Ljubav i Arkadija

Promatrala sam zvijezde i baršunastu tamu Svemira. Zaustavilo se vrijeme.  U tom trenu oćutih moć tajne i njene titraje. Dogodilo se čudo, ogleda se u tajni sudbine, u igri svjetla i sjene, u oima boje snova. Osluškujem njegovo disanje... Spava snom dobročudnosti.  Nad našim prozorom zvijezde.  Vječnost zgusnuta u tren. Glasnost tišine i vera na ruci. Iza ponoćnog sunca, tamo u dubini Svemira ritam disanja, sugasje svijesti i podsvjesti. Nad bezdanom tihuju zvijezde, nebo šapuće lahorastu milinu... ne boj se, slušaj zov srca.
 Osjetih moć trenutka. srcem odapet let ptice,  istinu sudbinskih zapisa... zaljećenje ptice slomljenih krila... 
Zaustavljeno vrijeme u moći trenutka. Spoznaja  tajne, ništa u kojem je sve... 

"Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je ono ništa u kojem se zrcali sve "...

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogo protežnost našeg postojanja.
Tada osjetih da Arkadija doista postoji u mojoj svjesnoj spoznaji.
Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna.

Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima.

Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena.

U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom.

"Kad se dvoje vole iz malena,

to je ljubav nezaboravljena.

Kad se vole dva goluba bjela,

džaba govor čitavoga sela.

Nije blago groši i dukati,

već je blago što je komu drago"

"Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik

"Kako pjevaju kada idu u rat?"

"crna zemljo, prikrij moje tilo,

da ne nosim vojničko odilo. " odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi.

"Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno "Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude"

"Što vidiš tamo danas" upitah

"Sjajna zvizda poleti pa stade,

ona nešto o ljubavi znade" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela.

"Srce moje, što te stoji jeka,

došla draga iz svita daleka"

Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom.

"Bože mili,

mila li pogleda,

kad me dragi očima pogleda" reče Ljubav u meni.

Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini. Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše.

"Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik

"Čiji"

"Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba"

"Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.U jaslicam prostim rodio se bog,koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri.

Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva:"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog."

"Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati."

Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica.

"To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče. Puk ponovo zapjeva.

"Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj."

"Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno

"On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote

"To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik

"A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani"

"Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito"

"Lipo ti je liti uraniti,

još se lipše Bogu pomoliti." začuh pjesmu iz daljine.

Krenusmo prema vrhu planine.

"Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik.

Sofija, majka mudrosti i stvoriteljica sna o živućoj materiji nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas.

"Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik.

"Povedi me na izvor"

"Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju"

"Gdje je vrulja"

"Tamo gdje čuješ tišinu"

Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna. Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja.

To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće.

Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa.

Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina.

"Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se

"Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca."

Na obroncima planine se čula pjesma.

"Grabovino pozeleni rano,

da po tebi ovaca čuvamo.

Znaš li dragi di ja čuvam ovce,

ako neznaš ti ćeš čuti zvonce"

Krenusmo za pjesmom.

"Na obroncima se sunoćava"reče pjesnik.

Pogledah prema vrhu.

"Gore je još sunce"

"Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna"

Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji. Nađosmo se među bogovima i pastirima.

Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas.

"Hvala ti" rekoh mu sretna

"Hvala na čemu?"

"Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi."

"Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna.

"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu.

Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše.

"To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.

Dva bjela goluba se spustiše k nama. Sjetih se trga cvijeća i osjetih uzbuđenje.

"Dva bijela goluba su nas pratila na ovom putovanju ka izvoru.To su ona dva koja su poletjela iz pepela na Campo del Fiori." pomislih uzbuđeno

"Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoju državu sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh glas Ljubavi.

"Reci mi kako?"

"Slijedi Sofijin trag."

Ljubav i Giordano Bruno

Giordanu Brunu u čast, njemu stvoritelju svjesne spoznaje energije, koju već stoljećima nazivamo Ljubav

Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.

Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.

Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek na sebi svojstven način sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo. Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio. Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio. U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.

Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja."
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige"Herojski zanosi" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti. Učinilo mi se da čujem glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
" U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."
Golub i golubica su nas promatrali.
"Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini.
Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom. Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali našim trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka.
"Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo"
"Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se
"Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.

Ljubav i zakon stvaralaštva

Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. On je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželjeo da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja. Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao.

Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. Svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.

"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.

"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci

"Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.

Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja starih problema. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja. Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.

Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje kinesfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da on postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.

Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.

Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Stvaralaštvo je od samog početka u nama, ono je naša duševno- emocionalna supstanca, zaliha koju moramo znati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Umijeće izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno "Ja".

Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje po kojima nastaju otkrića.

Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura.

Bog, ono prvo duplo biće, sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove iz kojih izrastamo mi.

"Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije

"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici

"Što je uzrok postanku svijeta?"

"Svijet sam."

"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci

"Boga moram znati misliti i on je onda u meni." odgovaram sjećajući se Giordana Bruna.

"Što je svijet?"

"To je ono što se događa u mojoj glavi"

"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci

"Ne vaš, nego moj Bog"

"Tko je tvoj Bog?"

"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"

"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. Ulazim u katedralu spoznaje, čujem misli Giordana Bruna i osjećam i njihovu istinitost.

Sveti gral, izvor života je u meni samoj i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima od svjetleće točke, zamišljam je kao središte svijeta i proživljavam početak.
Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život.

Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u Anima Mundi, samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.

Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka.
Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, Snaga, Mudrost i Ljubav i oni stvaraju prostor- vrijeme tu četvrtu protegu moga sna. Odjednom spoznajem da sam doista rođena u sunačanoj državi snova. Ja sam čestica sreće, mira i ljubavi koja državu stvara. Campanellina utopija postaje moja stvarnost. Osjećam da otok, kojeg nema, ipak postoji, a za to postoje barem dva svjedoka država sunca i ja.

Ljubav i pjesnik svjetle samoće

Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela.

Osušila se pjesnikova  vanjska odjeća od Boga mu darovana od anđela mu satkana i ljubavlju orošena. Nestali su pokreti  tijela, zarojila se tužna istina i pjesnikova duša pleše tango vječnosti u ritmu božanskog psalma... Pjesnik je pjesmom  razgovarao s Bogom...  Poželio, neke se buduće  nastajuće sige u špiljama uhvate u prasjećanju i ozrcale  njegovu dušu u nekim dalekim, davno odsanjanim vremenima.

Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine.
Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi dokazane činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam uistinu počela osjećati mojim utjelovljenim umom, ja pokušavam razumjeti pjesnika svjetle samoće.

Njegova pezija je protkana spoznajom nepostojanja i postojanja, neosjetlinosti, ali osjećajnosti fizičkog tijela i spoznaje posjedovanja utjelovljenog uma. Hrvatski pjesnik Nikola Šop je odživio dvije potpuno različite faze života u kojima je svjesno trajao i na jedinstven način oblikovao svoje prostore i vrijeme. Tako nam je ostavio u naslijeđe dva opusa svog imaginarnog poetskog svijeta.
Na početku je dotaknut Muzom i energijom s Parnasa lutao djetinjstvom i pisao o jednostavnim svakodnevnim stvarima, bakinim naočalima, mrtvom pijetlu ili o vodopadu koji postaje rijeka vremena koje protiče pored njega. Još mlad je, kao i mnogi drugi, vrijeme tražio izvan sebe.
Njegova poezija je puna nježnosti, iznenađenja i proturječja jer on je stidljivi sugovornik i smioni sekundant zamišljenim putnicima ka zvijezdama i zadivljeni zaljubljenik univerzuma. Ljubav, energija koja nas uistinu spaja s univerzumom, se osjeća u svakoj njihovoj misli.
Kod Giordana Bruna je boginja lova personificirana ljubav, njegova svjesna spoznaja postojanja Stvoritelja u njemu i univerzumu. U njegovom djelu "Herojski zanosi", koje je napisao u poetskim dijalozima, Giordano je zgusnuo Ljubav tu najčudesniju energiju u izgovorene misli.
Nikola Šop u poslijeratnim pjesmama misaono luta beskrajem svojih sjećanja i svoga znanja. Zaobilazeći tako Demokritovu mračnu spoznaju osjetilima, on direktno iz svog misaonog labirinta spoznaje uzbudljivu pojavnosti prostor- vremena. Šop je, na žalost, uistinu pisao o onome što je proživljavao.
Na samom početku rata 1941. godine, kada su na zemlju s neba umjesto zvjezdane prašine padale njemačke bombe, on je bježeći od smrti skočio s balkona i teško povrijedio kičmu. Četrdeset dugih godina je, neosjećajući više tijelo, proveo vezan uz postelju.
Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi.

