku i ljeta u dolasku,

jedini put u koji vjeruju

da ih ne proguta tuga.

Dok dan nestaje na zapadnom nebuljubav odjeva purpurnu haljinu,

kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama,

čekati seobu ptica kao jedini znak vremena.

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješćanom žalumilovana maestralom,

slavljena pjesmom galebova,z

rcaljena u očima,

ogrnuta čežnjom,

ljubav
postade istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće,tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav

okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.

"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.

"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.

"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku.

Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik.

Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja.

To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja je prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također.

Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori: "Sada sam razumio!"

Razumjela sam i ja ono u što sam kao dijete samo vjerovala.

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

Ljubav i rijeka vremena

Salvatore Dali je nacrtao vrijeme

Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo u svakodenvnici prisiljeni sudjelovati. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu.
Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili.Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi. Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno. "
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu.
Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim mozgovnim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijem zaboraviti san." pomislih
"Zašto onda pripitomljuješ Bacchusa u sebi." Dianin glas dotaknu moja osjetila
"Bojim se stvarnosti koja nas je skoro progutala."
"Strah je najnegativnija energija koju možeš u sebi njegovati." progovori uspavani Bacchus
"U domovini tutnji rat, sunce više ne izlazi na istoku. Glad je zavladala srcima koja su nekada otkucavala ljubav."
"Vi živite u zemlji runolista. Gruvanje topova je daleko od vas." reče Diana u meni
"Ali oni koje volimo su tamo."
"Tvoj strah im neće pomoći." reče Bacchus
"Nad obalom je kobalt noći, a more u koroti. Ugasle su svićarice. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja i proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća." pomislih glasno
"Skriveno blago njegovog postojanja, ljepota njegovog ljeta, njegovih ljeta snaga će iz pepela razrušenog hrama uzdignut dim s okusom maslina i mandarina i zasjat će novo sunce nad morem naših sanja. Zazvonit će opet utihnula zvona da na pjacama ponovo samo sreća spava." odgovori mi pjesnik.
Nedeljno poslijepodne se bližilo sutonu. Sunce na zapadu na trenutak razbi maglu. Upalih televizor. Prva vijest u eteru
"Rat na Balkanu eskalira. Danas je cijeli dan jedan grad na obali mora bio pod vatrom s mora i kopna. Stanovnici su u podrumima i skloništima. Brodovi nekadašnjih branioca sna su opkolili grad. S obližnjih brda paravojska granatira opustjele ulice."
Ugasih televizor.
"Što da učinimo s godinama gospodo, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost" upitah tiho one koji su uništavali prošlost.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi
" Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez nešeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo stvaraoci vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo."
"Sjećaš li se Venecije?"
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg konačnog upoznavanja. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u onu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."

"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. Tamo čak nisu zalazili ni golubovi."
"Dva koja nas prate cijeli život su bila s nama."
"Još uvijek osjećam tišinu tog kvarta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u pustolovinu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas do tog trena bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju života iza zatvorenih prozora."pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dialog i potjsjećala na jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini krilo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Diana i Bacchus su nas doveli do malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli."
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su određivala naš život."
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu."
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti."
Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji ponekad poteče pored nas.

Ljubav na oltaru sna

"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh poznatom osmjehu u sebi.

"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.

"Einsteinov san traje u mojim mislima"

"Odživi ga svijesno." šapnu mi dobroćudni osmjeh "Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas anđela čuvara koji te je pozvao na ovo daleko putovanje."

"Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"

"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće."

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, plava ljepotica uzvraća ljubav, srce titra ritmom vremena...  Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav...  izbrisao slike strave i užasa... poezijom kapi osmislio rijeku vremena...  divan osjećaj... tu si , tu sam... ima nas... !!!

Snovita metaforika...

''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde
Odsanjah noć u okrilju čuvarice Lunina hrama... koračah njenim lovištima... putevima obasjanim mjesečinom... kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...
 
Sviće… jutri na obzoru svijesti… udišem kišno jutro… dan u kojem se sretna budim… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi ode ljubavi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka anima candina ostavlja svoje znakovlje na žrtveniku vremena…
Sa tornja Platonije odzvanja zvuk jutarnjice… dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… volim uzdrhtalost budnosti u njedrima pamćenja sretnih dana…
promatram obrise svjesnosti na obali imaginarnog jezera u kojem skrivah tek naslućene stihove pjesme nad pjesama… siluete kralja i zaručnice na zaslonu vječnih zanosa...  
Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak sretnog buđenja u okrilju metaforičnog sna… 
 

U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Moje vrijeme otvori još jednom svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje. Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo. Ista ta ruka mi pruži hostiju i ja osjetih isto gušenje pri gutljaju.