Smrt u šopovom univerzumu ne postoji, jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje.
Pjesnik gubi vezu sa silom teže i za njega se i materija oslobađa sile teže, ona prestaje biti svojinom bilo koga. Jedino je Ljubav, ta nevidljiva ali uvijek prisutna Anima Mundi, duša svijeta i materije, pokretač, posrednik i posjednik.
Izgubivši osjećaj za tijelo i prostor Šop je postao misaoni šetač univerzumom i Platonovom geometrijom, putnik ka zvijezdama, pjesnik vječnog bestežinskog stanja. Lebdeći u vakumu svoje sudbine, svjestan da se svaka orijentacija, uvijek odnosi na prostor i vrijeme on je počeo u svom misaonom beskraju misleći osjećati prostor svoga tijela. Tako nastaje Šopova kozmologija, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, njegova druga poetična faza. Pozivajući se na Platonova geometrijska tijela i Einsteinove teorije o vremenu- prostoru on stvara svoju sliku svemira i tamo traži istinu o svom postojanju. Šop se je uvijek želio podići sa zemlje i dodirnuti neke više prostore postojanja. Gubeći odnos prema tijelu, prostoru, vremenu i pokretu, on traži tu energiju u metafizici svoga uma. On poetski gradi "Kućice u svemiru".

Prisjećajući se geometrije i grčkih klasika, Šop se u stvaranju svog imaginarnog prostora odlučuje za geometrijske arhetipove, kocke i kugle. Misaono ulazi u ta idealna Platonova tijela, u vrhovna načela organiziranja prostora. Prostor nastaje pokretom, pa on luta svojim misaonim labirintom i sjeća se pokreta i vidi njihove odbljeske u labirintu svojih zrcalnih ćelija. On uistinu piše o prostoru kao da ga sam stvara i ja jednostavno vjerujem da je on u gluhoći svoga tijela i svojoj samoći uistinu čuo korake gluhog kola svojih najsitnijih ćelija. On je sigurno misaono plesao gluho kolo arkadijskog kamenjara iz kojeg je izrastao.

Kocka i kugla su istodobno i ludički instrumenti, pa je on s njima prelazio čitavu amplitudu stvorenih prostora, od svemirskih prostranstava i misaonih slika do konkretnih kocki za kockanje i kugli za boćanje.

Možda je u mislima budio Einsteinovog Boga u sebi i pozivao ga na kockanje, i istovremeno igrao boće sa običnim čovjekom. Klizavost kugle mu vraća davno umrle korake, on ih osjeća iako se već dugo nije pomaknuo s mjesta. On povezuje kocku i kuglu kao simbole tijela i duše, tijela i univerzuma njegovog misaono- osjećajno- osjetilnog uma.
No svjestan svoje nemoći u njegovoj poeziji je uvijek pomalo prisutna ironija koja osvjetljuje i omekšava njegove slike i govor, nježnost njegova izraza karakterizira sve njegove misaone odnose.

Sjećanje je ono što nam omogućuje nadogradnju znanja, pa je Šop, povezujući Platonove ideje s Einsteinovim pojmom beskonačnosti, ujedno potvrdio i svoju težnju da spozna cjelinu, beskonačnost u konačnosti svoga tijela. Uskraćen za korak, njegovo tijelo je umrlo prije njega, spoznavši konačnost on je misaono koračao i svojom poezijom prodirao u beskonačnost i misterij univerzuma.
Spoznavao je prostore vanjskih i unutarnjih duševnih procesa, ulazio iznad i ispod praga svijesti, ulazio u Demokritov svijet iza stvarnosti i pisao o podsvijesti, o dubinama i slojevima duše.
Šop je, misleći svoje oduzeto tijelo, spoznavao i čini se osjećao njegov prostor i nazirao vrijeme. Zatvoren u kapsuli svog imaginarnog svemirskog broda, lebdeći u beskraju svog sna, on je odjednom čuo simfoniju univerzuma. Spoznao je da u svakome od nas uistinu postoje dvije osobnosti, jedna lijeva i druga desna, da smo mi uistinu duplo biće u kojem spavaju Jungovi arhetipovi, anima i animus, da smo kao pupčanom vrpcom povezani s velikom polutkom iz koje se razvila Svijest.

Njegov mozak je ostao nepovrijeđen i on je u vječnom dijalogu sa samim sobom i univerzumom počeo svjesno spoznavati razliku između dvije moždane hemisfere i svoje dvije osobnosti. Lijevom hemisferom dominira logos, desnom pathos. U njegovoj lijevoj hemisferi se zrcali desna iz koje je nastao svijet. Šop pruža ruku i postaje imaginarni Adam, otac vremena, pa iz njegove lijeve hemisfere ističe vrijeme u kojem je trajao.
Šop je više slušao svojim unutarnjim uhom koje je povezao sa energijom sna i svijesti univerzuma. Ljubav, duša svijeta je treperila u univerzumu njegova uma, a njegov mozak je mislio i osjećao njegovo nepokretno tijelo i sjedinjavao ono razumno i emocionalno u njemu, omogućio mu spoznavanje i razlikovanje svjesnog i nesvjesnog, istraživanje na sebi i sjećanje na okolinu i održanje misaono- osjetilno- osjećajnog odnosa s ljudima, životinjama, biljkama i neživom prirodom. Tako je za Šopa, ono što je za mnoge nedostižno, postalo lagano i on je ono svijesno i nesvjesno, preverbalno i verbalno, sve skrivene slojeve duše slušajući svojim unutarnjim uhom i gledajuć unutarnjim okom izvukao na površinu, na dohvat ruke kojom je pisao.
U poeziji Nikole Šopa istim intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo.
Teško je prihvatiti gubitak tijela, ali je još teže o tome pisati. To mogu samo oni koji su uistinu pokretnim misaonim slikama održali pokret u svom sjećanju i pomoću njega mogu stvarati svoje poetične prostore.

"Što ukoči ljuljanje moga mlina?" pita se pjesnik u Mrtvim mlinovima.

Iz dubokog sna ga je probudila tišina i nepokretnost vode, mrtvilo njegovih osjetila kojima je on misleći vraćao dušu.

"Ko srebrena lepeza smrznut je mlaz." piše Šop i budi u sebi Ljubav da vrijeme ponovo poteče. Otvorivši prozor sna dozvolio je borovima da čuvaju noć u pustoši i bjelini samoće jer dugo mu dugo nitko neće doć.

Pjesma ga budi iz sna i on vidi u snijegu anđeoske same stope.
"Tko je to noćas, a da nije svratio, prošao neznano kraj moga mrtvog mlina. Tko je to bio?"
Ostale su samo pognute breze i svečana tišina. On vidje svoju dušu bijelu sličnu vezu zavjese koju suton njiše.
"O Bože molim ti se za ljepotu njenog tijela, za miris vječni kojim u rosi tvoje cvijeće diše. Na prstima mojim drhti balzama puna žara. Balzama što ga sakupi roj uskrsnih pčela"
Ne želeći zaboraviti osjećaj dodira pjesnik je trnce, popratnu pojavu kljenuti, nazivao balzamom.
On stihovima budi svoje tijelo i moli ga da zasja svježinom gorskih vrela, da to tijelo odjećom skriveno u šum lana, svojim dubokim osjetilima zauvijek umrtvljenim i osuđenima da nijema i slijepa služe njeno tijelo, ponovo progledaju i progovore.
"Pokretom nevidljivim si skinuo s mene tijelo i pred tobom je nag zatreperio moj duh."

To je vapaj nesretnika koji je pronašao put da sve svoje tuge i tajne pretvori u šum jezika koji kao simfonija univerzuma treperi u trentku i postaje veza ka njegovom velikom umu.

Ja danas slušam njegove riječi i uistinu postajem tajanstveni prisluškivač njegove ispovijesti i čini mi se da sudjelujem u njegovom trenutku.
Srce, tog velikana snova, je utihnulo jednoga dana, Nikola Šop nas je napustio 1982. godine i krenuo u beskraj za svojim davno umrlim tijelom.

Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima apsolutne intimnosti, povratka u sebe. U njegovoj astralnoj svijesti koja se sjedinila s univerzumom najveća blizina bića se nalazi najdalje, ali najkraći put vodi najvećom zaobilaznicom tog beskraja. Nikola Šop se stopio sa početkom, na rubu univerzuma u desnoj polutki velike Svijesti je na njega čekalo njegovo umrlo tijelo. Poezija, koja svjedoči njegovo vjerovanje u beskonačnost i vječnost, je ponavljajuća sfera gdje sve kruži i vraća se k svome početku.