"Moram li svake nedelje progutati ovo što mi ovaj svojom rukom gura u usta?" upitah djeda neshvaćajući niti čin niti ritual.

"To je obaveza onih koji nisu uspjeli u sebi pronaći i spoznati vječnost."

"Što je vječnost?"

"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."

"Kako ću to spoznati?"

"Pitaj me kada odrasteš. Tada ćemo moći o tome razgovarati."

"Koliko puta moram još spavati dok ne odrastem?"

Djedov osmjeh je bio isti kao osmjeh ćelije koji sam srela na svom putovanju mojim malim univerzumom. Pogladio me je po kosi i rekao:

"Ostani još dugo dijete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće"

Godine su prolazile i ja sam odrastala u okrilju tog dobroćudnog osmjeha. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se ponovo pred istim problemom.

"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.

"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet pretpostavki i vjerojatnosti, prelazimo u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet novih protega gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama.Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike." smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.

"Zar ova dosadna fizika može imati savjest?"

"Može. Početak prošlog stoljeća je označio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Fizika je u tom vremenu bila u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju, posjeduju vjerodostojnost. Princip održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih naučnih ispitivanja. Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje. Tu su se susretala klasična humanistička nasljeđa i svježina naslućene budućnosti. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike."

"Još uvijek ne razumijem."

"Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva , da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja."

Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta.

"Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme." nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva. "Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti."

"Jesi li ti to osjetio?"

"Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi neosjećamo energiju koju našim sudjelovanjem u događaju proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja energije. Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj." pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima.

"Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?"

"Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu protegu našeg postojanja."

"Pa to je samo trenutak."

"Da to je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela."

Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet ja nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh.

"Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam svijet kvanta."

Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i nošena djedovim osmjehom pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi.

"Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?" pitam sliku iznad oltara. Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore. Luda u meni, glasom iz mladosti, nastavlja svoju priču.

"To se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet kvanta. Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je kvantnim skokom porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom. "Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena stvarnost."

"Što je stvarnosti elektromagnetskih valova?" pitam glas istine.

"Energetska količina svijetla. To su one iskrice koje ti srećeš na svom putovanju tvojim tijelom."

"Znači li to da sam uistinu ušla u svijet kvanta?"

"To znači da si doista postala sudionik u razvoju svojih procesa. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u kvantnom svijetu promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove multidimenzionalne svjesti, mikrosvjet živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u kvantnom svijetu ti si otvorila vrata čudesnog metasvijeta i pokucala na vrata spoznaje. Tvoj um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjela si misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da tvoji elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje. Tvoji elektroni imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, ti si spoznala njihovu dvojnost, ali i njihovo svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Contraria sund komplementa." glas iz davnine potvrdi mi moju misao.

"Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u mojim mislima i moja unutarnja ravnoteža." uskliknuh pobjedonosno.

" Promatrajući elektrone na njihovom putu shvatila sam da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Moje tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti moga kvantnog svijeta."

"Da, draga moja djevojčice, ti si naučila vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za tebe postaje mogućnost kojoj svjesno težiš. Tom suigrom tvog trenutačnog stanja sa svim tvojim mogućim stanjima ti ostvaruješ pravu punoću stvarnosti."

"Stvarnost je trenutak u kojem postojim, trenutak u kojem spoznajem da materija moga tijela nije čvrsta, da ona nastaje vječnim procesom gibanja svih mojih djelova."

"To ti dokazuje da si ti uistinu cjelina, a ne zbroj djelova. U kugli tvog trenutka si vidjela Einsteinov san, spoznala nastajanje prostora pod utjecajem vječnog gibanja tvojih struna i energije vremena." djedov glas me je uvodio u najčudesnije putovanje života.

Pred mojim unutarnjim očima se odjednom velika crkvena lađa zaoblila, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući za mene simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta, u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred mojim očima. Pružih ruku ka dodiru i osjetih nove treptaje u tijelu. Život, ta čudesna igra sna i jave, trenutak do trenutka i rijeka vremena poteče mojim venama.

"Što je ovo što sada osjećam?"

"Ljubav"začuh glas istine, a na oltaru sna zasja veliko svjetlo. Tri ruke u dodiru stvoriše siluetu srca, svete posude u kojoj se još uvijek krije tajna početka.