Čitajući danas Šopa ja se ponovo vraćam u mitsko vrijeme vječnog ponavljanja. Pjesnik je poezijom svoje duše, najčudesnijom energijom, dušom materije svojih snova, stvarao vrijeme u kojem je četrdeset godina uistinu trajao.
Sic transit gloria mundi. Mjenja se slava svijeta, Šop je tek posthumno priznat kao hrvatski pjesnik i uzdignut na Parnas hrvatske poezije, ali za mene je on pjesnik univerzuma, najveći sanjar vremena i prostora, duša koja nije poznavala granice ni države, duša koja sigurno još uvijek stanuje u malim kućicama svemira.

Tko stoji na vrhu
Vrha svemirske Kugle?
Šopov pijetao!
Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku

Ili je to ipak svjetleća zvijezda Šopova vječnog uma, vječna, neuništiva energija našeg postojanja, LJUBAV.

Ljubav i anima mundi, duša svijeta

Anne Knorr-Kleine - Pastell (osjetilna, asocijativna Sinestezija)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel) http://www.atelier-knorr-kleine.de/klangbilder.htm

Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Sjedinjenje osjeta"

Sinestezija je sposobnost djelovanja mozga, da posredstvom univerzuma misaono- osjetilno osjećajnog, ponekih umova, osposobljava jedno nepodraženo osjetilo da primi podražaj upućen drugom. Sinestetičari su u stanju npr. pri slušanju glazbe vidjeti boje u različitim nijansama, gledajući boje doživljavati neku melodiju u svim njenim tonovima, čitajući mirisati napisane rečenice ili kušati izgovorene riječi. Iako je sinestezija, kao stanje duha, poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
Sinestezija je poznata i u književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje.
Antun Gustav Matoš je u pripovijetki 'Samotna noć' sinesteziju ovako predstavio:
"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!'"

Zanesena pročitanim poželjeh postati sinestetičar i osjetiti sve čari tog Bogom danom svojstva. Uđoh misaono u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi u moj metasvijet. Metasvijet je moja svijesna spoznaja, most koji spaja univerzum moga utjelovljenog uma s velikim širokim svijetom oko mene. Za sada još uvijek čujem tonove iz, za mene dobro poznatog, makrosvijeta i tek naslućujem tonove mikrosvijeta. U vječnom sukobu i pokušavanju dokazivanja koji od tih svjetova stvarniji, osjećam kako oni uistinu žude za sjedinjenjem. Moj makrosvijet, moje tijelo, svojom težinom i svojom trodimenzionalnosti slijedi zakone gravitacije i zaobljuje prostor u kojem se nalazi. Sjetih se Tina i njegove pjesme,

Himna mom tijelu!
O tijelo moje!
U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu,
moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači:
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod
i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.
Svijesna toga ja želim tijelu omogućiti samostalnost, učim ga mislima, osjetima, osjećajima. Moj ujtelovljeni um, moj mali univerzum slijedi svoje zakone i iznenađuje me uvijek novim oslobađanjem uvijek veče količine neke nove, još nepoznate energije. Moje misaono ja to sve spoznaje, ali još uvijek nije uspilo otkriti izvor iz kojeg izrasta Tinovo i moje mojstvo. Ulaskom u metasvijet sve postaje jednostavnije. Tu se spajaju znanje i vjerovanje u Einsteinov san.
Moja osjetila se sjedinjuju i odjednom mi se pričinja da vidim treperenje mojih najsitnijih struna, znanosti još nedokazanih, čestica mojih atoma. Teoretski one postoje i ja zamišljam da su to strune iz kojih je satkano sve poznato i još nepoznato. Vidim ih kako se odvijaju i slične nitima paukove mreže, lepršaju pred mojim unutarnim očima. Kada se u svom titranju zavijaju strune me potsjećaju na zavijutke malenih mašnica koje sam kao djevojčica nosila u kosi.
Trepereći one, slično strunama violine, stvaraju akorde koji svojim izmjeničnim djelovanjem postaju harmonična simfonija univerzuma moga uma. Ulazim u čudesan svijet mog istinskog postojanja i čujem titraje, vidim tonove, mirišem simfoniju mog sna, kušam moje misli. Nevidljiva ruka violiniste napinje i opušta strune nevidljive violine, a roj malih struna univerzuma se umnožava i širi. Duša materije postaje za mene vidljiva, čujna, mirisna i ukusna.

U mom virtualnom svijetu promatram sliku o nastajanju svijeta i mene u njemu i vidim kako iz titrajućih struna iskaču čestice i kako se sjedinjuju u atome. Doživljavam uistinu rat različitih sila. Atomi pucaju, spajaju se u molekule, strune trepereći stvaraju nove drugačije čestice, a tonovi simfonije njihovog nastajanja postaju prepoznatljivi u tonovima boja koje se razlijevaju pred mojim očima. To je moje unutarnje svjetlo kojim vidim i osjećam sebe i svijet u kojem živim. Slika o nastajanju svijeta oživi u mom sjećanju mojim bojama.
Ponovo vidjeh dvije ruke u dodiru, vidjeh pokret očima sna. Slikar je slikom predstavio svoj unutarnji doživljaj, prenio na nju svoju energiju i ograničio taj trenutak u perspektivu svoje spoznaje. No ja sada vidim puno više od onoga što sam vidjela kada sam sliku promatrala u Sistinskoj kapeli. Moje oči razbijaju okvire i ruše granice u kojima je slika nastala. Moje boje daju slici beskonačnost prostora i vječnost vremena.



Detalj sa slike, dodir vrhova prstiju, postaje beskonačan nezaustavljiv pokret iz kojeg, slično svjetlosti ističe život. U daljini iza dodira, vidim veliki prasak i spoznajem vrijeme.
13 milijardi godina skupljenih u ovaj jedan jedini trenutak moje svjesne spoznaje. Sunce mi svojim sjajem najavi da će proći još jedna i po milijarda godina dok se ova energija ne pretvori u život, a onda sljedećih 2 milijarde i tristotisuća godina dok čovjek ne zauzme svoje mjesto u univerzumu.
Smjestivši se na jednoj maloj planeti na granici jedne od bezbrojnih galaksija u beskonačnosti i vječnosti prostorvremena, čovjek još nije otkrio istinu početka.
"Ignoramus et ignorabimus" začuh krik s oltara.
"Mi još neznamo i možda nikada nećemo saznati od čega smo sazdani i što je naša životna energija." sjetih se pročitanog
Jedna od zadnjih zagonetki univerzuma još uvijek nije riješena. Moj misaoni svijet mi još jednom potvrđuje moje neznanje.
"Moja spoznaja izrasta iz tonova struna i stvarajući moju svijest postaje moja svijesna spoznaja, moje svojstvo, mojstvo." pomislih
"Ali to još uvijek ne objašnjava zagonetku što je uistinu život, ne dokazuje što se dogodlio prije 2 milijarde i petsto tisuća godina?" začuh glas mojih osjećaja.
Pogledah još jednom sliku. Možda je uistinu dodir dviju ruka stvorio ovaj svijet. Možda je čovjek uistinu 2 milijarde i trista tisuća godina živio u raju i možda je onda sve bila samo ljubav.

Ah Prevert i njegova Ljubav koju sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dani
ružna kao vrijeme...

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage. Ljubav postaje ljubićasti beskraj u u kojem kao zvijezde blješte riječi.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći i vičem......

U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće. Pružam ruku i čujem dodir, simfoniju srca vidim dodiru prstiju, mirišem ljepotu uzbuđenja koje se kao okus čokolade spušta miz grlo.
Ta ljubav
tako stvarna
Ta ljubav
tako divna.................

Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena,
ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili,
ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........

Ali ja osjećam ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, vidim je u nijansama boja moga sna o njoj. U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................

Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom, ja čujem sreću i kušam ljubav i spoznajem Ljubav je doista duša materije.

Ljubav i moj san

Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more.Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi.

"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.

"Ja nisam Odisej." šapnuh

"Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."

"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka."

"Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji."