Ljubav i Arkadija

Promatrala sam zvijezde i baršunastu tamu Svemira. Zaustavilo se vrijeme.  U tom trenu oćutih moć tajne i njene titraje. Dogodilo se čudo, ogleda se u tajni sudbine, u igri svjetla i sjene, u oima boje snova. Osluškujem njegovo disanje... Spava snom dobročudnosti.  Nad našim prozorom zvijezde.  Vječnost zgusnuta u tren. Glasnost tišine i vera na ruci. Iza ponoćnog sunca, tamo u dubini Svemira ritam disanja, sugasje svijesti i podsvjesti. Nad bezdanom tihuju zvijezde, nebo šapuće lahorastu milinu... ne boj se, slušaj zov srca.
 Osjetih moć trenutka. srcem odapet let ptice,  istinu sudbinskih zapisa... zaljećenje ptice slomljenih krila... 
Zaustavljeno vrijeme u moći trenutka. Spoznaja  tajne, ništa u kojem je sve... 

"Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je ono ništa u kojem se zrcali sve "...

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja.
Tada osjetih da Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji.
Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna.

Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima.

Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena.

U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom.

"Kad se dvoje vole iz malena,

to je ljubav nezaboravljena.

Kad se vole dva goluba bjela,

džaba govor čitavoga sela.

Nije blago groši i dukati,

već je blago što je komu drago"

"Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik

"Kako pjevaju kada idu u rat?"

"crna zemljo, prikrij moje tilo,

da ne nosim vojničko odilo. " odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi.

"Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno "Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude"

"Što vidiš tamo danas" upitah

"Sjajna zvizda poleti pa stade,

ona nešto o ljubavi znade" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela.

"Srce moje, što te stoji jeka,

došla draga iz svita daleka"

Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom.

"Bože mili,

mila li pogleda,

kad me dragi očima pogleda" reče Ljubav u meni.

Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini. Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše.

"Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik

"Čiji"

"Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba"

"Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.U jaslicam prostim rodio se bog,koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri.

Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva:"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog."

"Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati."

Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica.

"To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče. Puk ponovo zapjeva.

"Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj."

"Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno

"On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote

"To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik

"A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani"

"Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito"

"Lipo ti je liti uraniti,

još se lipše Bogu pomoliti." začuh pjesmu iz daljine.

Krenusmo prema vrhu planine.

"Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik.

Sofija, majka mudrosti i stvoriteljica sna o živućoj materiji nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas.

"Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik.

"Povedi me na izvor"

"Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju"

"Gdje je vrulja"

"Tamo gdje čuješ tišinu"

Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna. Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja.

To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće.

Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa.

Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina.

"Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se

"Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca."

Na obroncima planine se čula pjesma.

"Grabovino pozeleni rano,

da po tebi ovaca čuvamo.

Znaš li dragi di ja čuvam ovce,

ako neznaš ti ćeš čuti zvonce"

Krenusmo za pjesmom.

"Na obroncima se sunoćava"reče pjesnik.

Pogledah prema vrhu.

"Gore je još sunce"

"Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna"

Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji. Nađosmo se među bogovima i pastirima.

Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas.

"Hvala ti" rekoh mu sretna

"Hvala na čemu?"

"Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi."

"Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna.

"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu.

Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše.

"To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.

Dva bjela goluba se spustiše k nama. Sjetih se trga cvijeća i osjetih uzbuđenje.

"Dva bijela goluba su nas pratila na ovom putovanju ka izvoru.To su ona dva koja su poletjela iz pepela na Campo del Fiori." pomislih uzbuđeno

"Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoju državu sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh glas Ljubavi.

"Reci mi kako?"

"Slijedi Sofijin trag."

Ljubav i Giordano Bruno

Giordanu Brunu u čast, njemu stvoritelju svjesne spoznaje energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav

Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.

Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.

Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo. Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio. Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio. U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.

Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja."
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige"Herojski zanosi" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti. Učinilo mi se da čujem glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
" U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."
Golub i golubica su nas promatrali.
"Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini.
Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom. Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali našim trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka.
"Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo"
"Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se
"Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.

Ljubav i zakon stvaralaštva

Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. On je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželjeo da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja. Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao.

Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. Svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.

"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.

"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci

"Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.

Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja starih problema. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja. Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.

Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje kinesfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da on postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.

Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.

Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Stvaralaštvo je od samog početka u nama, ono je naša duševno- emocionalna supstanca, zaliha koju moramo znati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Umijeće izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno "Ja".

Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje po kojima nastaju otkrića.

Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura.

Bog, ono prvo duplo biće, sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove iz kojih izrastamo mi.

"Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije

"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici

"Što je uzrok postanku svijeta?"

"Svijet sam."