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Tada spoznah da Anđeosko doba vjekuje u nama, sjedinjeni smo u nebesko vreteno, blještimo u zagrljaju svjetla, a duša naša je čudesno plodno tlo na kojem se iskri zlaćana spirala sretnih trenutaka istinskog postojanja. Anđeoske oči sjaje u nama, moralni zakon srce naše grije, poštenje i čast svjetlosnih bića se u nama oduvijek i zauvjek krije. Bez težine, bez bremena izmišljenih laži tijelo naše trepri kao nebeska lijana, hranjena vodom sa izvora snova, branjena od osjećajnih suša, nikada se pod teretom zamišljanih nepravdi ne slama. Anđeosko doba iskri ljepotom i mladošću uvijek sretnih duša, okupano radošću i sjajem života, nježno grli srca koje poput nebeskoga stada sniva o slamici na kojoj je rođeno zlaćano tkivo vječne ljubavi. Anđeosko doba traje treptajima srca, svjetlosnim zagrljajem koji anđeosku muziku sklada, u njemu zauvijek zakon iskrenosti vlada. Sretni smo jer rođeni smo ovdje i sada, sreća nas anđeoskim sjajem zlaćanoga doba duša naših hrani, radosna kupka našeg postojanja izvire iz vrulje vjerovanja u snagu koja održava harmoniju svijeta u kojem oduvjek i zauvijek anđeosko cvijeće za nas cvijeta. Eho anđeoskog glasa naše duše u svitanjima budi, poziva nas u zagrljaj anđeoskog doba koje se iz zlaćanog vretena anđeoskim nitima oko nas širi. Osjećamo lakoću istinskoga sjaja, u suzama neba iskre anđeoske oči, u vjetru trepri šaputanje anđeoskog glasa, u hridima pokraj oceana naziremo čvrstinu anđeoskog stasa, u svjetlosti vječnoj anđeoskog doba u sjenki njenog čudesnog muka, čujemo treperavu tišinu anđeoskog zvuka.

Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.

Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

Oči božje, taj vječni tajnovoti plamen.

Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći dinamiku zlaćane spirale zakona zlatnog a reza. U njenoj zadnjoj točki gori tajanstveni plamen istinskog postojanja. Božje oči, ta okna kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To je točka tek prividnog mira, vječna vatra u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima energije, nastale velikim praskom, tajanstvenim plamenom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića buknu tajanstveni plamen, zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju crtam na komadiću leda i čekam izlazak mog unutarnjeg sunca da ga otopi. Onda se uspinjem ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, tajnoviti plamen postojanja, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Ako to ne prihvatim , onda ću sigurno žaliti što u trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Oči božje, taj čudesni, vječni tajnoviti plamen početka, je ono najintimnije i najiskrenije u meni, njime osjećam i gledam sebe i spoznajem tajne univerzuma u trenutku, koji tada postaje beskraj. Tada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za sve lijepe riječi.

Ples leptira u oluji ruža

Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, ruže mirišu uvijek istim pupoljcima, a leptiri traju samo jedan dan. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek uveo u doživljaj metafizike i nadrealizma. Njegove slike uz muziku Pink Floyda i tekstovi o teoriji kaosa, fraktalima i širenju i zakrivljenosti svemira otvorili su mi porte nekog novog svijeta. Dalijeva Ruža je u meni probudila vrijeme koje nazivam oluja ruža. U toj čudesnoj oluji osjećaja zaustavih vrtlog vremena, rastopih ga Dalijevim talentom i trenutak pređe u purpur snova. Osjetih proljeće u zraku, vjetrom doplovi čudesna kočija i donese miris ljubavi.

Ples leptira u oluji ruža izrasta iz vrtloga umjetnikovog sna i ja osjećam ono što sam utapljajući se u njegovom djelu uvijek osjećala.

"Danas je dan ljubavi i prijateljstva" šapnu mi vjetar i ja taj šapat ostavljam svima koji me danas posjete.

Tišina srca mi miluje dušu

sjenka njena sklada pjesmu ovu

riječi se slažu u ljepotu novu

sa izvora sreće snoviđenja dišu

treperave strofe tvome srcu pišu.

Odrastoh do djeteta snenih očiju

osjećam ljepotu razigranog srca

vidim Dalijevu leptirastu kočiju,

sanjam život u kojem sreća frca.
Roji se sreća oko moje duše

leptirići mi donose ljubavno sjeme

vjetar zlatnim snoviđenjem puše,

ono čudesno, rastopljeno vrijeme.
Na vrpcama zlatnim istina se nježi

putokaz srcu u život vječne sanjalice

Leptiri trepere, sreća suncem sniježi,

beskrajem ove čaronih osjećaja ravnice.

Vjetar šumi davno slušanu baladu
o ljubavi dva malena leptira,
o duša zaljebljenih skladu,
lepršavom pjesmom srce moje dira

i ostavlja poljubac lepršavog leptira.

Ljubav na granici sna i jave

 

U noći ljetnog solsticija, na granici između jave i sna, uranjam u sjećanja. Na baršunu neba tužna slika jednog oproštaja i zrcalo kamenog grada. Anina duša je u noći ljetnog suncostaja odplovila u vjenost. U vjetru poezija suza.