"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci

"Boga moram znati misliti i on je onda u meni." odgovaram sjećajući se Giordana Bruna.

"Što je svijet?"

"To je ono što se događa u mojoj glavi"

"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci

"Ne vaš, nego moj Bog"

"Tko je tvoj Bog?"

"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"

"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. Ulazim u katedralu spoznaje, čujem misli Giordana Bruna i osjećam i njihovu istinitost.

Sveti gral, izvor života je u meni samoj i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima od svjetleće točke, zamišljam je kao središte svijeta i proživljavam početak.
Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život.

Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u Anima Mundi, samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.

Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka.
Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, Snaga, Mudrost i Ljubav i oni stvaraju prostor- vrijeme tu četvrtu protegu moga sna. Odjednom spoznajem da sam doista rođena u sunačanoj državi snova. Ja sam čestica sreće, mira i ljubavi koja državu stvara. Campanellina utopija postaje moja stvarnost. Osjećam da otok, kojeg nema, ipak postoji, a za to postoje barem dva svjedoka država sunca i ja.

Ljubav i pjesnik svjetle samoće

Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela.

Osušila se pjesnikova  vanjska odjeća od Boga mu darovana od anđela mu satkana i ljubavlju orošena. Nestali su pokreti  tijela, zarojila se tužna istina i pjesnikova duša pleše tango vječnosti u ritmu božanskog psalma... Pjesnik je pjesmom  razgovarao s Bogom...  Poželio, neke se buduće  nastajuće sige u špiljama uhvate u prasjećanju i ozrcale  njegovu dušu u nekim dalekim, davno odsanjanim vremenima.

Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine.
Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi dokazane činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam uistinu počela osjećati mojim utjelovljenim umom, ja pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće.

Njegova pezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali osjećajnosti fizičkog tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma. Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoje prostore i vrijeme. Tako nam je ostavio u naslijeđe dva opusa svog imaginarnog poetskog svijeta.
Na početku je dotaknut Muzom i energijom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. Još mlad je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe.
Njegova poezija je puna nježnosti, iznenađenja i proturječja jer on je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik univerzuma. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njihovoj misli.
Kod Giordana Bruna je boginja lova personificirana ljubav, njegova svjesna spoznaja postojanja Stvoritelja u njemu i univerzumu. U njegovom djelu "Herojski zanosi", koje je napisao u poetskim dijalozima, Giordano je zgusnuo Ljubav tu najčudesniju energiju u izgovorene misli.
Nikola Šop u poslijeratnim pjesmama misaono luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći tako Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, on direktno iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnosti prostor- vremena. Šop je, na žalost, uistinu pisao o onome što je proživljavao.
Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju.
Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi.

Smrt u šopovom univerzumu ne postoji, jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje.
Pjesnik gubi vezu sa silom teže i za njega se i materija oslobađa sile teže, ona prestaje biti svojinom bilo koga. Jedino je Ljubav, ta nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, pokretač, posrednik i posjednik.
Izgubivši osjećaj za tijelo i prostor Šop je postao misaoni šetač univerzumom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja. Lebdeći u vakumu svoje sudbine, svjestan da se svaka orijentacija, uvijek odnosi na prostor i vrijeme on je počeo u svom misaonom beskraju misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o vremenu- prostoru on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop se je uvijek želio podići sa zemlje i dodirnuti neke više prostore postojanja. Gubeći odnos prema tijelu, prostoru, vremenu i pokretu, on traži tu energiju u metafizici svoga uma. On poetski gradi "Kućice u svemiru".

Prisjećajući se geometrije i grčkih klasika, Šop se u stvaranju svog imaginarnog prostora odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Prostor nastaje pokretom, pa on luta svojim misaonim labirintom i sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. On uistinu piše o prostoru kao da ga sam stvara i ja jednostavno vjerujem da je on u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija. On je sigurno misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao.

Kocka i kugla su istodobno i ludički instrumenti, pa je on s njima prelazio čitavu amplitudu stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje.

Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. On povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma.
No svjestan svoje nemoći u njegovoj poeziji je uvijek pomalo prisutna ironija koja osvjetljuje i omekšava njegove slike i govor, nježnost njegova izraza karakterizira sve njegove misaone odnose.

Sjećanje je ono što nam omogućuje nadogradnju znanja, pa je Šop, povezujući Platonove ideje s Einsteinovim pojmom beskonačnosti, ujedno potvrdio i svoju težnju da spozna cjelinu, beskonačnost u konačnosti svoga tijela. Uskraćen za korak, njegovo tijelo je umrlo prije njega, spoznavši konačnost on je misaono koračao i svojom poezijom prodirao u beskonačnost i misterij univerzuma.
Spoznavao je prostore vanjskih i unutarnjih duševnih procesa, ulazio iznad i ispod praga svijesti, ulazio u Demokritov svijet iza stvarnosti i pisao o podsvijesti, o dubinama i slojevima duše.
Šop je, misleći svoje oduzeto tijelo, spoznavao i čini se osjećao njegov prostor i nazirao vrijeme. Zatvoren u kapsuli svog imaginarnog svemirskog broda, lebdeći u beskraju svog sna, on je odjednom čuo simfoniju univerzuma. Spoznao je da u svakome od nas uistinu postoje dvije osobnosti, jedna lijeva i druga desna, da smo mi uistinu duplo biće u kojem spavaju Jungovi arhetipovi, anima i animus, da smo kao pupčanom vrpcom povezani s velikom polutkom iz koje se razvila Svijest.

Njegov mozak je ostao nepovrijeđen i on je u vječnom dijalogu sa samim sobom i univerzumom počeo svjesno spoznavati razliku između dvije moždane hemisfere i svoje dvije osobnosti. Lijevom hemisferom dominira logos, desnom pathos. U njegovoj lijevoj hemisferi se zrcali desna iz koje je nastao svijet. Šop pruža ruku i postaje imaginarni Adam, otac vremena, pa iz njegove lijeve hemisfere ističe vrijeme u kojem je trajao.
Šop je više slušao svojim unutarnjim uhom koje je povezao sa energijom sna i svijesti univerzuma. Ljubav, duša svijeta je treperila u univerzumu njegova uma, a njegov mozak je mislio i osjećao njegovo nepokretno tijelo i sjedinjavao ono razumno i emocionalno u njemu, omogućio mu spoznavanje i razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, istraživanje na sebi i sjećanje na okolinu i održanje misaono- osjetilno- osjećajnog odnosa s ljudima, životinjama, biljkama i neživom prirodom. Tako je za Šopa, ono što je za mnoge nedostižno, postalo lagano i on je ono svijesno i nesvjesno, preverbalno i verbalno, sve skrivene slojeve duše slušajući svojim unutarnjim uhom i gledajuć unutarnjim okom izvukao na površinu, na dohvat ruke kojom je pisao.
U poeziji Nikole Šopa istim intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo.
Teško je prihvatiti gubitak tijela, ali je još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.

"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u Mrtvim mlinovima.

Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je on misleći vraćao dušu.

"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da vrijeme ponovo poteče. Otvorivši prozor sna dozvolio je borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć.

Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske same stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?"
Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom.
On stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da to tijelo odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima zauvijek umrtvljenim i osuđenima da nijema i slijepa služe njeno tijelo, ponovo progledaju i progovore.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."

To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trentku i postaje veza ka njegovom velikom umu.

Ja danas slušam njegove riječi i uistinu postajem tajanstveni prisluškivač njegove ispovijesti i čini mi se da sudjelujem u njegovom trenutku.
Srce, tog velikana snova, je utihnulo jednoga dana, Nikola Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo u beskraj za svojim davno umrlim tijelom.

Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe. U njegovoj astralnoj svijesti koja se sjedinila s univerzumom najveća blizina bića se nalazi najdalje, ali najkraći put vodi najvećom zaobilaznicom tog beskraja. Nikola Šop se stopio sa početkom, na rubu univerzuma u desnoj polutki velike Svijesti je na njega čekalo njegovo umrlo tijelo. Poezija, koja svjedoči njegovo vjerovanje u beskonačnost i vječnost, je ponavljajuća sfera gdje sve kruži i vraća se k svome početku.

Čitajući danas Šopa ja se ponovo vraćam u mitsko vrijeme vječnog ponavljanja. Pjesnik je poezijom svoje duše, najčudesnijom energijom, dušom materije svojih snova, stvarao vrijeme u kojem je četrdeset godina uistinu trajao.
Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta, Šop je tek posthumno priznat kao hrvatski pjesnik i uzdignut na Parnas hrvatske poezije, ali za mene je on pjesnik univerzuma, najveći sanjar vremena i prostora, duša koja nije poznavala granice ni države, duša koja sigurno još uvijek stanuje u malim kućicama svemira.

Tko stoji na vrhu
Vrha svemirske Kugle?
Šopov pijetao!
Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku

Ili je to ipak svjetleća zvijezda Šopova vječnog uma, vječna, neuništiva energija našeg postojanja, LJUBAV.