Tješiš me, tvoja ruka na mom ramenu, san sidro u  zbilji. 

 

"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,

a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći

moru i hridinama ne znači ništa,

ali i geofizika ima svoju dušu

i vrijeme će jednoga dana stati,

jednoga dana

dok ti budem cvijećem kitio kosu

trenutak će tada postati vječnost." muzika tvojih riječi je dodirivala srce.

"Gdje si me doveo" upitah sretna.

"Na početak sna"

"Vratili smo se na trg cvijeća."

"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
 

Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se u prviputa zajedno na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Umjesto pastuha sada se pred našim očima zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona.

Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.

"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnuo si

"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.

"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu."

"Što osjećaš?"

"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi.

"Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.

"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.

"Ušli smo u spoznaju."rekao si stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.

"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."

"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju."

Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.

"Bojiš li se?" upita me sjetno

"Zašto bih se bojala? I čega?"

"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"I

za svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.

"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno

"Ne ljubavi moja, mi smo u noći ljetnog solsticija, u godini 2126"

"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"

"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."

"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"

"Da ali onda nismo znali da smo to mi."

U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.
Pod Čapljinskim balkonom 
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.
U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.
Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.

Noć ljetnog solsticija,
najdulja svjetlost,
najkraća tmina,
titraj sutona
i bljesak zore,
umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.
Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.
Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju  srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.
Mijenja se slava svijeta!

"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"

"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."

"Zašto se to dogodilo?"

"Sjećaš li se šta nam je Einsteinova misao rekla u alei statua"

"Da ćemo doživjeti novi veliki prasak"

"Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan"

"Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"

"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."

"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah.

"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"

"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice

"Umire samo ono što je lijepo".

Iz aleje kamenih statua se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.

"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest

"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.

Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah ono što mi je tužni filozof govorio pred Dianinim hramom. Moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti."

Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi

Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.

More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.

Sutra, sutra ćemo.

O ljubavi i ogoljeloj meni...

"Ljubav, ta prelijepa boginja naših snova, je u onom davnom vremenu kada su bogovi hodali zemljom, doista bila slobodna i širila svoju moć, pružala svoje ruke, uvlačila se u srca, pretvarala krv u šampanjac, budila leptiriće u trbuhu, sijala sjemenje iz kojih je izrastao naljepši cvijet univerzuma, čovjek." prisjetih se davnog sna i starca duge sijede brade koji je sjedio pred špiljom.

"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi u mom snu Platon

"Što je ljubav?" pitam

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."

Podižem pogled k nebu i vičem.

"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.

Tko je ljubav?

Kada i kako se rodila ljubav?

Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?

Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?

Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ako je budem slijedila, ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav.

Ulazim u svoj misaoni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.

Još jednom si postavljam slična pitanja:

Što je uistinu ljubav?

Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?

"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja sebe samoga, otkrivanje univerzuma uma, prepoznavanje svoje duše i zrcaljenje jedne druge duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.

"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna.

"Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja."

Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života.

Napustih početke filozofije i sada ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje oblikuje moju predstavu. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije.

Zatvorih oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Ljubav tada izrasta iz mog prostor- vremena i postaje moja peta protega.

Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje.

Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja.

U ogoljeloj sebi...

Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges

U onim danima,
kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo
zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane
punina budućeg, 
a maštarije  osamostale,
rađaju se zvijezde,
iskri vrijeme poezije,
zaobljenost  blizine
i daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

U prostoru trenutka
sklad  vrije moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće  širine.
U ogoljeloj sebi
slutim ritam
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.
Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
obićnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizonu
vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

 

Nek ljubav traje

Nek traje; neka se ljubav ovoga trena trena preljeva

dok se svi odgovori ne dobiju, posljednji

novčić ne potroši i sva krv ne prolije.

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga

lica.

Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao

noć sivih očiju.

Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se

šulja hodnicima sa dlijtom, vrijeme se

snalazi, vrijeme pobjeđuje.

Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve

i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti

kao kamen pod vodopadom na suncu.

Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme

prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove

rđom i mrljama.

Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere

instrumentima, toliko i toliko za svakoga

dok se njima kocka, dok ih se koristi

troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica

Ničeg drugog do tvojih žednih, kao

noć sivih očiju.

Nek ljubav traje, nek traje..........

Karl Sandberg